VIKTOR IVANČIĆ PIŠE…: “Od HDZ-a ne treba spašavati Hrvatsku, nego goli život”

Bilo bi mnogo mudrije da se u raščišćavanje kanalizacijskog sadržaja koji je naplavio ovdašnje društvo kreće sa što manje Hrvatske na usnama, jer otkad je Hrvatska postala obvezujuća i najfrekventnija imenica u javnom vokabularu – sva su ta sranja i počela.

 

 

Piše: Viktor Ivančić

 

Vjerovali ili ne, moguće je biti pošten i ako nisi patriot. To, doduše, u ovoj zemlji nije na osobitoj cijeni. Mnogo je popularnije kada čovjek, barem na deklarativnoj razini, ne laže, ne krade ili ne ubija zbog skrbi za Hrvatsku, nego kada to isto ne čini zbog brige o samome sebi.

 

 

Za vraga, važi i obratno: moguće je biti patriot i ako nisi pošten. Premda će oni koji sebe nazivaju “istinskim patriotima” (distancirajući se od “lažnih”) to odlučno pobijati – jer zbog meni nepoznatih razloga domoljublje izjednačavaju s moralnošću – radi se o kombinaciji koja je u ovoj zemlji posebno raširena. Bogato lokalno iskustvo uči nas da je nebrojeno više svakovrsnih opačina – od obmana, preko pljački, do ubojstava – počinjeno pod velom ljubavi prema Hrvatskoj, nego što je slučaj sa zlodjelima lišenim takve emotivne ambalaže.

 

 

“Ili HDZ ili Hrvatska”, parola što je u zadnje doba učestalo rabi splitski gradonačelnik Ivica Puljak, ima ozbiljan potencijal da postane općeprihvaćeno geslo, da izraste u slogan pod kojim će se voditi udružena operacija potapanja aktualne političke vlasti. Nakon pljačke u Ini, zadnje i najveće u nepreglednoj seriji, imperativno izložena alternativa čini se očiglednom, takoreći sudbinski neizbježnom. A u slučaju da na sljedećim izborima operacija uspije – da epska dvojba “ili HDZ ili Hrvatska” bude razriješena pobjedom opcije pod b – scena bi posve zasluženo bila prožeta i aromom više pravde: svetinja je spašena od onih koji se nadmeno hvastaju da su je stvorili.

 

 

“Hrvatska nema nikakve šanse dok njome upravlja HDZ”, kaže u jednoj od objava Puljak, a zatim se obraća glasačima vladajuće partije: “Omogućili ste im da kradu milijune, a sada su prešli na milijarde. Okrenite im leđa! (…) Vi birate: ili HDZ ili Hrvatska. Siguran sam da će svatko tko voli ovu zemlju birati Hrvatsku.”

 

 

Dva mjeseca ranije, nastupajući iz analitičkog, a ne političko-agitacijskog rakursa, komentator Indexa Goran Vojković bio je još izravniji: “Ne može postojati i budućnost Hrvatske i budućnost HDZ-a. Te dvije budućnosti se isključuju. Ako želite budućnost Hrvatske – onda u njoj ne može biti HDZ-a. Ako želite budućnost HDZ-u, onda u toj budućnosti neće biti Hrvatske.”

 

 

Zabrinutost je razumljiva, dramski naboj opravdan, a i dobre namjere ne čine se upitnima. Ipak, nedvosmisleno patriotska intonacija parole ispunjava me sumnjičavošću i zazorom. U mojoj osobnoj perspektivi – koju ni slučajno ne propagiram, pa je ovdje navodim tek da bih udaljio ponekog zalutalog čitatelja – umjesto opredjeljivanja dominira odbacivanje, a rastavna ili – ili logika povlači se pred kompaktnim ni-ni principom. Elem: ni HDZ, ni Hrvatska!

 

 

Vjerovali ili ne, postoje i takvi iskošeni lični univerzumi gdje se na apel nacionalno osviještenog liberala da zamislimo kataklizmičku budućnost u kojoj “neće biti Hrvatske” odašilje hladan odgovor: Koga briga? Suprotno namjeri mobilizatora, slogan “ili HDZ ili Hrvatska” ne potiče me da izaberem stranu, nego da odbijem igru i njena pervertirana pravila.

 

 

Ideja da je patriotizam izvorište moralnosti (ili obratno) i da je poštivanje nekoliko Božjih zapovijedi produkt domoljublja (ili obratno) nailazi na široki prijem u zemlji koja je temeljito izmasakrirana upravo pod navalom “osjećaja prema Hrvatskoj”, što je paradoksalno na dosta jezovit način.

 

 

Teško mi se, naime, oteti dojmu da se borba protiv kriminala zahuktava po istoj matrici po kojoj je kriminal zapišao svoje nacionalno carstvo. Hrvatska bi imala biti presudni motiv da se zlu suprotstavimo, kao što je Hrvatska bila presudni izgovor da zlo trijumfira. Intencija je da se od vladajućih zločinaca zaštiti entitet koji je najčešće služio za opravdanje zločina.

 

 

Od HDZ-a, međutim, ne treba spašavati Hrvatsku, nego goli život, koji se onda – pod uvjetom da je spašen – s više ili manje komocije može uživati u bilo kojoj državnoj efemernosti, pa i Hrvatskoj. Nije mi dakle namjera zagovarati nestanak Hrvatske ili išta slično (sada se poneki odbjegli čitalac može i vratiti), već dati skroman doprinos oduzimanju važnosti toj mitskoj veličini, pridonijeti demistificiranju tvorevine čije je postojanje ionako u mnogo većoj mjeri kontingentno nego što bi bilo zapisano u zvijezdama.

 

 

Suprotstaviti “Hrvatsku” vladajućem kartelu, staviti je na drugi kraj vage da kao vrhovno dobro bude protuteža raspomamljenom zlu, znači okititi je istim religioznim atributima pomoću kojih su pripadnici kartela “voljenoj Hrvatskoj” osigurali kriminalnu namjenu. Model je bio razvidan i lako shvatljiv još prije tridesetak godina, jer onaj rani državotvorni zanos – kada su graditelji države širili famu o toplini oko srca, a imali u vidu konkretnije resurse – nije bio ništa drugo nego prvobitna akumulacija nemorala, i to na skupnoj osnovi. Nisu ga htjeli prepoznati samo oni kojima je kasniji život u Hrvatskoj postao sinonim padanju s Marsa, dakle uvjerljiva većina.

 

 

Stvar je stoga manje komplicirana nego što sugerira kitnjasta patriotska orkestracija. Ne trebaju nam ni himna ni zastava da bismo lopova ili ubojicu uhvatili, osudili i otpremili u zatvor. Ako se začuje himna i zavijori zastava, sva je prilika da se ubojici smiješi sloboda i da ga čeka sudbina nacionalnog heroja.

 

 

Istini za volju, Hrvati su, generalno uzevši, mnogo osjetljiviji na krađe nego na ubojstva pod državnim pokroviteljstvom. Široki dijapazon državotvornog kriminala izaziva kod njih vrlo različite, pa i sukobljene reakcije. Nešto iskreniji uvid doveo bi do zaključka da je to vjerojatno zato što su žrtve pljački najčešće oni sami, dok su u slučajevima delikata sa smrtnim ishodima žrtve uglavnom pripadale onima drugima.

 

 

Dao bi se navoditi beskonačan niz općeprihvaćenih tekovina kriminalnog porijekla koje (više) nitko ne dovodi u pitanje, protiv kojih ni politički tribuni ni liberalni komentatori ne ustaju kategoričnim ili-ili zahtjevima, a kamoli da prizovu “Hrvatsku” i njenu “budućnost” kao šifre za moralno postupanje: i onaj spomenik logorskim čuvarima pred splitskom Lorom, i brončana statua ubojice u Dragama kod Zadra, i državni ordeni na reverima ratnih zločinaca, i biskupski cjelov na nadlanici Darija Kordića… sve je to siva svakodnevna rutina, sve je to u isti mah i duboko amoralno i uzorno domoljubno. Kao, uostalom, i kolektivno kršenje osme Božje zapovijedi poslušnim uživljavanjem u laž tzv. Deklaracije o Domovinskom ratu, čime je, u pogledu angažiranosti, uklonjena tanka granica između patriotskog i idiotskog.

 

 

“Istinski patrioti”, pa i oni od finije građanske sorte, siti hadezeovskog orgijanja, u pravilu su krvavi ispod kože. Za njih je heroina građanskog otpora – posve zasluženo! – Ankica Lepej, zviždačica koja je razotkrila zatajenu deviznu sumu na bankovnom računu Tuđmanovih, ali sličan herojski status nikada neće biti udijeljen Milanu Levaru, vojnom policajcu koji je hrabro obznanio istine o zataškanim ubojstvima, da bi nakon toga bio mučki likvidiran. Mrtvi Levar u većinskoj recepciji ostaje ono što je bio u zadnjim godinama života – prokleti nacionalni izdajnik – a razlog je “Hrvatska”, ista ideologizirana opsjena zbog koje valja započeti odlučni boj protiv krađe i korupcije.

 

 

Sve to, naravno, ne dovodi u pitanje činjenicu da je HDZ hipertrofirana banditska formacija od koje nema spasa dok je ne zbrišemo s političke scene. No bilo bi mnogo mudrije da se u raščišćavanje kanalizacijskog sadržaja koji je naplavio ovdašnje društvo kreće sa što manje Hrvatske na usnama, jer otkad je Hrvatska postala obvezujuća i najfrekventnija imenica u javnom vokabularu – sva su ta sranja i počela.

 

(Portal Novosti)

(48)

VIKTOR IVANČIĆ PIŠE…: “Od HDZ-a ne treba spašavati Hrvatsku, nego goli život”

| Slider, Vijesti, Zanimljivosti |
About The Author
-