(UZNEMIRUJUĆE) Ko su bili pripadnici srpskih paravojski 1990-ih: ‘Oni će s**ovati curu koja s njima nije htjela imati posla u srednjoj školi, premlatiti profesora koji ih je oborio…’

Neprofesionalnije jedinice, poput šešeljevaca i Žutih osa, često su lokalne u svojem djelovanju. Oni poznaju ljude nad kojima vrše zločine. Oni će silovati curu koja s njima nije htjela imati posla u srednjoj školi, oni premlate do besvijesti profesora koji ih je oborio iz matematike, oni svode neke svoje osobne račune i oni će češće organizirati ekspresivno nasilje.

 

 

U stilu da muče ljude usred dana na gradskom trgu, da svi to vide. Milan Lukić je tako u Višegradu spalio dvije kuće pune civila, a jedinica povezana sa šešeljevcima je u Ilijašu hodala po ulici s odrezanim glavama ljudi. Crvene beretke su sebe smatrale boljima od toga.

 

Razgovarao: Gordan Duhaček

 

Doktorica povijesti Iva Vukušić rođena je Zagrepčanka i docentica je na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Utrechtu.

 

Ugledni britanski nakladnik Routledge objavit će na jesen njezin doktorat u formi knjige pod nazivom Serbian Paramilitaries and the Breakup of Yugoslavia. State Connections and Patterns of Violence (Srpske paravojne formacije i raspad Jugoslavije. Državne poveznice i obrasci nasilja).

 

To je prva knjiga koja nudi sveobuhvatnu analizu nastanka, prirode i djelovanja srpskih paravojnih postrojbi tijekom raspada Jugoslavije.

 

Knjiga se bavi ključnim pitanjima koja se odnose na paravojske koristeći arhive Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Vukušić piše o tome kako su i zašto nastale određene važne paravojne postrojbe, kako su funkcionirale i transformirale se kroz desetljeće, kakvi su bili njihovi odnosi i sprege s državom, Miloševićevim režimom i organiziranim kriminalom.

 

“Ova studija istražuje međusobno povezane ideološke, političke i društvene čimbenike i procese koji potiču paravojni angažman te procjenjuje utjecaj tog angažmana na žrtve paravojnog nasilja te na državu i društvo za koje su se postrojbe navodno borile”, navodi Routledge.

 

Vukušić je inače tri godine radila u Sarajevu u Specijalnom tužiteljstvu za ratne zločine, a prethodno je i kao novinarka pratila suđenja u Haagu.

 

Sve to bili su odlični razlozi da je intervjuiramo za Index. Ispod možete pročitati donekle sažetu verziju našeg jednosatnog razgovora s Ivom Vukušić.

 

Što su paravojne formacije, što je paravojska? Postoji li neka jedinstvena definicija?

 

Knjigu započinjem baš raspravom o toj temi. Potrebno je znati da ne postoji konsenzus što znači riječ “paravojska”. Razlog tome je što ljudi koji proučavaju različite vrste paravojski rade u različitim kontekstima, od Kolumbije preko bivše Jugoslavije do Ukrajine, Sirije, Libije itd. Na svim tim različitim mjestima na svijetu različiti socijalni konteksti dovode do toga da se, uvjetno rečeno, rađaju ili nastaju različite vrste neregularnih jedinica.

 

Ja sam paravojske definirala za svoj slučaj, no moram napomenuti da ta definicija ne mora biti primjenjiva, primjerice, u Libiji. Paravojske definiram kao ljude koji su naoružani, organizirani – postoji nekakva hijerarhija, struktura – a nisu u trenutku nastanka bili dio regularnih vojnih ili policijskih struktura. Važna karakteristika je i da su prepoznatljivi drugima, bilo kroz naziv, bilo kroz neko znakovlje, kao i da imaju nekakvu vrstu političke motivacije, što je nužno jer se time razliku od onoga što bismo nazvali kriminalnom organizacijom. To su elementi koje smatram važnima za definiranje paravojske.

 

iva-vukusic

 

Iva Vukušić: O Arkanu postoji mit zato što je njegova priča plodna zemlja za rađanje mita. Arkan je prvenstveno bio jako uspješan poduzetnik, na engleskom se to kaže entrepreneur. On je bio sitni kriminalac koji je pljačkao po Europi pa ga je onda angažirala jugoslavenska Udba 1980-ih za razne prljave poslove
Koje su glavne srpske paravojne jedinice koje su djelovale u Hrvatskoj početkom devedesetih?

 

O bivšoj Jugoslaviji ima doista mnogo napisane literature, no u njoj se sve te paravojske tretiraju zajedno. U svojoj knjizi ističem da među njima postoje značajne razlike. Imamo profesionalizirane jedinice, to su one koje su opravdano dovođene u vezu s Miloševićevim režimom i tamošnjim MUP-om i Državnom bezbednošću (DB), a druga vrsta su neprofesionalizirane. Dobar primjer te druge vrste su šešeljevci.

 

Prve ideje o formiranju paravojnih jedinica se javljaju već 1990. godine, ali prvi značajniji koraci u smislu organizacije dolaze u proljeće 1991. Počeci su vezani uz DB i dijelove državnog aparata koji je ionako naviknut na djelovanje u sjeni i koji ima veze s organiziranim kriminalom. Te su veze mobilizirane da bi se skupili ljudi koji mogu osnažiti zadatak mijenjanja granica a da nisu direktno povezani s Miloševićevim režimom. Naime, JNA nije odmah jednoznačno stala iza Miloševićevog plana, u njoj je bilo puno ljudi koji se nisu entuzijastično pridružili njegovom projektu. Miloševiću je stoga trebala naoružana snaga na koju može računati i upravljati njome mimo službenih kanala. Ta cijela priča sa srpskim paravojskama se konsolidira tek 1992.

 

Kako su ti ljudi uopće postali dio neke paravojske?

 

Dosta tih ljudi dolazi iz sportskih klubova i sličnih socijalnih krugova, s mjesta na kojima se okupljaju mladi muškarci kojima neka vrsta nasilja nije strana. Puno ljudi je čulo za Arkanove veze s Delijama. Dakle, to su mladi muškarci koji su fit, koji su nabrijani, koje nacionalizam pere, što je i posljedica propagande i tog cijelog ludila u kojem smo tada živjeli. Dio njih pak dolazi preko DB-a, ili su tamo zaposleni ili imaju s njima neke veze. Ima tu i ljudi iz krugova organiziranog kriminala. Puno ljudi u paravojske dolazi preko postojećih socijalnih veza, ljudi se priključuju takvim jedinicama jer im je već brat tamo, frend iz kvarta ili škole. Veliki dio te priče je i određeni koncept muškosti, zaštitnika obitelji i naroda.

 

Srpske paravojske počinile su brojne zločine. Kako je došlo do toga? Je li se unaprijed podrazumijevalo da će se činiti zločini ili bi stvari eskalirale na terenu?

 

Oboje. To su sve bili dobrovoljci, no nisu svi pripadnici paravojski bili zločinci, s*********i i ubojice. Veliki dio zločina u ratovima 1990-ih su počinile regularne vojne i policijske jedinice. Srebrenica je najbolji primjer toga, taj zločin su organizirali oficiri Vojske Republike Srpske koji su se bavili sigurnosnim i obavještajnim radom. Paravojske su tu bile upletene, mislim na zloglasne Škorpione, no veći dio zločina su počinili pripadnici regularne vojske.

 

U paravojskama su uvijek bili ljudi koji su im se priključili s namjerom činjenja zločina. Druge pak ponese atmosfera. Moramo zamisliti tu situaciju kada je čovjek dio paravojne jedinice. Tu postoji velika ovisnost o svojim suborcima. Ako oni kreću na neki zadatak, a ti ne želiš sudjelovati, odmah kreće pritisak. Nazivaju te pičkom, pederom. Odbijanje sudjelovanja u zločinima nosilo je posljedice u osobnom okruženju. Bilo je ipak ljudi koji nisu htjeli sudjelovati u zločinima. Primjerice Goran Stoparić, koji je svjedočio u Haagu u više navrata, bio je u Škorpionima i shvatio je u kojem pravcu stvari idu te je odlučio otići.

 

Već ste spomenuli Željka Ražnatovića Arkana. Ne postoji poznatiji ili zloglasniji paravojnik iz 1990-ih. Je li priča o njemu mit ili je on doista imao značajnu političku moć? Ili je sve to bila predstava za medije?

 

O Arkanu postoji mit zato što je njegova priča plodna zemlja za rađanje mita. Arkan je prvenstveno bio jako uspješan poduzetnik, na engleskom se to kaže entrepreneur. On je bio sitni kriminalac koji je pljačkao po Europi pa ga je onda angažirala jugoslavenska Udba 1980-ih za razne prljave poslove.

 

Onda ga je DB angažirao da preuzme kontrolu nad Delijama, navijačima Crvene zvezde. Cilj je bio da oni budu angažirani u službi Miloševićeva režima, a ne opozicije, primjerice Vuka Draškovića, koji je tada nastupao na nacionalističkoj platformi. Arkan je bio dio DB-ovog aparata. Nije bio važan donositelj odluka, ali je bio važan provoditelj odluka, što je 1990-ih odlično naplatio. Bavio se raznim stvarima, švercao je drvo, vina, pljačkao je itd. On je krajem 1990-ih bio najveća faca u organiziranom kriminalu u Srbiji, ali i cijeloj regiji.

 

Arkan je uhapšen u Hrvatskoj. Što se dogodilo?

 

Uhapšen je u Dvoru na Uni. Bilo je to krajem 1990. godine, uhapšen je u autu punom oružja koje je vozio prema Kninu. Bio je neki period u Remetincu i onda je pušten. Postoji puno špekulacija u vezi s tim, spominje se i neka razmjena oružja, ali se ne usudim dalje nagađati, nemam dovoljno informacija o tome tko je odlučio da ga se pusti.

 

U BiH dolazi do konsolidacije paravojnih jedinica. Što to znači?

 

Početkom 1992. se stvari stabiliziraju u Hrvatskoj, a počinje kuhati u BiH. U tom periodu proljeća i ljeta 1992., kada kreće proces etničkog čišćenja, sudjeluju brojne paravojske. Jedan dio njih su jedinice koje su već djelovale u Hrvatskoj, to su arkanovci i Crvene beretke, što je krovni naziv za mnoge paravojske povezane s DB-om, šešeljevci itd. No u BiH mnoge paravojske nastaju lokalno, primjerice u Višegradu, Zvorniku itd. One nastaju kroz lokalni SDS i njihove krizne štabove. To je period u kojem snage bosanskih Srba zauzimaju veliki dio teritorija BiH. Ratko Mladić 12. svibnja 1992. postaje zapovjednik Vojske Republike Srpske, koja se tako formalno odvaja od JNA iako sve materijale, ljude i novac i dalje dobivaju od JNA odnosno iz Beograda. Etničko čišćenje u je punom jeku, događaju se masovna silovanja, protjerivanja, otvaraju se logori. Paravojne jedinice su dio svega toga. No kada je taj prvi val zločina završio, Mladić i ostali su razumjeli da se država ne može graditi na kaosu. Mladić je stari oficir JNA, on zna da se ne može ratovati bez jasne linije zapovijedanja. On se tih mjeseci bori uspostaviti kontrolu nad teritorijem koji su osvojili bosanski Srbi i u tome u velikoj mjeri uspijeva do kraja ljeta 1992. Izuzetak su jedinice usko vezane za DB, arkanovci i Crvene beretke, oni cijeli rat ostaju djelomično autonomni. Bilo je i slučaja da arkanovci premlate oficire Vojske RS-a.

 

U knjizi spominjete ekspresivno i instrumentalno nasilje paravojnih jedinica. O čemu je tu riječ?

 

Željela sam u knjizi uvesti nekog reda u taj svijet. Meni se činilo da sve te jedinice nisu iste. Zanimalo me je što, primjerice, arkanovci čine kad uđu u neki grad. Ljudi kažu da su činili zločine. Da, ali kome to rade? Zašto? Kako? Usporedila sam ih onda s paravojnom jedinicom Žute ose koje su operirale u istočnoj Bosni. Žute ose su bili mučitelji, počinitelji nevjerojatnog nasilja. Arkanovci će te upucati u glavu i ići dalje.

 

Oni nemaju vremena niti misle da se trebaju baviti mučenjem. Neće ti čupati bradavice, urezivati četiri S na čelo i tjerati očeve da seksualno zlostavljaju svoje sinove. Ekspresivno nasilje znači da netko radi predstavu, a instrumentalno nasilje znači da nasilje samo po sebi nije motiv, već je nešto što se mora napraviti da se ostvari cilj, primjerice okupirati neki grad. To znači da treba zatvoriti ili ubiti gradonačelnika, inteligenciju tog grada staviti u logor i neke ljude protjerati. Bum, tras, gotovo. Tako rade te profesionalnije paravojne jedinice poput arkanovaca i Crvenih beretki.

 

Oni putuju od grada do grada i ne poznaju osobno ljude kojima se bave. Neprofesionalnije jedinice, poput šešeljevaca i Žutih osa, često su lokalne u svojem djelovanju. Oni poznaju ljude nad kojima vrše zločine. Oni će silovati curu koja s njima nije htjela imati posla u srednjoj školi, oni premlate do besvijesti profesora koji ih je oborio iz matematike, oni svode neke svoje osobne račune i oni će češće organizirati ekspresivno nasilje. U stilu da muče ljude usred dana na gradskom trgu, da svi to vide. Milan Lukić je tako u Višegradu spalio dvije kuće pune civila, a jedinica povezana sa šešeljevcima je u Ilijašu hodala po ulici s odrezanim glavama ljudi. Crvene beretke su sebe smatrale boljima od toga.

 

Oni su za šešeljevce mislili da su šljam?

 

Da. Primjerice, u Žutim osama je bilo mnogo pijanaca. U Crvenim beretkama se nije smjelo toliko piti alkohol. To su bili mladi ljudi koji su mogli trčati, pucati, popeti se uz špagu. Šešeljevci su pak većinom bili sredovječni ljudi, bili su debeli i pijani. Da su se htjeli prijaviti u Crvene beretke, ismijali bi ih. Došla sam do zaključka da su način uspostave neke paravojne jedinice i s kime je ona povezana bili ključni u tome kako su se odnosili prema civilima.

 

Zadržimo se još malo na ekspresivnom nasilju. Ako je to predstava, za koga je?

 

U Višegradu su se ubojstva događala na mostovima usred dana, a kako je Višegrad u brdima, cijeli grad je zapravo mogao vidjeti što se događa. To je poruka svima ostalima da idu jer ako ostanu, to je ono što ih čeka. Žute ose su operirale u području Zvornika, imali su bazu u mjestu Čelopek, u kojem je doista postojala dvorana s binom. Oni su na tu binu dovodili ljude, mučili ih i seksualno zlostavljali baš s ciljem da budu gledani dok to rade. Njihov cilj nije bio samo da nekoga muče i ubiju već da ljudi koji to prežive više nikad ne budu normalni niti se ikada više mogu vratiti na to mjesto. Crvene beretke i arkanovci nisu tako razmišljali, oni su hladnokrvno ubijali.

 

Napravimo diferencijaciju između srpske i bošnjačke publike u tom slučaju. Kako su na to reagirali lokalni Srbi? Jer Žute ose su navodno njihove snage, one ih brane…

 

Nisu svi Srbi pristajali uz to što se događalo. Dio nasilja je bio orijentiran prema Srbima koji su pomagali svojim susjedima ili su za to bili osumnjičeni. Ili prema Srbima koji su bili bogati jer se ta stalna pljačka u jednom trenutku posve otela kontroli. Interesantno je da su iz novouspostavljenog MUP-a bosanskih Srba reagirali na zločine paravojski samo onda kada su ti zločini bili usmjereni prema Srbima. O tome postoji značajna dokumentacija u Haagu. Hrvate i Bošnjake uopće nisu spominjali, kao da nisu postojali. Ali kada su počeli maltretirati viđenije Srbe na lokalnom nivou, slale su se specijalne jedinice policije da rastjeraju paravojske.

 

I što je onda to ekspresivno nasilje značilo za lokalne Srbe?

 

Rat je prilika za reorganizaciju društva. Jako je vidljivo koliko je ljudi iz socijalno nižih poslova – konobari, taksisti itd. – žudjelo da u ratu postanu glavni. Oni su se u civilnom životu osjećali šikanirano, poniženo i povrijeđeno te su rat iskoristili kao priliku da se iskažu. Oni su razmišljali na način: “Možda sam jučer bio nitko, ali sad imam pušku i sad sam netko i ima da me poštuješ!” Ratovi 1990-ih su bili velika prilika za socijalni uspon. To svi znamo.

 

Meni je pomalo muka sve ovo slušati. Kako Vi gledate na te ljude? Jesu li oni zli? Kako se emocionalno i moralno nosite sa svim tim?

 

Počela sam ratne zločine pratiti kao mlada novinarka na Radiju 101 početkom stoljeća. Onda sam počela raditi u Sarajevu u Tužilaštvu BiH kao analitičarka i istraživačica na predmetima ratnih zločina i prvih godina sam sve to jako proživljavala. Nisam mogla spavati od stvari koje sam vidjela.

 

U jednom trenutku se moje tijelo počelo braniti od toga i stvorilo je određeni zid prema tome. Mislim da se to događa i liječnicima, ne možeš nekoga operirati ako ti je stalno muka od krvi i mesa ili ako si stalno tužan jer je netko bolestan. Ja se ne bih mogla znanstveno kao povjesničarka baviti ovom tematikom da me to i dalje svakodnevno pogađa. Ne mogu se rasplakati svaki dan kad o tome pišem. Potrebno je stvoriti odmak za znanstveno bavljenje time. Istovremeno mi je jasno da se bavim tom tematikom jer mi je stalo. Mene boli što nam se to desilo svima zajedno, želim znati kako smo završili tu gdje jesmo.

 

A moralni dio?

 

Ima svakakvih ljudi koji su se priključivali paravojnim jedinicama. Ima i onih koji su doista mislili da idu braniti ugrožene Srbe i koji su se nakon svega vratili kući relativno čisti. Ima ljudi koji su bili sadisti, s*********i, ubojice. Mnogi od njih su i danas među nama, susrećemo ih u kafiću, na ulici. Često kažem svojim studentima u Nizozemskoj da ne znaju kako bi reagirali u tim situacijama. Primjerice, u selu je pet mladića, četiri idu u paravojnu jedinicu. Jako je teško biti onaj peti koji neće ići. Pritisak okoline ima veliki utjecaj na mlade ljude. Teško se oduprijeti takvom pritisku. Mislim da nitko od nas ne zna kako bi se ponašao dok nije u toj situaciji. Zato ne volim reći da su svi bili zli, ne želim dati kolektivnu ocjenu te vrste.

 

Ima li primjera pripadnika paravojnih jedinica koji su se iskreno pokajali?

 

Vjerujem da će se mnogi u BiH naljutiti zbog ovog primjera, no spomenula bih Dražena Erdemovića. On je bio u specijalnoj jedinici VRS-a, dakle ne paravojski u klasičnom smislu. On je sam došao svjedočiti u Haag i priznao je krivicu za ubojstva na farmi Branjevo, gdje su pogubljeni brojni civili iz Srebrenice u srpnju 1995. Osuđen je na relativno kratku kaznu i to je bio uzrok velike ljutnje kod brojnih preživjelih.

 

Da je ostao doma i šutio, sumnjam da bi itko došao po njega da ga hapsi i da mu sudi, barem ne desetak godina. On je sam svjedočio o mnogim stvarima koje se nisu znale. Erdemović danas živi kao zaštićeni svjedok negdje na sjeveru Europe, no uvijek dolazi svjedočiti u Haag da bi pomogao osuditi ljude koji su bili iznad njega u hijerarhiji. Meni se čini da se on iskreno kajao. A ubio je po zapovijedi nadređenih, ako se ne varam, po vlastitoj procjeni, sto ljudi. Rijetki su takvi, većina ljudi se drži iste logike i opravdanja koje su stvorili za vrijeme rata i neće se pokajati.

 

A tome pomažu i službeni narativi, koji i dalje slave ratne zločince.

 

Da. Također, ti ljudi se nakon svjedočenja o zločinima na “vlastitoj strani” često moraju vratiti u svoje domicile. Oni bivaju potpuno isključeni iz društva, prebit će im djecu u školi. Nije lako istupiti javno i reći što si sve i s kim radio. Kad svjedočiš protiv svojih suboraca, ti se izlažeš kritici da si izdajica i to je teško podnositi.

 

Za kraj moram pitati o hrvatskim paravojnim jedinicama…

 

To je opravdano pitanje. Ja sam iz Hrvatske, iz Zagreba, a pišem knjigu o srpskim paravojnim jedinicama. Meni je jako važno da se moj znanstveni rad ne koristi u nacionalističke svrhe. Ja sebe ne deklariram kao Hrvaticu, već kao građanku Republike Hrvatske. U međuvremenu sam postala i građanka Kraljevine Nizozemske, nažalost ne Republike Nizozemske. Ja u ovom slučaju nastupam kao povjesničarka koja se bavi Haškim tribunalom.

 

Srpske paravojske sam izabrala kao temu iz nekoliko razloga. Prvo, bile su najbrojnije. I bile su upletene u tri rata – Hrvatska, BiH i Kosovo – u deset godina. To je iz znanstvene perspektive jako bogata tema. Voljela bih da moji kolege iskoriste haški arhiv i počnu pisati o paravojnim jedinicama koje su se borile na strani RH, na strani bosanske vlade itd. Možda ću se i ja time baviti ubuduće, naročito me zanima djelovanje HVO-a u BiH. Moja knjiga o srpskim paravojskama ne znači da nije bilo sličnih pojava na ostalim stranama sukoba.

 

Kako se Hrvatska odnosi prema svojim paravojskama i zločinima?

 

Jasno je da sve strane i danas furaju svoj film i da nema neke velike želje za suočavanjem. U Hrvatskoj se taj rat zove Domovinski rat, dok ga ja u knjizi nazivam rat u Hrvatskoj. Domovina je emotivna kategorija i ja kao znanstvenica ne želim operirati takvim terminima. Postoji jako malo volje za suočavanje sa svim tim u Hrvatskoj. Voljela bih da se sa svih strana govori iskrenije o tome što se događalo i što su ljudi radili.

 

Mene tu najviše nervira što se od mene očekuje da lažem u ime službenog narativa, koji je i sam pun laži. Dakle, ne samo da je službeni narativ lažan već se od ljudi očekuje da lažu u ime te službene laži.

 

Države su na neki način poput ljudi. Nitko se ne voli pogledati u ogledalo i reći da je varalica, da je lažljivac. Svi će reći da su dobar prijatelj, suprug, kolega, a ovamo kradeš i lažeš. U tom smislu me i tješi i deprimira da nitko na svijetu nije puno bolji od nas. Evo primjer SAD-a. Oni su imali građanski rat prije 160 godina. Ni danas se ne mogu dogovoriti u vezi s čim je bio taj rat.

 

Zbog ropstva.

 

To će reći ljudi sa sjevera ili demokrati, da pojednostavimo. Veliki dio južnog SAD-a i konzervativne Amerike će reći da je to bio rat u vezi s pravima i suverenitetom saveznih država. Iako su vođe Juga jasno pisali o tome da idu u rat jer im sjevernjaci ne daju držati robove. U tom smislu mi na ovim prostorima nismo ni puno gori ni puno bolji.

 

(DEPO PORTAL/dg)

(5496)

(UZNEMIRUJUĆE) Ko su bili pripadnici srpskih paravojski 1990-ih: ‘Oni će s**ovati curu koja s njima nije htjela imati posla u srednjoj školi, premlatiti profesora koji ih je oborio…’

About The Author
-