Dvadeset pet godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, Europska unija bi ovu zemlju trebala proglasiti svojim protektoratom. Jer, problemi BiH su europski problemi – problemi koje samo Europa može riješiti.

Dana 14. 12. 1995., bio je to jedan četvrtak, u Parizu je potpisan Dejtonski sporazum, koji je okončao krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Jedan časnik američke vojske je u isto vrijeme ušao u uredništvo TV stanice Mirovnih snaga UN-a u Zagrebu, u kojem sam u to vrijeme radio, piše njemački novinar “Deutsche Wellea” Rüdiger Rossig.

Htio se raspitati o jednom mjestu u BiH kamo je trebao biti prekomandovan u okviru mirovne misije NATO-a. Mirovna misija UN-a je od 1992. pokušavala postići mir u BiH, NATO misija je taj mir, sklopljen u Parizu, trebala održavati.

Američki časnik nas je najozbiljnije zapitao: “Čuo sam da u BiH žive ponosni muslimani, ponosni Hrvati i ponosni Srbi. Ali ko su onda ti ‘Bosanci’?”, upitao je američki vojnik. Moje kolege s UNTV-a i ja, koji smo u tom trenutku već nekoliko godina izvještavali o ratu u BiH, prasnuli smo u smijeh kad smo čuli to naivno pitanje. Bosna je već godinama bila tema u europskim medijima.

No, kasnije mi je postalo jasno da je ovaj američki časnik ovim pitanjem možda nesvjesno pogodio srž problema: previše građanki i građana BiH su i danas ponosni građani, ali nisu ponosni na svoju zemlji. Niko ne želi biti Bosanac. I to ima svoje razloge.

Ostavština rata

Riječ Bosna do danas podsjeća na razdoblje od aprila 1992. do decembra 1995., tokom kojeg su se u ovoj balkanskoj državi oružane snage tri najveće etničko-vjerske grupe, muslimanskih Bošnjaka, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba, žestoko borili jedni protiv drugih. Sto hiljada osoba je izgubilo život, milioni su protjerani iz svojih domova.

Mirovnim sporazumom iz Daytona i pripadajućim Ustavom,Bosna i Hercegovina je, doduše, održana kao država, ali kao komplicirana konstrukcija, sastavljena od etničkih “entiteta”, na čelu s nacionalističkim političarima koji su i vodili rat.

Jadni uvjeti

Tu treba pridodati i činjenicu da dejtonski Ustav u mnogim slučajevima zahtijeva jednoglasne odluke tako da politika u BiH funkcionira u interesu građana jedino kada političari pokažu izvjestan nivo spremnosti na kompromis. A upravo to je vrlo rijetko slučaj, jer su se nacionalisti na vlasti dobro snašli u postojećem sistemu.

Pritom se uvjeti u BiH ne mogu nikako drugačije opisati nego kao jadni. Zemlja je više-manje u potpunosti deindustrijalizirana, službena stopa nezaposlenosti se kreće oko 25 posto, kod mlađih od 25 godina čak 60 posto. Životni standard iznosi oko jedne trećine EU prosjeka. Svakodnevica je obilježena siromaštvom, korupcijom i zagađenjem okoliša.

Glasanje odlaskom

S obzirom na to da se svih ovih godina, uprkos svim izborima, ništa nije promijenilo, svake godine iz zemlje se iseli na desetine hiljada, prije svega mladih i dobro obrazovanih. To je loše za zemlju, ali dobro za nacionaliste, koji se sa pravom pribojavaju da bi bijes tih mladih u jednom trenutku mogao eksplodirati.

Iseljavanje stabilizira moć nacionalista. Oni i dalje kontroliraju ono malo radnih mjesta u zemlji koja dijele svojim sljedbenicima. Iseljavanje mladih, osim toga, ubrzava starenje društva. Po načelu: posljednji neka ugasi svjetlo.

Demokratiji je potrebno blagostanje

Historija svih uspješnih demokratija pokazuje: slobodna društva funkcioniraju samo tamo gdje vlada kakvo-takvo blagostanje. Pritom je već godinama jasno šta bi politika u Bosni i Hercegovini trebala poduzeti: stvoriti uvjete za investicije i ponovnu industrijalizaciju zemlje kako bi se podigao standard.

No, više je nego jasno zašto to nacionalisti ne čine: to bi značilo kraj njihove vladavine. Stranke koje se ne temelje na nacionalističkim idejama u isto vrijeme nisu u prilici stvoriti uvjete za blagostanje, jer nikada nisu dovoljno dugo na vlasti. Tako iz same Bosne i Hercegovine ne može krenuti proces promjene. On mora, slično kao i dejtonski mir iz 1995., biti iniciran izvana.

Šansa zvana Biden

Vodeća snaga kod mirovnih pregovora 1995. su bili Amerikanci. Nakon što su europske zemlje godinama neuspješno pokušavale okončati rat u Bosni i Hercegovini, tadašnji predsjednik Bill Clinton je sukobljene strane u avionskoj bazi Wright-Patterson pored grada Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio mješavinom ultimatuma i obećanja doveo do sporazuma.

No, od tada je uloga Europe u BiH postajala sve važnijom. Tamo je sada, umjesto NATO-ove mirovne misije, stacionirana europska. To ima smisla. Na kraju krajeva, BiH se i nalazi na Starom kontinentu. Dolaskom Joea Bidena na vlast, EU je u balkanskoj politici dobila pouzdanog američkog partnera. Ovo je pravi trenutak za Europu da aktivnije shvati svoju odgovornost u Bosni i Hercegovini.

Protivnici BiH i Europe

No, trenutno stanje Europske unije pokazuje poteškoće u donošenju odluka. To je vidljivo i iz svađe oko budžeta, koji pokazuje svu beskompromisnost nekih aktera. To ne utječe samo na politiku prema Balkanu nego ukazuje na potrebu odustajanja od principa donošenje jednoglasnih odluka. Europskoj unija treba više demokratije, isto kao i Bosni i Hercegovini.

Multinacionalna Europa i multikonfesionalna Bosna i Hercegovina ne samo da se suočavaju sa sličnim poteškoćama nego i s istim protivnicima: autokratskim državama poput Rusije ili Turske, totalitarnom Kinom, fundamentalističkom Saudijskom Arabijom, kao i desnim i inim populistima i vjerskim fanaticima. Svi oni odbacuju jednu jedinstvenu demokratsku EU kao i ujedinjenu i demokratsku BiH.

Malo vjerovatno, ali ne i nemoguće

Nakon mnogih godina europske kontrole, Bosna i Hercegovina bi napokon trebala i službeno postati EU protektorat, na ograničeno vrijeme i s jasno definiranim ciljem: ovu malu balkansku zemlju učiniti spremnom za članstvo u EU. I žiteljima ove zemlje napokon dati razloga da rado budu građanima Bosne i Hercegovine.

Istina, ovakav razvoj događaja, s obzirom na uvjete koji tamo vladaju i aktuelne problema s kojima se suočava Europska unija, čini se malo vjerovatnim. No, on nije nemoguć. I u svakom slučaju bi i za BiH i za Europu bio bolji nego trenutna agonija.

Njemački književnik Kurt Tucholsky je 1932. napisao: “Jedan Jevrej je svojedobno rekao: ‘Ponosan sam što sam Jevrej. Ali, i ako nisam ponosan, opet sam Jevrej. Zato je najbolje da sam odmah od početka ponosan!'” Ovakav stav bi dobro došao mnogim građanima Bosne i Hercegovine. Ali i ostalim Europljanima.

Rüdiger Rossig je urednik na DW-u. Godine 1995/1996. radio je kao reporter na UNTV-u. Njegov dokumentarni film “Bosna i Kosovo – zaboravljeni europski protektorati” prikazivan je 2017. na javnim servisima ZDF/Arte.

(SB)

(1485)

Related posts:

OPET ĆE SE ZAKUHATI: U Narodnoj skupštini Republike Srpske na redu rasprava o zakonu koji OPOZICIJA JEDVA ČEKA… URNEBESNO: Ne biste vjerovali s kojom pjesmom je Dragan Mektić čestitao „mandatarenje“ Zoranu Tegeltiji i uspješne konsultacije s… KOMŠIĆ “UPOZNAO” BEOGRADSKE MEDIJE SA REALNOŠĆU: “Nemojte misliti da je Milorad Dodik važan i da se neko… CVIJANOVIĆ OTVORENO ZAPRIJETILA: Moguća ‘mostarizacija’ cijele… KRAJINA U PANICI: MUP-u USK nedostaje 100 službenika u borbi sa migrantskom krizom ŠTO GORE TO BOLJE: Hoće li Dodik srušiti dogovor Izetbegovića i Čovića? PO NAREDBI KRIZNOG ŠTABA: Svi oni koji ne nose masku, i ne pridržavaju se novih mjera, morat će PRAVO U… VASKOVIĆ RAZOTKRIVA DODIKA: Operacija “Kukla”; Dodik “prati” Srbiju samo kada ima ličnu korist, a nepovratno je u funkciji ruske alatke za udar na zvanični Beograd… Ovo je priča o dječaku koji je rasplakao region: ‘Ukrali su mu kupine, obrisao je suze, ide dalje… Moj junak!’ DOŠLA VODA DO GRLA: Cikotić sa predstavnicima UNHCR-a i UNICEF-a razgovarao o…

UGLEDNI NJEMAČKI NOVINAR NAJAVLJUJE RASPLET: Stranke s nacionalnim predznakom nisu u stanju stvoriti promjene u BiH, velika šansa za Bidena…