TRN U OKU DODIKOVOG REŽIMA: „Rekli su da neću imati miran život u RS ako nastavim da “idem” protiv države“!

Nisam još shvatio šta je loše u tome što radim, ali već sam navikao na to da sve one koji ukažu da živimo u trulom društvu gdje vlada mafija, proglase izdajnicima i neprijateljima države.

 

Aleksandar Gluvić, banjalučki student političkih nauka, omladinski aktivista i saradnik portala “Istinito” priveden je u petak u policiju jer je zajedno sa pripadnicima više društvenih organizacija učestvovao u sprečavanju deložacije porodice Petković iz stana u kojem žive od 1998. godine.

Borka Petković, žena koja je četiri godine provela u ratnom logoru, u stanu u Jevrejskoj ulici 77 živi sa svojim sinom, koji je takođe preživio užase rata i zato ima trajne posljedice.

Deložacija je uz podršku ekipe iz Restarta, Revolta, Stranke za socijalnu sigurnost boraca i drugih, spriječena, zbog čega su vjerovatno policajci koji su asistirali sudskim izvršiocima i bili nervozni.

Gluvić je uporno sve snimao telefonom, zbog čega je oboren na asfalt i vezan lisicama, iako nije pružao otpor. Zbog snimanja mu je izrečena kazna od 500 KM. Jedno od pitanja u policiji je bilo: Za koga radiš i ko te plaća!?

A u novčaniku su mu pronašli 3,60 KM…

– Sve se odigralo veoma brzo i dok sam shvatio šta se desilo, već sam sa lisicama na rukama sjedio u policijskom automobilu. Neposredan povod je bilo moje odbijanje da prestanem snimati službena lica koja su u tom momentu uzimala podatke od okupljenih građana, prijeteći da će svi dobiti kazne.

 

Da li je policija postupala korektno, kako su se odnosili prema tebi?

– Prilikom privođenja nisam pružao otpor i smatram da je potpuno nepotrebno to što je nekoliko policijskih službenika “skočilo” na mene obarajući me na beton, prilikom čega sam zadobio poderotinu na lijevoj strani čela. Nakon privođenja, neko vrijeme proveo sam na zadnjem sjedištu policijskog automobila, da bi me nakon kratke vožnje, oborene glave i sa rukama na leđima uveli u stanicu.

Otprilike sat vremena sam lisicama bio vezan za vrata sefa u kancelariji koja se nalazi na samom ulazu u zgradu. Poslije povratka policajaca koji su bili na deložaciji, jedan od njih mi je rekao: “Drugi put ću te zavaliti šakom! Niko mene neće snimati nakon što mu kažem da prestane. Ne samo ti, bilo ko drugi!” U komunikaciji koju smo kasnije imali, prema meni više nije povisio ton i ponašao se korektno. Riješili smo papirologiju i smješten sam u ćeliju u kojoj sam proveo šest časova, da bih nakon toga bio saslušan i pušten.

 

Za šta su te optuživali i šta su te pitali?

Bio sam optužen za odbijanje naređenja da se sklonim sa ulaznih vrata zgrade u kojoj se nalazi stan čiju smo deložaciju taj dan spriječili, kao i za to što nisam prestao da snimam nakon upozorenja da je snimanje zabranjeno. Pitanja su bila vezana za same razloge privođenja, ali i na moje razloge prisustva na deložaciji. Pitali su me od koga sam za deložaciju saznao, ko me je pozvao, kojoj organizaciji pripadam i slična pitanja na koja većinom nisam ni htio da odgovaram, već sam prećutno slušao njihova izlaganja.

 

Da li je bilo pitanja od strane policije mimo događaja koji je bio povod za privođenje?

Ne bih to nazvao pitanjima, jer su odgovore davali sami, već pokušajem da se privedeno lice slomi. Ponašali su se kao stroga razrednica u školi koja razgovara sa problematičnim učenikom. Govorili su mi da im je žao zbog toga što nemam oca, jer da ga imam možda bi mi mogao reći da ne radim neke stvari. Otkud im pravo da uopšte spominju to i izvlače takve zaključke? Govorili su mi da sam zaveden, da ljudi koji su me vrbovali voze audije i idu dva puta na ljetovanje. Priču su navodili na to da nisam svojom voljom došao na deložaciju, što apsolutno nije tačno i van svake je pameti. Spominjali su neke ljude, organizacije, politiku… Bio sam šokiran zaključcima do kojih su sami došli i smijao se u sebi čekajući da me puste.

 

Da li je bilo nekih skrivenih poruka i eventualno prijetnji?

Dobio sam, kako oni kažu, dobronamjeran savjet da ukoliko nastavim ići protiv države neću imati miran život u Republici Srpskoj. Nisam još shvatio šta je loše u tome što radim, ali već sam navikao na to da sve one koji ukažu da živimo u trulom društvu gdje vlada mafija proglase izdajnicima i neprijateljima države.

 

Šta je krajnji epilog tvog privođenja?

Epilog se ogleda u tome što u našem društvu ne postoji istinska sloboda i demokratija, već samo privid tih otrcanih fraza. Hapšenje studenta koji je snimao deložaciju, želeći da drugim građanima prikaže brutalnost vlasti prema porodici borca iz Drugog svjetskog rata koji je stan dobio od Jugoslavije, govori sve o navodnoj slobodi koju imamo.

 

Kakvo je tvoje mišljenje o svemu, nakon što si prošao ovo iskustvo sa policijom?

Možda nije uobičajeno, ali i pored novčane kazne od 500 KM i sedam sati provedenih u pritvoru, drago mi je što sam na vlastitoj koži osjetio šta znači policijska država. Drago mi što sam shvatio šta mogu očekivati u budućnosti, nastavim li ukazivati na probleme koji izjedaju naše društvo. Ne smatram da sam učinio nešto loše i ne kajem se zbog toga što nisam poslušao naređenje o prestanku snimanja. Vlast se obračunava sa svim pojedincima koji ne razmišljaju kao oni i siguran sam da ovo nije jedina sankcija koju ću snositi zbog stvari koje radim. Biće mi čast da u državi gdje kriminalci slobodno šetaju ulicama, zbog borbe za pravdu i istinu u zatvoru odležim ovu i svaku buduću kaznu.

 

Hoćeš li nastaviti sa svojim aktivizmom?

Da, naravno. Strah je metod koji vlast koristi da bi kontrolisala narod i ne smijemo se bojati. Oslobođeni straha, sa iskrenom željom za promjenom i stvaranjem boljeg društva, vjerujem da možemo poslati u prošlost ljude koji su uništili našu zemlju i stvoriti društvo u kojem ćemo mi i nekada naša djeca moći normalno da živimo.

 

(Istinito)

(831)

TRN U OKU DODIKOVOG REŽIMA: „Rekli su da neću imati miran život u RS ako nastavim da “idem” protiv države“!

| Bosna i Hercegovina, Intervju, Slider, Vijesti |
About The Author
-