Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad G**oš je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

PONEDJELJAK, 19. DECEMBAR

 

Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović je nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.

 

 

 

Naida Hota-Muminović

 

 

Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojke tako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.

 

 

Ako tako vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.

 

 

Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.

 

 

UTORAK, 20. DECEMBAR

 

Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.

 

 

Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad G**oš, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.

 

 

Mediji su šturo prenijeli dijelove G**oševog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.

 

 

Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.

 

 

Dževad G**oš i Timur Vilić na Face TV

 

 

U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad G**oš je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.

 

 

Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu G**oš susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije naroda kojem pripadaju.

 

 

Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad G**oš u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.

 

 

Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad G**oš.

 

 

SRIJEDA, 21. DECEMBAR

 

Na prve barikade postavljene na puteve u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.

 

 

A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.

 

 

Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.

 

 

Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.

 

 

Dejan Ilić

 

 

Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.

 

 

Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj tradiciji. Podsjeća na čuvenu pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.

 

 

No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.

 

 

Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.

 

 

ČETVRTAK, 22. DECEMBAR

 

Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.

 

 

Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.

 

 

Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.

 

 

Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni

 

 

Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.

 

 

Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.

 

 

O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.

 

 

To je pjesma poraženih“, zaključuje on.

 

 

PETAK, 23. DECEMBAR

 

Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher primili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.

 

 

Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.

 

 

Gerhard Schroeder

 

 

Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.

 

 

Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.

 

 

U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.

 

 

Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.

 

 

SUBOTA, 24. DECEMBAR

 

Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.

 

 

Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.

 

 

Lana Pudar

 

 

Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.

 

 

Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!

 

 

NEDJELJA, 25. DECEMBAR

 

Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.

 

 

Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.

 

 

Dragan Čović (Foto: Slobodna Bosna)

 

 

Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.

 

 

U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.

 

(SB)

(248)

“TJEDNA HEFTARICA” SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Šta hafiz Dževad G**oš misli o zločinu kriminala za kojeg je optužen njegov kolega, hafiz Faris Gavrankapetanović?