TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA TV „OBN“: “Jadna je i tragična politika koja brani Bosnu od Ive Komšića, a čijem lideru spomenike glanca KOS-ovski kameleon Muslimović!”

Način na kojeg se cijela regija oprašta od Mandića svjedoče da je iz svih bitaka izašao viteški superiorno.

 

 

PONEDJELJAK, 14. MART

 

Jučer je umro Igor Mandić , hrvatski, a on se ne bi ljutio ni kad bi ga se tituliralo i kao jugoslovenskog pisca i novinara. Prijetalji sa kojim je od sinoć komentirao Mandićevu smrt primjećuju da je Mandić spadao u onu vrstu javnih radnika, umjetnika, pisaca koje su svi smatrali svojim, i od kojeg su svi ponešto dobivali, učili, koristili se… Neko primijetiti da su reakcije na njegovu smrt sličnim onim koje su pratile odlazak Đorđa Balaševića, Mire Furlan, Mustafe Nadarevića, da pomenem samo nasvježije gubitke regiona u ljudstvu.

 

Tijekom prvog ratnog zima neko je u opkoljenom Sarajevu donio primjerak liste „Liljan“ koji su u Zagrebu uređivali izbjegle patriote iz privilegiranog bošnjačkog političkog i medijskog kruga i distribuirale ga diljem svijeta. Nemalo sam se iznenadio kada sam među autorima u tom listu našao i ime Igora Mandića, jednog od glavnih krivaca za moje bavljenje ovim poslom. Na pitanje kako su uspjeli Mandića angažirati da piše, jedan od urednika mi je odgovorio: „Jednostavno, nigdje drugo u Zagrebu Igor Mandić ne može objavljivati.“ Porazno je bilo to saznanje: da u novoj, neovisnoj, demokratskoj Hrvatskoj nema ni novinarskog hljeba za najboljeg, najvažnijeg, najpismenijeg i najutjecajnijeg među novinskim autorima.

 

Sa tekstovima, kolumnama Igora Mandića sam se susreo u počecima vlastite pismenosti i čitanja, u osnovnoj školi. Brat mojeg oca, donosio je svake srijede u našoj kući Vjesnik u srijedu, vjerojatno najbolji nedjeljnik koji je ikada izlazio na ovdašnjim jezicima. Petkom bi amidža, također redovno kupovao beogradski NIN, ali tamo za desetogodišnjaka nije bilo ničega što bi ga zaintrigiralo i zadržalo dječiju pažnju. Za razliku od VUS-a koji je bio šaren grafički i tematski, u kojem si čitao tekstove koje nisu razumjeli, NIN je bio smrtno ozbiljan, sa malim, umrlim fotografijama na kojima su bili smrknuti, teretni, jedni te isti političari.

 

Igor Mandić tih je godina pisao kolumnu koja je imala naziv Notes, a bio je jedan od malog broja autora kojem je uz tekst objavljena i fotografija. To mi je govorilo da mora da je riječ o važnim tekstovima, čime je autor tako istaknut i da ih treba čitati iako su šanse da išta od napisanog razmijem bile nikakve. Bila je to ljeta gospodnjeg 1971. godine.

 

Onda je jedne srijede moj amidža došao kući bez “Vjesnika u srijedu”. Pričalo se tih nedjelja i mjeseci po kući i na televiziji o maspoku, hrvatskom proljeću, pominjao se drug Tito, Karađorđevo, Mika, Savka. Pričalo se kako je moj omiljeni pjevač Vice Vukov nešto debelo zglajzao, šovinisitčki vrijeđao Đorđa Marjanovića i pjevao uvredljive pjesme. Pričalo se kako su tijekom Hajdukove proslave naslov prvaka Jugoslavije u nogometu te godine u Splitu u više bacanih automobila sa beogradskim tablicama.

 

Uglavnom, došlo je uskoro vrijeme u kojem na kioscima više nije bilo „Vjesnika u srijedu“, u kojoj na televiziji nisu mogli gledati, a na radiju slušati Vicu Vukova. Pričalo se i da su neki novinari i suradnici VUS-a pohapšeni, da je u Vukov u zatvoru.

 

Tako sam nekako u tom ideološko-političkom s početka 70-ih godina prošlog stoljeća metežu izgubio i Igora Mandića. Pronašao sam ga, odnosno otkrio nekoliko godina kasnije, pisao je divne, pametne, polemične sada već meni vrlo razumljive tekstove u beogradskoj Dugoj. U Hrvatskoj je mogao pisati samo o kriminalističkim romanima i erotici. Štampane su knjige sa njegovim kolumnama pa i sa onim iz vremena VUS-a pod nazivom BILJEŠKE. Dodatno je fascinantna bila njihova svježina, aktuelnost, suvremenost, što je bilo frapantno u jednoj kulturi u kojoj je novinarstvo bilo prezreno i smatrano nižom vrstom spisateljskog rada.

 

Sa uspostavom demokracije u Hrvatskoj početkom 90-ih godina oba moja junaka iz ranih sedamdesetih bila su na visini ljudske, građanske i intelektualne zadaće. Vice Vukov, pjevač koji dvije decenije nije imao pravo javnih nastupa u Hrvatskom je Sabor ušao ka socijaldemokrata. On je sve do prerane smrti bio jedan od najgorljivijih protivnika nacionalisitčke histerije, koja se prije svega manifestirala kroz antisrpske eskapade. Igor Mandić koji je također one kobne 1971. stradao u vrijednosti obračuna sa hrvatskim nacionalizmom u prvim danima nove vlasti, obračunao sa čelnicima Hrvatske, njihovim dogmatizmom i antisrpstvom. I ponovo je bio zabranjen, prognan iz medija, javnosti.

 

Igor Mandić danas je umro, dostojanstveno, elegantno, gospodski kakav mu je bio cijeli život i kakvo je njegovo impresivno književno-publicističko djelo bilo i ostalo punih pet decenija. On je životom posvedočio da su poštenje i moralni luksuz za kojeg moraš biti spreman platiti svaku cijenu, pa i najviše. Način na koji se cijela regija oprašta od Mandića svjedoče da je iz svih bitaka izašao viteški superiorno. Za ovu posljednju bitku, protiv bolesti nije osobito mario, o čemu svejdoči njegova briljantna knjiga Posmrtni dnevnik od prije petšest godina. Te posljednje godine života nakon izlaska knjige, kao da su bile Mandićev „poklonjeni život“, kako je nekada pisao Meša Selimović za jednu godinu koje su uslijedile nakon rata. Njegova malenkost, kako je sebe u testovima oslovljavao dugo će biti nedostižna intelektualna planina i vrhunac slobodnog,

 

UTORAK, 15. MART

 

U galeriji međunarodnih likova, stranih diplomata i raznoraznih spetkaroša, muljatora… koji su se tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji bavili ovim prostorom, posebno BiH, i dan-danas se među svjedocima tog vremena izdvaja ime Andreja Kozirjeva, dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Rusije. Bio je povjerenik tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina, bio je leteći dilomata koji je godinama kružio na potezu Moskva-Beograd-Pale, sudjelovao u brojnim mirovnim konferencijama držeći čvrsto i dosljednu srpsku stranu. Za one koji se ne sjećaju tog vremena, Kozirjev je bio Sergej Lavrov naše mladosti. Uopstalom, današnji Putinov ministar vanjskih poslova učio se u visokoj diplomaciji od Kozirjeva, čiji je bio zamjenik. Karijera Andreja Kozirjeva se nekako okončava sa Daytonskim sporazumom i od tada se nije mnogo čulo o njemu.

 

Sa početkom ruske agresije na Ukrajinu Kozirjev se aktivirao i postao jedan od najžešćih kritičara režima Vladimira Putina. Osuđuje invaziju ruskih trupa na Ukrajinu po društvenim mrežama, intervjuima od kojih je jedan dao i beogradskom Nedjeljniku. Kozirjev u razgovoru za taj list iznosi i vrlo neobične i neočekivane, pomalo samokritične, gotovo revizionističke ocjene o ratu u BiH i ulozima Srbije, Rusije, ali i njega osobno u njima. Kaže da su sankcije koje je međunarodna zajednica tada nametnula Srbiji bile opravdane. Sjeća se Kozirjev kako je zajedno sa Dobricom Ćosićem pritiskao Slobodana Miloševića da se odrekne ratne politike, ali da nisu uspjeli. Tvrdi to danas čovjek koji je prije 30-ak godina cijeli svijet ubjeđivao da Srbija odnosno SR Jugoslavija uopće nisu sudjelovali u ratu u BiH .

 

Bivši prvi diplomata Rusije imao je i poruku za građane Srbije. Kozirjev apeluje na Srbe: „Ako želite iskreno da podržite Rusiju i prijateljstvo Srba i Rusa, treba da osudite ovaj rat, pa čak i podržite sankcije jer one nisu protiv Rusije, nego protiv ove vlade. Pred vama Srbima nije izbor između Zapada i Rusije, nego izbor između Rusije i jednog duboko antiruskog režima koji je donio užase i stradanja.“

 

Jeste hipotetički, ali zamislimo da je Andrej Kozirjev, recimo, skupa sa Dobricom Ćosićem, poslao ovakvu poruku Srbiji prije 30 godina: da je podržao sankcije proitiv SR Jugoslavije i pozvao na rušenje režima Slobodana Miloševića režima kao duboko antisrpskog? Možda ne bi ništa promijenio, ali barem bi mu se danas više vjerovalo kada se zalaže za mir.

 

SRIJEDA, 16. MART

 

Edin Forto, premijer Kantona Sarajevo, danas je rekao da je „ustavna kriza u Bosni i Hercegovini pokriće za korupciju političkih lidera u ovoj zemlji“. Forto je ovo izjavio na konferenciji za medije na kojoj je sa ministarstvima, te ljudima iz Ureda za borbu protiv korupcije koji djeluju u sastavu kantonalne Vlade predstavio zakon koji sadrži antikoruptivne mjere.

 

Formulaciju prema kojoj je latentna ustavna kriza paravan za korupciju političkih lidera Forto je preuzeo od nekih stranih diplomata koji se posljednjih godina (neuspješno) bave Bosnom i Hercegovinom. U posljednje vrijeme najčešće ovu tezu koristi Gabrijel Escobar, specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan.

 

Escobar je u pravu, pa time i Edin Forto samo utoliko što je zaista većina političkih lidera u BiH duboko i teško korumpirana. Međutim, korupcija ma kako bila razorna po državu i durštvo nije jedini, niti ekskluzivni generator tekuće krize. Ta bi kriza postojala taman i kada bi na čelu najvećih partija i institucija vlasti bili sve samo anđeli čistih ruku i neokaljanih biografija. Ustavna kriza je rezultat dubinskih i suštinskih razlika koncepata viđenja BiH, njene sadašnjosti i pogotovo budućnosti .

 

Kada je Dodik prošle godine i početkom ove krenuo sa riječi na djela i u Skupštini RS-a usvojen zakon kojim se oduzimaju nadležnosti centralne države i prenose na entitet, reakcije su bile površne, besmislene i lakomisleno štetne. Najveći dio političke i javne scene slao je apaurinske, umirujuće, a zapravo obmanjujuće poruke kako on to radi a) iz predizbornih razloga i b) da bi sebe bolje zaštitio od eventualnih sudskih procesa. Naravno da u Dodikovom rušilačkom pohodu ima i jednog i drugog, ali to nije glavni njegov pokretač: on je usmjeren na razbijanje ustavno-pravnog poretka koje vodi isključivo secesiji Republike Srpske, odnosno raspadu države..

 

Da li, možda, državni vrh Hrvatske inzistira na promjeni Izbornog zakonodavstva da bi na taj način skrenuo priču o kriminalu i neobjašnjivom bogaćenju Dragana Čovića i njegovih kompanja? Naravno da je odgovor negativan: revizija pravila izbornog procesa vitalno zanima Zagreb da bi nesmetano, na prohodan i legalan način ostvario svoj, najblaže rečeno, paternalistički ineteres u BiH.

 

Ako bismo slijedili logiku koju koriste Edin Forto i neke zapadne diplomate, vjerojatno bi došli do zaključka kako se aktuelnom agresijom na Ukrajinu želi prikriti kriminal Vladimira Putina i njegove vrhuške. Aspiracije Rusije na teritoriju Ukrajine neće prestati čak i kad bi u Kremlju sjedili ubogi siromasi bez prebijene rublje u džepu. Skoro 80 posto Rusa po aktuelnim istraživanjima podržava navodnu Putinovu specijalnu operaciju, i bilo bi i pogrešno i glupo tvrditi da je to podrška multimilijaderima i oligarsima u vrhu ruske vlasti, a ne kolektivnih apetita prema teritoriji susjedne države.

 

Kantonalna Vlada u Sarajevu promovira antikorupcijsku borbu kao svoju najvažniju agendu i program. Ne, čini se da taj posao bolje funkcionira kao propagandna operacija i medijska promocija Fortine Vlade nego što o tome svjedoče mršavi rezultati na terenu. Usvojeni zakon vjerojatno je tehnički sasvim u redu, međutim nije u ovoj zemlji korupcija metastazirala i premrežila cjelokupan sistem zbog manjka i kvaliete zakona, već zbog njihove primjene, odnosno neprimjene. Ne treba ocjenjivati ​​mjere koje je Ured za borbu protiv korupcije vodio, primjerice provjeravajući diplome zaposlenih u javnom sektoru, ili izvještaju o kriminalu u GRASU, ali to je nedovoljno i duboko ispod agresivnog PR-ovskog samohvalisanja i samopromocije bez ozbiljnog pokrića.

 

Naravno da ti problemi u javnim poduzećima, partijskom zapošljavanju su ozbiljni, ali prava, organizirana korupcija i kriminal stanuju negdje drugdje. Prije svega u pljačkaškoj privatizaciji, zloupotrebama javnih resursa koje Fortina vlada nije prekinula, nego, čini se, nastavila prakticirati. Ovih dana je Kantonalno tužiteljstvo Sarajevo saopćilo kako je otvorilo istragu o privatizaciji hotela „Igman“ na Igmanu koji je nakon dvije decenije neuspjelih pokušaja Kantonalne agencije za privatizaciju u neposrednoj pogodbi prodala firmi sumnjivog boniteta i zamračene vlasničke strukture. Stvarni i formalni vlasnici firme su odranije u bliskim odnosima sa Strankom Naroda i Pravde čiji su kadrovi, također, sudjelovali u ovoj privatizaciji. Kantonalni Ured za borbu protiv korupcije nije imao ništa prigovoriti na, najblaže rečeno, netransparentnu prodaju hotela Igman, ali kantonalni tužitelji izgledaju imaju. Na čelu hvaljenog Ureda nalazi se Erduan Kafedžić iz Konakovićeve stranke, još jedan fakultetski kolega najvažnijih članova te stranke sa fakulteta za fizičku kulturu. Agenciju za privatizaciju također vodi njegov fakultetski kolega, baš kao i ministarstvo privrede u Vladi Kantona Sarajevo.

 

ČETVRTAK, 17. MART

 

Na desetak strana SDA-ovski ilustrirani bilten nedjeljnik „STAV“ u posljednjem broju obračunava se sa profesorom Ivom Komšićem, nekadašnjim članom Predsjedništva BiH, bivšim gradonačelnikom Sarajeva, dekanom Filozofskog fakulteta, autorom desetak knjiga. Povod za ovako masivan i neselektivan udar bio je nekoliko javnih istupa profesora Komšića u kojima je tvrdio da Aliji Izetbegoviću nije bila mrska ideja podjele Bosne i Hercegovine, kao i da je što javno što tajno koketirao sa stvaranjem male muslimanske države u BiH.

 

Ivo Komšić je u ovoj materiji mnogo bolje i detaljnije upućen od svojih kritičara, jer je bio aktivan i neposredni sudionik svih bitnih događaja od početka rata do pregovora u Daytonu. U jednoj od svojih knjiga objavio je sporazum što ga je Alija Izetbegović potpisao sa Momčilom Krajišnikom u jesen 1993. godine u Ženevi u kojem bošnjački lider faktički pristaje na izlazak Republike Srpske iz BiH. Bošnjački Sabor održan nedugo nakon toga dogovora imao je samo jedan zadatak: aminovanje Izetbegovićeve kapitulacije u Ženevi. Kako i zašto je ta operacija propala, uglavnom je poznato iz brojnih svjedočanstava neposrednih aktera tih događaja.

 

Svoj doprinos unižavanju Ive Komšića dao je penzionisani general Fikret Muslimović. Ovaj bivši zloglasni časnik KOS-a JNA pretvorio se u posljednjih dvije decenije u vječito budnog kerbera, ljutitog čuvara SDA-vog i bošnjačkog kriminogenog podzemlja. Muslimović u svom tekstu osporava ulogu Ive Komšića u pripremanju Washingtonskog sporazuma kojim je prije 28 godina zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat i formirana Federacija BiH. Sve zasluge i za ovaj povijesni događaj, kao i za sve što se sa BiH događalo proteklih decenija Muslimović sa ljigavim idolopoklonstvom pripisuje isključivo Aliji Izetbegoviću. Ne samo da je ignorisao Komšića i njegovu ulogu, nego je bilo kakve zasluge osporio i tadašnjem predsjedniku Vlade BiH Harisu Silajdžiću, koji je uz hrvatskog ministra vanjskih poslova Matu Granića bio najangažirani u procesu kreiranja i finaliziranja Washingtonskog sporazuma.

 

Muslimović je tih godina bio Izetbegovićev savjetnik, pa valjda misli i vjeruje da će nekritičkim glorificiranjem i sakraliziranjem svoga šefa i sam pokupiti ponešto od ratnje slave i besmrtnih zasluga lidera SDA.

 

Konstatirajmo: jadna je i beznadežna politika, kukavna je stranka i njeni medijski satrapi koja brani BiH od Ive Komšića!

 

Čini se, međutim, zanimljivim skrenuti pažnju na najnoviju ulogu u kojoj se pojavljuje neuništivi pukovnik KOS-a i general Armije BiH Fikret Muslimović. Nakon što je nekoliko decenija savjetovao oca i sina Izetbegovića, Muslimović se nametnuo kao lider nedavno formirane Fondacije Alija Izetbegović. Tu se pored njega nalaze njegovi tradicionalni suradnici i znanci iz Muslimovićevog JNA-ovskog perioda, a kasnije i stranačko-bošnjačkog miljea. Među njima ima i nekih koji su bili zatočenici savjesti, hapšeni i zatvarani od režima čija je udarna pjesma bila vojna sigurnost u kojoj je strah i trepet svojedobno bio Muslimović. Konačno, Muslimović je bio delegat na posljednjem Kongresu SKJ, a nije Ivo Komšić, kojeg u Stavu nazivaju komunistom i marksistom.

 

Kada se osniva fondacija, zaklada sa imenom nekog državnika, u glavama mnogih ljudi na ovim prostorima prva asocijacija i dalje je Titov fond za stipendiranje mladih radnika i radničke djece koji je u bivšoj Jugoslaviji funkcionirao 12 godina. Iako je Titov fond imao snažnu ulogu u ideološkom formiranju tadašnje omladine, ostaje činjnica da je on bio, što bi se reklo i „sirotinjska majka“. Kako je u svom studiju na tu temu navela znanstvenica Aida Ličina Ramić, iz sredstava Titovog fonda u Bosni i Hercegovini odškolovano je skoro četiri tisuće mladih radnika i proleterske djece, a više od 30 hiljada u SFRJ.

 

A šta su programski zadaci Fondacije Alije Izetbegovića? Koga ona stipendira, educira, favorizira, čiju djecu, koje socijalne slojeve favorizira? Jedan od najvažnijih zadataka kako stoji u programskim dokumentima te fondacije jeste „Objektivno vrednovanje promocije intelektualne ostavštine Alije Izetbegovića kao evropskog muslimanskog mislioca i prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne BiH“.

 

Prvi korak te fondacije koju su osnovali bivši oficiri JNA, aktuelni vjerski radnici i porodica Izetbegović je objavljivanje knjige Fikreta Muslimovića i Mustafe Spahića „Robije Alije Izetbegovića“. Ako je Titov fond besumnje bio i u funkciji stvaranja kulta ličnosti, ali nije bio isključivo to, u kojoj i čijoj su funkciji novine, muzeji, fondacije koji štite lik i djelo Alije Izetbegovića.
Kao što je jadna politika koja brani BiH od Ive Komšića, nesretno je i na zaborav osuđeno djelo navodno evropskog mislioca i državnika koje brane penzionisana vojna lica, bivši KOS-ovci i njihovi džamijski ahbabi.

 

PETAK, 18. MART

 

Trgovački centar u Bugojnu otvoren je prigodnim kulturno-umjetničkim i političko-propagandnim programom. Poseban značaj i draž toj svečanosti dao je mjesni hodža koji je sa nekoliko prigodnih molitvi prizivao uspjeh i prosperitet ovog golemom dućana.

 

Bugojno je u decenijama prije rata spadalo među desetak najrazvijenijih općina u Jugoslaviji. Ljudi iz drugih dijelova BiH dolazili su i zapošljavali se u nekoj od brojnih uspješnih tvornica u voom gradu, poput Binasa, Slavka Rodića… Sportski, kulturni, društveni život, obrazovanje i zdravstveni sistem u Bugojnu bili su uzorni.

 

Rat je u ovom gradu bio žestok i razoran, ali od ratnih dejstava je prošlo pune tri decenije. Bugojno je danas podijeljen grad, što, vjerovali, ili ne i nije najgore: tragičnije je to što je to grad siromašnih, besperspektivnih i Hrvata i Bošnjaka i šačice Srba koji su ostali živjeti. Prije dvije godine delegacija Stranke demokratske akcije iz Sarajeva, predvođena Bakirom Izetbegovićem tijekom predizborne posjete Bugojnu obišla je tvornicu namjenske industrije „Binas“. Izetbegović se oduševljeno slikao pored svježe proizvedenih granata i poručio da svaka od njih poruka neprijateljima Bosne i Hercegovine. Dvije godine kasnije, prije mjesec dana, ta je tvornica skoro obustavila rad, otpušteno je nekoliko desetina radnika, financijske dubioze su se uvećavale.
Možda su se radnici, iopak, trebali obratiti glavnom bugojanskom imamu sa molbom da prouči neku prigodnu dovu za spas njihovih radnih mjesta i općenito ozdravljene namjenske industrije u tom gradu. Tvornicu “Binas” su privatizacijom, pljačkom i otimačinom upropastili efendijini politički jarani i stranački istomišljenici.

 

Kada je u posljednjem ratu porušeno partizansko groblje u Bugojnu, civilna vlast se ogradila od tog vandalskog čina, i objasnila da su za to odgovorne bageri lokalne Islamske zajednice. Ako Islamska zajednica može rušiti groblja, sudjelovati u političkoj kampanji, blagosiljati trgovačke centre, možda, uz Božiju pomoć, pronaći i slamku spasa za sprženu i uništenu industriju u Bugojnu!

 

SUBOTA, 19. MART

 

Gostovanje na jednoj ovdašnjoj televiziji Igora Kalabuhova, ambasadora Rusije u Bosni i Hercegovini, kao što se moglo i pretpostaviti, izazvalo je brojne reakcije, medijske, političke, diplomatske. Ono što se nije moglo predvidjeti jesu reagiranja koje su nakon izjave ruskog ambasadora uslijedile izvan Bosne i Hercegovine. Cinična izjava ambasadora Kalabuhova koja je implicirala da Rusija ima stanovite, vojne, diplomatske i ekonomske planove i prema zemljama NATO Saveza poput Hrvatske, Poljske i Mađarske, uznemirila je javnost u susjednoj Hrvatskoj. Kada ovakvu izjavu koja ima elemente prijetnje izgovori ambasador zemlje koja dok on gostuje na TV-u barbarski uništava gradove i ubije narod u Ukrajini, onda to nužno izaziva masovni nespokoj i realne strahove.

 

Uvijek kada u medijima gostuju ljudi, bez obzira na to na kojoj poziciji bili ili ne bili, čije izjave dovode do kofliktnih situacija, uznemiravanja javnosti, širenja panike, otvara se pitanje opravdanosti njhovog angažiranja, odnosno ugošćavanja. Važe li demokratska pravila za one koji negiraju demokratiju?

 

Najčešće se medijsko eksploatiranje incidentnih, ili barem kontroverznih osoba, kakav je ambasador Kalabuhov, objašnjava i opravdava interesom javnosti da čuje i ona mišljenja koja joj nisu po volji. Međutim, na taj legitiman i principijelan stav može se staviti prigovor da je javnost u BiH, pa i šire, kada je riječ o ambasadoru Rusije, sasvim dobro upoznata sa njegovim stavovima i da nije zainteresirana za njihovo ponavljanje. Te da samim tim nema neke posebne potrebe da mu se svakog dana otvara prostor u medijima da iznosi stavove svoje zemlje o prilikama u BiH koji su vrlo često u suprotnosti sa elementarnom diplomatskom kulturom i dobrim običajima ponašanja u tuđoj zemlji.

 

Na to se opet može odgovoriti da u ovoj zemlji ravnopravno funkcioniraju najmanje dvije istine o ulozi Rusije u BiH, pa čak io nezapamćenoj agresiji te zemlje na Ukrajinu koja tutnji nedjeljama.

 

Na društvenim mrežama strašne kritike trpi voditelj koji je razgovarao s Kalabuhovom. Ne samo zbog toga što je ugostio ambasadora, nego i jer, tvrdi se, nije bio dovoljno kritičan prema njegovim izjavama. I od ovih primjedbi se može braniti. U slučajevima kada u televizijskom studiju gostuje osoba sa diplomatskim iskustvom i tehnikama komuniciranja kakvim raspolaže Kalabuhov, potpuno je irelevantno da li je držanje voditelja bilo ovakvo. ili onakvo : ambasador priča svoju generalnu priču, ne obazirući se na pokušaje da ga omete ili uhvati u nedosljednosti.

 

Političari, pogotovo oni nervozniji među njima, i isključivo iz Sarajeva kritizirali su stavove ambasadora Kalabuhova, a neki su tražili i da se proglasi nepoželjnim u BiH. To je, naravno, tehnički nemoguće na šta je podsjetio Milorad Dodik koji bi se kao član Predsjedništva BiH trebao složiti, a naravno da neće, niti može.

 

S druge strane, ocjene koje ruski ambasador Kalabuhov iznosi u medijskim istupima o krupnim pitanjima u BiH, evropskim integracijama, članstvu u NATO-u, ulozi Visokog predstavnika, genocidu u Srebrenici…nisu ništa destruktivnije od djelovanja javnog beogradskog istoričara Miloša Kovića, kojem je prošle nedjelje zabranjen ulazak u BiH.

 

Dakle, vrlo je teško u svemu ovom biti pametan i naći mjeru. Šta uopće znače zabrane u ovako umreženom, digitaliziranom i globaliziranom komunikacijskom prostoru u kojemu je potrebno da izađete iz svog stana, ili ofisa da bi ste „uznemirili javnost“, ili “širili paniku“? U slučaju istoričara Kovića i zabrane ulaska u BiH država je odlučila pokazati svoje ne baš jake zube i manifestirati svoju suverenost barem prema spolja, kad već ne može prema unutra.

 

NEDJELJA, 20. MART

 

Rukometna muška reprezentacija BiH sinoć je poražena od Grčke i izbačena iz daljih kvalifikacija za plasman na svjetsko prvenstvo. Ništa u tome nije iznenađenje. U proteklih 25 godina i 15-ak održanih svjetskih rukometnih prvenstava, naša se reprezentacija uspjela plasirati samo na jedno, ono u Kataru 2015. godine. Ni poraz od Grčke nije iznenađenje ako se ima u vidu da je reprezentacija nakon završetka EP prvenstva u Slovačkoj praktično prestala postojati u obliku u kakvom je funkcioinirala punih dvadeset godina. Od nacionalnog dresa oprostilo se nekoliko ključnih igrača, prije svih Nikole Prce, koji su dvije decenije na svojim plećima nosili ovu selekciju. Potom je od daljnjeg vođenja reprezentacije iz nepoznatih razloga odustao hrvatski stručnjak Ivica Obrvan. Zamijenio ga je pred sami put u Grčku njegov pomoćnik Tonči Čulina, talentiran, ali neiskusan trener. Potom je uslijedilo još nekoliko otkaza bitnih igrača, uključujući i nenadoknadivog Mirsada Terzića, koji valjda nije preskočio nijednu reprezentativnu utakmicu u zadnje dvije decenije. U vatru su ubačeni mladi igrači, iz domaće lige, na nekim pozicijama nije bilo adekvatne zamjene za povrijeđene rukometaše. Pokazalo se tačnim ono što je upravo Terzić govorio uoči EP: da se u domaćoj ligli radi očajno i nedovoljno, da igrači iz nje teško mogu biti alternativa njegovoj generaciji i perspektivi reprezentacije. Jednostavno, jedna dobra generacija rukometaša afirmiranih u inozemstvu dvije decenije je prikrivala punu, poraznu istinu o ovdašnjem rukometnom sportu. Sada je sve to došlo na naplatu. Tužno je gledati velikog svjetskog golmana Benjamina Burića dok ga kao ne streljani grčki igrači neometano zasipaju projektilima.

 

Navijači u dvorani u Tuzli, odnosno onaj njihov dio koji se busa u prsa junačkog patriotizma i kunu se u reprezentativne i državne simbole, na vulgaran, huliganski način prokomentirali su, ponavljamo očekivani, poraz reprezentacije od Grčke.

 

Nacionalistički sirovo okomili su se na predsjednika Rukomentog saveza BiH Nedjeljka Umičevića, montirajući mu na transparentu glavu na tijelo svinje. Umičević jeste neko ko provocira izjavama, poput poziva igračima iz RS da nastupaju za Srbiju, koja nije samo bezobrazna, nego je i idiotska. Nema, naime, tog igrača u klubovima iz RS koji ima minimum šansi da zaigra u selekciji susjedne države. Baš kao što bi i sam Umičević u srbijanskom rukometu koji je ozbiljno vođen i uređen mogao dogurati u vrh glave do prodavača karti, ili redara.

 

Nije, međutim, Umičević kriv što je stanje u rukomentom sportu, uostalom kao iu nogometu, košarci, odbojci… ispod razine bilo koje zemlje sa minimumom sportske kulture i tradicije. Nije predsjednik Rukometnog Saveza BiH ni mrvicu kriv što Sarajevski kanton kojeg vodi navodni sportski stručnjaci sa fakultetske diplome nema ozbiljnu rukomentu tim. Sarajevo je nekada imalo šampiona države, bilo je evropski rukomenti centar. Bilo je to i Visoko, gdje valjda danas ima više mladih dilera droge nego dječaka koji treniraju rukomet, ili neki drugi sport. U Zavidovićima čak i lokalni efendija tijekom džume poziva vlasti i roditelje da djecu usmjere prema sportu u kojem su u ovom gradu godinama i decebnijama stvarane velike zvijezde. uz malo pretjerivanja, čovjek bi iz medijskih napisa mogao lako pomisliti da je više mladića iz Ze-Do kantona išlo ratovati u Siriju nego što ih trenira rukomet, ili neki drugi sport. Da ne pominjemo Bihaćku regiju, ili Mostar gdje onaj kome je do ozbiljnog bavljenja rukometom mora putovati do rukomente Sorbone- Ljubuškog.

 

Nacionalistička svinjarija (i doslovno svinjarija) BH „Fanaticosa“ nastavljena je slično intoniranim vapajima na društvenim mrežama zbog toga što selektor reprezentacije nije Bošnjak. Bili su na čelu reprezentacije i mnogo veći treneri od Tonija Čoline, Bošnjaka poput Kamenice, Arslanagića, Demirovića, Hasanefendića.., pa ništa ozbiljno nisu uradili, niit su mogli. Na prvo veliko natjecanje reprezentaciju je, već ponimjano SP U Kataru, ako ćemo se već tim odvratnim prebrojavanjem baviti, odveo selektor Dragan Marković.

 

Sve ovo samo potvrđuje davne proročke riječi velikog Danila Kiša da je nacionalizam po definiciji privilegije neznalica, da je na liniji manjeg otpora, da su za svakog dobrodržaćeg nacionalistu pakao drugi. Kao i da biti nacionalista znači biit individualac bez ikakvih obaveza.

 

(SB)

(24)

TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA TV „OBN“: “Jadna je i tragična politika koja brani Bosnu od Ive Komšića, a čijem lideru spomenike glanca KOS-ovski kameleon Muslimović!”

About The Author
-