TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA OBN-u: Krajišnici su tokom migrantske krize imali protiv sebe Srbiju, Dodika, Čovića, Sarajevo, Hrvatsku, i još jednom izašli kao pobjednici

Nakon prvog vala reakcija iz Sarajeva, ljutitih i ne baš pismenih i probavljivih, Hrginom sarajevsko-muslimanskom epizodom pozabavio se Boro Dežulović u “Novostima” na savršeno duhovit i skoro nedžentlmenski način. Nije ovo prvi put da se njih dvoje sukobljavaju, Boro i Mirjana su skoro vječiti rivali poput Hajduka i Dinama.

 

 

PONEDJELJAK, 15. NOVEMBAR

 

Gradonačelnik Mostara Mario Kordić danas se dramatično obratio medijima komentirajući ulično nasilje koje se prije dva dana odvijalo u centru tog grada u kojem su sudjelovali pripadnici navijačkih grupa, pristalice “Zrinjskog” i “Veleža”. Posebno se osrvrnuo na reakciju policije koja je bila neadekvatna, mlaka i zakašnjela. “Ne želim vjerovati da se iza takvog ponašanja policije kriju neki dublji razlozi”, kazao je gradonačelnik.

 

Tuča navijača od subote, imala je svoju uvertiru dan ranije kad su navijači “Veleža” najavili crtanje murala na jednoj zgradi u centru Mostara. Znala je to policija, upoznati su bili članovi “Ultrasa”, rivalske navijačke grupe koje podržava “Zrinjski”. Kada su narednog dana 20-ak pripadnika “Red Army” stigli na lice mjesta i počeli iscrtavanje murala, što je iz blizine posmatrala grupa policajaca, stiglo je 100-ak pripadnika Ultrasa, naoružanih palicama, bakljama i krenuli u krvav, brutalan obračun. Inače pripadnici ovih dviju grupa se jako dobro poznaju, redovno komuniciraju preko interneta, dogovaraju tuče i obračune na neformalnoj liniji razgraničenja između dva dijela grada. Policija je nasilje stavila pod kakvu-takvu kontrolu kada im je stiglo pojačanje kolega iz Jablanice i Čapljine. Jedan mostarski medij objavio je spisak pripadnika “Ultrasa” koji su uhapšeni i ispitani tokom nereda i nasilja. U velikoj mjeri riječ je o istim mladićima, koji su prije nekoliko mjeseci divljali po naselju Donja Mahala, upadali u obiteljske kuće, tukli i zastrašivali ljude, oštetili imovinu. Ista imena nalaze se u policijskim izvješćima nakon demoliranja Caffe bara “Forzza” u starom dijelu grada u junu u ove godine. Nije poznato da je iko od ove relativno malobrojne grupe huiligana nakon ovih događaja odgovarao, krivično ili prekršajno .

 

MUP Hercegovačko-Neretvanskog kantona već dulje vrijeme nema policijskog komesara, nisu popunjena ni ključna mjesta načelnika kriminalističke policije i šefa uniformirane policije, nedostaje još 300 policajaca predviđenih unutrašnjim pravilnikom o organizaciji.

 

Svi se u Mostaru slažu da takvo rasulo policije nije slučajno, niti održivo. Nema, međutim, konsenzusa oko toga kome takva obezglavljena i nefunkcionalna policija odgovora i kojim procesima u gradu ide na ruku. Ne treba prejudicirati i žuriti sa zaključcima, ali treba biti ozbiljno zabrinut da bi zbog obezglavljenosti i neekipiranosti policije huligani u jednom momentu mogli nesmetano preuzeti brigu nad javnim redom i mirom. Ne bi to bilo prvi put: vidjeli smo to u proljetno-ljetnim mjesecima tragične 1993. godine i poznato nam je kakve je to divljanje imalo trajne posljedice po sudbinu i budućnost Mostara.

 

UTORAK, 16. NOVEMBAR

 

Nogometna reprezentacija BiH, očekivano i zasluženo, ostala je bez još jednog odlaska na veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Kataru. Igre i nastupi izabranika selektora Ivajla Peteva, iako promjenjive, nekonzistentne, još su uvijek bile zadovoljavajuće u poređenju sa svim ostalim što se dešava u nogometnoj zajednici u BiH i Savezu koji se o svemu tome brine. Postoji pravilo, od kojeg nema izuzetka, koje glasi da bi išta funkcioniralo u ovakvim složenim sustavima, potrebno je da funkcionira sve, da svaka stvar bude na svom mjestu, cakum-pakum. Primjer za to su uspjesi selekcija Hrvatske, Srbije, pa i sjajne Makedonije. Srbija je sa skoro istim ovim igračkim potencijalom do prije godinu-dvije bila drugorazredna evropska selekcija, a onda je što intervencijom pravne države, što usljed pritiska javnosti demontiran vrh Saveza, predvođen problematičnim režimskim biznismenom Slavišom Kokezom. Potom je data neograničena vlast velikanu nogometnog posla Piksiju Stojkoviću i sve se iz temelja promijenilo: isti igrači više nisu isti, oni sa prošlog SP-a, recimo. Slično se, samo malo ranije, desilo u Hrvatskoj, kada je u posljednji trenutak pred SP u Rusiji, iz pričuve izvučen Zlatko Dalić koji je za kratko vrijeme od umorne i nemotivirane skupine igrača stvorio viceprvake svijeta.

 

Jedna od “reformi” novog sastava rukovodstva NS BiH bilo je ukidanje Ivici Osimu simboličke funkcije svog počasnog predsjednika i dodjeljivanje tog statusa Elvedinu Begiću, bivšem predsedniku Saveza kojeg je upravo Osim u misiji spašavanja nogometnog sporta u BiH izvukao iz činovničke anonimnosti i dao mu mandat i odriješene ruke.

 

Ivica Osim već duže vrijeme živi u Grazu, bilo bi dragocjeno čuti njegova razmišljanja o posljednjim događajima, ali on već dulje vrijeme ne komentira događaje vezane za NS BiH niti reprezentaciju. Jednom sarajevskom prijatelju je nedavno, oporo-duhovitom maniru rekao: “Eto vidiš, Joe Biden i ja smo vršnjaci, a on može voditi Ameriku, a ja zbog starosti ne mogu biti ni počasni predsjednik NS BiH”.

 

SRIJEDA, 17. NOVEMBAR

 

Vlada Federacija je raspisala tender vrijedan skoro milion maraka u namjeri da bolje objasni, dočara, približi građanima svoj rad, uspjehe, rezultate, odnosno da popravi, generalno gledano, svoj bijedan ugled u javnosti. Već je odabrana i marketinško-komunikacijska agencija, sretna dobitnica koja će u narednom period šminkati javni imidž i uljepšavati nakaznu sliku Vlade i njenog premijera Fadila Novalića.

 

Jeste da je cijena koju će plaćati građani poreski obveznici vrlo visoka, ali ni zadatak te agencije nije uopće jednostavan: potrebno je uložiti veliki trud i umiješanost da se popravi javni ugled Vlade čiji čelni ljudi, premijer Novalić i dopremijerka Jelka Miličevič u iscrpljujućoj pravosudnoj sapunici mjesecima odgovaraju na Sudu BiH za nabavku respiratora. Način funkcioiniranje federalne Vlade i proces donošenja krupnih odluka, kakvim su ga predstavili neki od ključnih svjedoka na suđenju za respiratore, bili su skandalozni, nedopustivi, uzurpazorski. Koce su vukli ljudi izvan Vlade, o milionima javnog novca odlučivale su anonimne sekretarice, Novalićev prevrtljivi, mahom nesposobni i kvarni kabinetski personal, šefovi iz sjene.

 

Svaki pokušaj Fadila Novalića da se javnosti predstavi drugačiji, odgovorniji i saomstalniji nego što jeste i što je (ispravna) percepcija javnosti o njemu do sada je bio kontraprduktivan i stvarao je još porazniju, karikaturalnu sliku o njemu. Ovih dana je federalni premijer Novalić na streemu na internetu objasnio svojim, škrtim i praznim riječima ko su zapravo freelanceri koji posljednjih nedjelja protestiraju protiv najavljenih poreskih reformi Vlade Federacije. “Freelenceri su, ako pogledamo u jednom slobodnom tumačenju, je li, neki slobodni sateliti koji čas ih ima, čas ih nema”. To je premijerovo “slobodno mišljenje” o desetinama hiljada ljudi koji se za egzistenciju bore na surovom slobodnom tržištu, a ne unutar uhljebskog birokratskog poretka kakav generira Vlada Federacije BiH. Neko je ovih dana duhovito primijetio da Birou za zapošljavanje u ovoj zemlji služe vlastima tek da se vidi ko nije član SDA, HDZ-a i SNSD-a. A ja ću parafrazirati Novalića i reći da “u jednom slobodnijem tumačenju”, on u iole uređenoj, normalnoj zemlji ne bi bio na slobodi.

 

Fadil Novalić je po kolilčini besmislica koje izgovara u sekundi, ozbiljna konkurencija svojoj srbijanskoj kolegici Ani Brnabić, čiji je svaki javni istup prava poslastica za tamošnje humoriste, satiričare i hroničare besmisla.

 

Novalić ima ozbiljnu konkurenciju i u svom prethodniku Nerminu Nikšiću, bivšem federalnom prmijeru koji je u TV intervjuu govoreći o visokom predstavniku Christianu Schmidtu otrkio podatak koji ni samom Schmidtu nije bio poznat: da je osam godina bio ministar odbrane Njemačke.

 

Dok ovo pišem sa jedne od hrvatskih telelevizija do mene dopire reklama za predstavu “U Agoniji” Miroslava Krleže koja se igra u jednom zagrebačkom teatru. Glumac govori zapis velikog pisca: “Noću, u intimnom poluglasnom razgovoru sa samim sobom nikako ne mogu razumjeti zašto se toliko uzrujavamo zbog ljudske gluposti”.

 

ČETVRTAK, 18. NOVEMBAR

 

Današnju tridesetu obljetnicu pada Vukovara jedan hrvatski dnevni list u svom izdanju za Bosnu i Hercegovinu obilježio je naslovnom stranom na kojoj piše. “VUKOVAR I ‘HERCEG BOSNA’ – HRVATSKI SIMBOLI”. Naime, istog dana u kojem su horde ubica i pljačkača predvođene tenkovima i oficirima JNA slomile otpor branitelja Vukovara i otpočele svoj bestijalni pir nad hiljadama žitelja ovog unesrećenog grada, u Grudama su se čelnici jednog dijela HDZ-a BiH okupili u ilegali i formirali konture buduće paradržave Herceg Bosne. Samo mjesec i pol dana kasnije, 27. decembra 91, na sastanku u Zagrebu, Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, govori okupljenim predstavnicima HDZ-a BiH kako je razgraničenje sa Srbima I Muslimanima jedina realnost za Hrvate u BiH okupljene u “Herceg-Bosnu”. “U procesu razgraničenja treba tražiti pomoć i suradnju JNA”, govori im Tuđman. Dakle, poručuje to samo nekoliko nedjelja nakon što je ta ista zlikovačka armada okupirala Vukovar i pobila nekoliko hiljada ljudi u njemu.

 

Dugo traju i postali su samorazumljivi politički ritualni napori HDZ-a BiH da u istu nacionalnu mitomansku i domoljubnu košaru udjenu dva nespojiva, po mnogo čemu proturječna događaja, pad Vukovara s jedne i osnivanje “Herceg Bosne” s druge strane (granice). A suštinski se radi o tome da se na simboličkoj razini ogrebu za dio domoljubnog patosa vukovarske žrtve. Ta dva događaja povezuje tek isti datum, a sve drugo ih i suštinski i simbolički razdvaja. Vukovarski branitelji žrtvovali su živote za očuvanje jedinstva svoje zemlje, dok je odmetnička družina iz Gruda istog dana ozvaničila početak razbijanje svoje države.

 

I da, možda bi se apokalipsa Vuklovara i osnutak ”Herceg-Bosne” eventualno mogli dovesti u korelaciju na još jednoj razini, onoj pravosudnoj. Kroz presude generalima JNA Miletu Mrkšiću i Veselinu Šljivančaninu zločin u Vuikovaru je stavljen u kontekst udruženog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu bio Slobodan Milošević i vojni vrh iz Beograda. Isti je Tribunal u Haagu na suđenju tzv “hrvatskoj šestorki” prsudio da je “Herceg Bosna” stvorena u funkciji ostvarivanja udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem formiranja hrvatskog entiteta zasnovanog na etničkom čišćenju. Vrh tog UZP-a nalazio se u Zagrebu i bio je predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom odbrane Gojkom Šuškom.

 

PETAK, 19. NOVEMBAR

 

SEMIR EFENDIĆ, načelnik sarajevske Općine Novi Grad i predsjednik Stranke za BiH, prvi je relevantan političar koji se protivi kampanji obaveznog vakcinisanja protiv koronavirusa i koji se suprotstavio mjerama koje je najavila Vlada Federacije BiH. On je premijera Federacije BiH Fadila Novalića optuživao da tjeranjem ljudi na vakcinaciju krši slobodu svakog pojedinca, te da provodi “segregaciju ljudi po pitanju slobode kretanja i života koja kao da je skuhana u Mengelevoj kuhinji”. Vakcine protiv koronavirusa on je ocijenio kao nepouzdane i neprovjerene jer koronu, kako je kazao, i dalje dobijaju i vakcinisani i nevakcinisani.

 

Zanimljivo je da su zloglasnog Josefa Mengelea, monstruzonog doktora Trećeg Reicha, tokom svojih protesta prozivali i desničarski aktivakseri u Beogradu kada su tamnošnjeg najpoznatijeg epidemiologa dr. Predraga Kona nazivali imenom nacističkog serijskog ubice. Uvreda je tim teža i morbidnija što je dr. Kon Jevrej i što mu je brojna familija stradala u zločinačkim eksperimentima dr. Mengelea.

 

Semir Efendić se, dakle, samodeklarirao kao antivakser i suprotstavio se službenoj politici u Federaciji BiH glede borbe protiv pandemije koja je u BiH odnijela desetak hiljada ljudskih života. Veliki je broj mrtvih i oboljelih i u općini Novi grad u kojoj je on već punu deceniju načelnik.

 

Načelnik se Efendić u relativiziranju efekata vakcinacije koristi okoštalim kliešeima i kvaziergumentima, koje koriste svi antivakseri širom svijeta. Da li to što se javno deklarirao kao anivakser Efendića svrstava u populističke desničare? Ne, nikako, zapravo stvari stoje obrnuto: Efendić je uvjereni desničar, klerikalisitičko-konzervativnog profila i antivakserski javni istupi kao oblik otpora prema modernizmu, prosvjetiteljstvu, samo su jedan od aspekata njegove političke filozofije.

 

Drugi bitan aspekt je Efendićev otvoreni, grubi nacionalizam, kojeg je otvoreno, javno i u “punom kapacitetu počeo demonstrirati tek nakon što se politički odvojio od SDA i preuzeo liderstvo u nekadašnjoj, u međuvremenu potpuno marginaliziranoj, stranci Harisa Silajdžića. Do sada se on još donekle suzdržavao i pribjegavao mimikriji, sada se Efendić napokon riješio tog balasta političke korektnosti i stranačke stege SDA. Nedavno je svoje sugrađane iz naselja Dobrinja koji su se protivili izgradnji benzinske pumpe i terminala za kerozin u njihovom naselju, Efendić izvrijeđao arogantno, primitivno, jezikom sirovog nacionalizma. “Recite vi lijepo da mrzite Hifu jer su to Hajrudin, Izudin i Fahrudin Ahmetlić”, odbrusio je preko društvenih mreža Efendić jednoj sugrađanki koja po njegovim kriterijima ima sumnjivo ime i prezime. A stvar je bila samo u tome da su se građani Dobrinje pozivali na legalne odluke nadležnih insitucija koje su poništile Efendićevu nezakonitu dozvolu za izgradnju naftno-kerozinskog kompleksa u njihovom naselju i u blizini aerodroma Sarajevo.

 

Stranka za BiH koja je za vakta njenog osnivača Silajdžića mantrala o “100 posto” BiH dobila je za predsjednika ambicioznog, drčnog antivaksera, profiliranog nacionalističkog populistu koji se ne libi koristiti teške riječi u javnom obračunu sa istomišljenicima. Za razliku od brojnih drugih stranaka nastalih rastakanjem SDA, koje nemaju ozbiljan profil, niti prepoznatljiv identitet, sa Efendićem je SBiH dobila populističko-desničarskog lidera, uvjerenog konzervativca koji može računati na ozbiljan bazen glasača. I to ne samo kao do sada na lokalnoj, općinskoj razini.

 

SUBOTA, 20. NOVEMBAR

 

Dok se cijela Evropska unija zabavila dramatičnim slikama koje svakodnevno stižu sa bjelorusko-poljske granice gdje hiljade izbjeglica pokušavaju probiti odbrambene linije poljske vojske, kod nas napokon vidimo lijepe, umirujuće televizijske priloge sa zapada zemlje, Unsko-sanskog kantona. Vlasti ovog kantona, uz pomoć Evropske unije, po svemu sudeći su ukrotile, stavile pod kontrolu, dovele u red migrantsku krizu, okončali svojevrsnu agoniju dugu četiri-pet godina. Raspušteni su divlji, neuslovni kampovi poput Bire, izgrađeno je kontejnersko naselje “Lipa”, ugodne vanjštine i još funkcionalnije unutrašnosti. Nekoliko stotina migranata je prezadovoljno, osjećaju se, kažu, kao kod kuće, zbrinuto i zaštićeno. Nisu još svi problemi, smještajni i infarstrukturni riješeni, pogotovo na područje Velike Kladuše, ali ovo što se zadnjih nedjelja može vidjeti je svjetlosnim godinama daleko od “divljeg zapada”, očaja, anarhije, beznađa kakvog smo svakodnevno gledali minulih godina.

 

Koliko se može saznati iz šturih izvještaja iz Bjelorusije, u toj se zemlji posljednjih nedjelja nalazi 10-15 hiljada migranata i to u status turista koje je Lukašenkova vlast organizirano dovukla i strateški raspoređuje prema susjednim državama, preispoljno Poljskoj. EU se trese pri pomisli na tih 15 hiljada u svojim avlijama. A sada zamislite kako se tresla Bihaćka regija zadnjih godina pred, službeno, najezdom preko 100 hiljada migranata koji su na razne načine stizali u ovaj kraj. Vlasti Srbije su stimulirale i gurale migrante da prelaze u BIH preko nebranjene granice. Ni tu ja, kao ni u slučaju Bjelorusije, ne bih potcijenio ulogu Rusije i njenu dugačku nevidljivu ruku. Dodik je prvo spriječio izlazak vojske na istočnu granicu, a potom migrante na ulasku u RS “hvatao žive” i prebacivao prema Ključu i Bosanskoj Otoci u Federaciji BiH. Državna granična služba i njen direktor Zoran Galić na zapadnim kapijama su bili servis hrvatske policije, štitili su Hrvatsku asistirajući njenim fantomskim policajcima u ilegalnom, kriminalnom i siledžijskom vraćanju migranata u BiH, što je nedavno napokon prepoznala i osudila i Evropska unija. Njegov stranački šef Dragan Čović blokirao je Sjevernu Hercegovinu, vraćajući autobuse sa migrantima u Sarajevo putem puzajućeg policijsko-državnog udara. Svemu treba dodati indiferentno ponašanje tadašnjeg predstavnika EZ Larsa Gunara Vigemarka prema migrantskoj krizi. Također je bilo uočljiva nezainteresiranost Stranke demokratske akcije koja je koliko je god mogla otežavala posao čelnim ljudima Bihaća i Kantona Šuhretu Fazliću i Mustafi Ružniću, koji su njihovi kadrovi drugih stranaka.

 

Uprkos svemu pobrojanom i mnogim drugim nedaćama, teškoj socio-ekonomskoj slici, pored ostalih, građani i rukovodstvo Unsko-sanskog kantona, uveli su migrantsku krizu u mirnije vode, stavili je pod civilnu kontrolu uz pomoć predstavnika međunarodne zajednice, ali prije svega zahvaljujući vlastitom trudu, odricanju, marljivosti, uljuđenosti, strpljivom humanizmu. Ovaj dio BiH i njegovi ljudi su još jednom, kao i u prošlom ratu, pobijedili jednu tešku nevolju u kojoj su bili sami, između dvije ,ili tri vatre. Zbog svega toga im treba, iako rekosmo priča još nije gotova, čestiti i poručiti: Svaka čast, kapa dolje, gospodo Krajišnici!

 

NEDJELJA, 21. NOVEMBAR

 

Ne stišavaju se reakcije na nedavnu objavu na društvenim mrežama Mirjane Hrga, bivše novinarke brojnih televizija i bivše savjetnice hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarević. Hrga se povjerila javnosti da joj je rad na Al Jazeeri Balkans pomogao da upozna vjeru i običaje muslimana. Kazala je kako je prvom prilikom kada je čula ezan u sobi jednog sarajevskog hotela, pomislila da je posrijedi “poziv za rat i zalegla na pod”.

 

Nakon prvog vala reakcija iz Sarajeva, ljutitih i ne baš pismenih i probavljivih, Hrginom sarajevsko-muslimanskom epizodom pozabavio se Boro Dežulović u “Novostima” na savršeno duhovit i skoro nedžentlmenski način. Nije ovo prvi put da se njih dvoje sukobljavaju, Boro i Mirjana su skoro vječiti rivali poput Hajduka i Dinama.

 

Kada bih se malo potrudio, isčupao bih iz sjećanja desetine sličnih, pa i težih posrtanja hrvatskih novinara i padanja na tlo pred izazovima bosansko-muslimanske problematike. Još mi može osmijeh izmamiti davna najava televizijske voditeljice na HRT-u Nensi Brlek koja je ovako najavila prilog o obilježavanju Bajrama u Hrvatskoj i svijetu: “Danas je Bajram, najveći muslimanski blagdan.Tijekom njega muslimani idu u džamiju, posjećuju obiltelji i razmjenjuju slastice”. Jedan drugi HRT-ov kapitalac tokom boravka u Sarajevu je bio smješten u Fojnici, a neko ga je pozvao na piće u “Pivnicu”: Bio je ubijeđen da je i Pivnica nešto slično kao i Fojnica, stari hrvatski grad, samo nešto bliže Sarajevu.

 

Mirjana Hrga zaista ništa nije znala u Sarajevu, Bosni, Muslimanima, sve do dolaska na Al Jazeeru prije deset godina. I nije to pokušavala prikriti. “Do rata ja sam znala samo za Emira Kusturicu, Bijelo dugme i “Nadrealiste”, govorila je bez ikakvih frustracija i nelagode. Kada mi je jednom prilikom rekla gdje stanuje u Sarajevu, kazao sam joj da je tu negdje blizu, samo na drugoj strani Miljacke, kod Pivare, pio, stanovao, pisao genijalni Tin Ujević. Nije pojma imala da je Tin živio u Sarajevu. Ne znati da je vjerovatno najveći hrvatski pisac sedam godina živio, stvarao u Sarajevu sa stajališta opće kulture, a i prema mom skromnom viđenju, veći je krimen nego nepoznavati razliku između ezana i znaka za opću opasnost.

 

Posudio sam joj nakon toga, prije rata objavljenu knjigu-studiju Dragomira Gajevića “Tin Ujević u Sarajevu”, koju nisam dobio nazad. Rekao bih “halal-olsun”, ali se plašim da će to Mirjana razumijeti kao poziv na pješadijski napad novinara-samoubice i ponovo pasti i poljubiti patos”

 

Jednom me je u kafani pitala šta je po nacionalnosti Damir Džumhur, a prisutni profesor Tarik Haverić joj odgovorio “Turčin”. I tek joj tada nije ništa bilo jasno.

 

A nije ni naše sarajevsko maslo za ramazana: jedna je Mirjanina kolegica namjeravala popraviti cipele pa tražila dobrog postolara, a moj je drug Hamo u najboljoj namjeri i blaženom neznanju poslao na Baščaršiju kod svog havera-stolara!

 

Rat u Bosni i Hercegovinji, a prije toga u Hrvatskoj pokazao je koliko smo u zajedničkoj državi zapravo znali malo, nedovoljno i pogrešno jedni o drugima, kulturama, tradicijama, strahovima, predrasudama. Naš je rječnik nesporazuma, kako je to pisao Milan Kundera bio debela teška knjižurina. Iz neznanja se rađaju predrasude, predrasude prethodica straha, a strah je predvorje mržnje.

 

Jedna slovenački kolega, veliki novinar “Mladine” pitao me na početku rata mrtav ozbiljan koliko je udaljen ahiret i kako može stići do njega. Kada je vidio da ne razumijem pitanje, pojasnio je: “Znaš, tražio sam jednog poznanika, a onda su mi njegovi roditelji rekli da je preselio na ahiret, pa bih ga volio posjetiti”.

 

(Emitirano na TV OBN 22. novembra 2021)

(34)

TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA OBN-u: Krajišnici su tokom migrantske krize imali protiv sebe Srbiju, Dodika, Čovića, Sarajevo, Hrvatsku, i još jednom izašli kao pobjednici

About The Author
-