TAJNA HIMZE POLOVINE I KSENIJE CICVARIĆ: Sevdah na Blajburškom polju

Šta bi se dogodilo s njihovom pjesmom, i kako bi zvučala sevdalinka da su u proljeće 1945. stradali i Himzo i Ksenija? Ili kako bi izgledao naš svijet da osvete nije ni bilo?

Himzo Polovina bio je osamnaestogodišnjak, pitomac Časničke škole u Zagrebu, kada su ih početkom svibnja 1945. obukli u svečane uniforme – zajedničke svim pripadnicima Oružanih snaga, domobranima kao i ustašama – pa ih poveli preko Slovenije u Austriju, gdje će ih dočekati zapadni saveznici, okrijepiti ih i zaputiti nazad, da na čelu s Poglavnikom krenu u odsudni boj protivu azijatske crvene napasti i Staljinova Sovjetskog Saveza te za konačno oslobođenje Nezavisne Države Hrvatske. U tom se društvu, među vršnjacima iz svih krajeva Bosne i Hrvatske, Himzo zatekao kao gradsko dijete. Roditelji su, kao i u tolikim drugim slučajevima, računali da će u Časničkoj školi najsigurnije preživjeti rat. Drukčije bi ga kao osamnaestogodišnjaka mogli poslati na frontu, a ovako, dok se dječak iškoluje, rat će već triput biti gotov.

Kseniji Bracović bilo je šesnaest. Pošla je u zbjeg s obitelji kada se čulo da bi partizani svaki dan mogli napasti Podgoricu i da će se grdno provesti oni koji nisu surađivali s komunistima, a pogotovu ako su, zlo i naopako, bili u četnicima ili su šurovali s Talijanima i s vojskom Sekule Drljevića. Od koje su nevoljničke fele bili Ksenijini – od crnogorske Sekuline ili od srpske Pavla Đurišića – ne znam, i neću se raspitivati, iako bi mi lako bilo doznati. A neću zato što je to za ovu priču svejedno. Pješice su prešli svu Bosnu – negdje na pola puta umro Ksenijin otac Radivoje Bracović, sahranili su ga, ali mu kasnije više nisu mogli pronaći grob – pa su ih u Hrvatskoj uhvatili ustaše: jedan je ščepao Kseniju za kosu i odvukao je na klanje. Smilovao joj se kad mu je njezin brat dao skriveno očevo prstenje i ukradeni pištolj. Poslije su imali više sreće: prošli su Sloveniju, ušli u Austriju i našli se u beskrajnoj masi svijeta na Blajburškom polju.

Polovina: Bio pitomac Časničke škole u Zagrebu

Himzo je od oca Mušana, poznatog svirača šargije, naslijedio glazbeni dar. Babo je njega, kao i ostalu djecu, slao u Muslimansko društvo Itihad da se uče pjevanju, a pred rat ga je dao Karlu Malačeku neka uči violinu. (Taj Malaček je priča za sebe: podrijetlom Čeh, mostarski glazbeni pedagog, i legendarni graditelj violina, čija je vještina u lokalnim pričama preuveličavana do razmjera hercegovačkog Stradivarija…)

Ksenijina muzikalnost bila je jedinstvena. Odrana je pjevala, koliko god to i ne priliči djevojci iz bolje kuće, tako da je – zli glasovi govore, a vjerojatno je da govore istinu – kao petnaestogodišnjakinja pjevala talijanskim oficirima. To će, ubrzo zatim, postati velika sramota, i još veće zlodjelo, zbog kojeg će se gubiti glava. Tko zna, može biti da je upravo Ksenijino pjevanje presudilo da porodica krene u zbjeg.

Himzo je imao sreće što je dvadeset i sedmo godište, granično pri utvrđivanju krivnje. Da se rodio samo tri mjeseca ranije, u 1926. godini, možda bi postradao, izgubio glavu u nekoj anonimnoj egzekuciji, tako da se nikad ništa o njemu ne sazna, ili bi završio u Zenici, na robiji, koja bi ga doživotno označila i preusmjerila. Ovako, odslužio je redovni vojni rok u novoj vojsci, i smrtno preplašen vratio se u Mostar, odakle je dvije godine kasnije otišao u Sarajevo, na studije medicine.

Kseniji je bilo teže. Rat koji je posvuda završio 1945, u Crnoj Gori je nastavljen, samo što je s međunarodne i međudržavne spušten na porodičnu, rodovsku i osobnu razinu. Sljedećih četrdeset pet godina oni koji su bili na strani pobjednika – ili su se na vrijeme uspjeli prikazati pobjednicima – naplaćivat će račune poraženima. Tako je trebalo biti i sa Ksenijom. Jednoga od onih dana dvojica oznaša strpali su je u džip, i odveli u neku nedođiju da je obeščaste i napiju joj se krvi. E, da se spasi, ona se sjetila nekoga daljeg rođaka koji je bio partizan, te je za njega rekla da joj je taj rođeni ujak, i da će im se osvetiti učine li joj što. To je bilo dovoljno da ju puste. Provjerit će oni to, pa ako je slagala… Ali, opet je, kaže legenda, imala sreće: nije je spasio rođak, nego osobno Blažo Jovanović, koji je tih godina imao apsolutnu moć i vladike, i komesara, i boga na zemlji… Rekao je neka tu curu nitko ne dira. Bit će da je znao kako pjeva.

Himzo je sakrio gdje je bio i što je radio u proljeće 1945, a Ksenija nije mogla sakriti, nego se nosila sa svojom krivnjom bez krivnje, tako da nikada nikome ne stane na put. Oboje su bili obvezani zavjetom šutnje: da nikada, ni u jednoj prilici i ni pred kime ne spomenu Bleiburg (koji, vrlo moguće, nisu ni znali po imenu, kao ni ona dva strašna marša, tamo i ovamo). Taj zavjet šutnje bio je njihova privatna muka, i ne znamo kako su se u sebi s njom nosili, ali je oko tog istog zavjeta bila okupljena društvena zajednica. Gadno je to kada država udari svoje temelje na najprivatnijoj čovjekovoj traumi. Gadno po čovjeka, a na kraju i po državu.

Ona se udala, i s pilotom Nikolom Novakovićem izrodila dvoje djece. On je pao kao informibovac: ostavio je ženu i djecu i neko vrijeme bježao pred Udbom, sve dok nije uhvaćen i zatvoren u neki logor. Pred dvostrukom izdajničkom stigmom Ksenija s djecom bježi u Makedoniju, ali ni tamo ne može ostati. Nigdje je ne primaju, pa se vraća u Podgoricu, gdje za kupone za hranu pere vojnički veš i radi kao čistačica u općini. I pjeva da olakša dušu, onako za sebe, pa u jednom amaterskom zboru. Sve biva bolje nakon što je 1949. osnovan Radio Titograd, i zatrebalo im radijskih pjevača. Preudala se za Čačanina Miloja Cicvarića, također pilota, koji joj je ostavio prezime uz koje će postati slavna.

Himzo je završio medicinu, specijalizirao neuropsihijatriju, i zaposlio se u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir, u, rečeno nekorektnim jezikom svakodnevice, sarajevskoj ludnici. Bavio se muzikoterapijom, pisao znanstvene radove, i bio jedan od uglednijih i pozvanijih sarajevskih medicinara. Ali istovremeno se, cijelom svojom dušom i energijom, bavio drugim svojim zvanjem: pjevao je i snimao sevdalinke, nastupao na radiju i televiziji, sudjelovao na mješovitim koncertnim turnejama jugoslavenskih pjevača, zabavnjaka i narodnjaka, sakupljao narodnu baštinu, oživljavao zaboravljene pjesme… I sve je to bilo nekako prirodno i normalno. Sarajlije su bile naviknute na dvostruki život Himze Polovine, tako da pjevača nikad nisu pitali za neuropsihijatra, i obrnuto… Ali nisu znali da postoji i ono treće: proljeće 1945, jedan među tisućama nevoljnika na Blajburškom polju.

Ksenija je, nakon prve podgoričke slave, pošla u Beograd, gdje s orkestrom Vlastimira Pavlovića Carevca, genijalnog harmonikaša i dirigenta – inače po zanimanju advokata – pjeva najvažnije pjesme svoga života, podgoričke, sandžačke i bosanske sevdalinke. Ali iako je s Carevcem dosegnula vrhunce, ostala je vezana za Crnu Goru. Imala je veliku obitelj, u životu su je sustizale nesreće, sve jedna za drugom, tako da nikad nije izašla na velike pozornice. Ksenija Cicvarić ostala je u komornim okvirima, što više govori o njenoj sudbini nego o pjesmi. Danas, dvadesetak godina nakon smrti (umrla je u veljači 1997.), Ksenija je amblematska figura jedne kulture. Kada bi Crna Gora mogla zapjevati, pjevala bi njenim glasom.

Cicvarić: Oznaši željeli da je obeščaste

Za Himzu Polovinu znali su svi. Iako je bio krajnje urbana pojava, volio bi nastupati u narodnoj nošnji, s fesom na glavi i naočalama velike dioptrije. Pjevao je posebnim načinom, koji se voli ili ne voli, onako kako nijedan drugi pjevač sevdalinke nije pjevao. Uz muške rado bi izvodio i ženske pjesme. Kada to ne bi zvučalo uvredljivo, rekli bismo da je Himzo Polovina bio androgina, kerubinska pojava bosanske narodne pjesme. Umro je iznenada, u mjestu Plav, u Crnoj Gori, tamo na granici s Albanijom, gdje je bio pjevajući.

Pjesma nije bacanje kamena s ramena, pa da se kaže tko najdalje baca, ali ako bismo dopustili takva neprilična vrednovanja, ne bi se o pjesmu previše ogriješio onaj tko bi rekao kako su Himzo Polovina i Ksenija Cicvarić bili najbolji pjevači sevdalinki. A malo što o naravi onog što se zbivalo u proljeće 1945. govori na tako jasan i tačan način kao to da su njih dvoje bili na Bleiburgu, i da su prethodno prošli zbjeg, i da su naknadno prošli probir kao poraženi među pobjednicima. Naravno da tamo nije svatko bio što su bili Himzo i Ksenija, ali niti će zločinci nevine učiniti krivima, niti će nevini uskrisiti zločince. Ne može se to dovoljno puta ponoviti.

Njih oboje doživotno su šutjeli o onom što im se dogodilo. Da je poživio i dočekao vrijeme kada će svi govoriti o onom o čemu je on šutio, bi li Himzo bio u stanju išta reći? I što je, ustvari, bili teže: proći ono što su njih dvoje prošli ili biti osuđen na šutnju o tome? Razlikuje li se vrijeme kada stotine i tisuće nepozvanih brbljaju u isti glas od vremena u kojemu su pozvani morali šutjeti? Žamor je oblik šutnje. Blebet je ekološko zagađenje ljudskim glasom. Kada o nečemu svi blebeću, ne primjećuje se više da o tome svatko šuti…

Na kraju ostaje samo to čudo od velike nevolje: na jednom kraju polja Himzo, na drugom kraju Ksenija. Da ih je ubilo, što bi ostalo od njihove pjesme?

Autor: Miljenko JERGOVIĆ/jutarnji.hr.

(338)