Šta to nije uredu sa mnom da mi on sve to radi? Stalno se nadaš da će biti bolje i pokušavaš, pokušavaš…

Kada jednom počnemo govoriti o onome o čemu kao društvo volimo šutjeti, suočit ćemo se sa poražavajućim statistikama… SOS telefon Sigurne kuće u Sarajevu mjesečno zazvoni više od 100 puta.

 

Izvor: Oslobođenje/ Autor: Alena Beširević

Da žrtve nasilja nisu i pop-zvijezde, oni čije živote idealiziramo i zamišljamo kao savršene, pitanje je da li bismo ikad javno počeli razgovarati o zlu sa kojim svakodnevno živimo. Tako se posljednjih nedjelja u regionalnoj javnosti mnogo govori o porodičnom nasilju, a razgovor je otvorila pjevačica Nataša Bekvalac, koja je odlučila javno reći da je žrtva supruga Luke Lazukića.

A kada jednom počnemo govoriti o onome o čemu kao društvo volimo šutjeti, suočit ćemo se sa poražavajućim statistikama. Naime, prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u Bosni i Hercegovini, u našoj zemlji dnevno se prijavi osam slučajeva porodičnog nasilja.

SOS telefon Sigurne kuće u Sarajevu, koju vodi Fondacija lokalne demokratije, mjesečno zazvoni više od 100 puta, a u ovoj ustanovi trenutno borave 32 osobe.

– Nijedna žena nije došla ovdje nakon prvog nasilja koje joj se desilo. Nasilje se uvijek dešava u kontinuitetu. Nijedno nasilje ne počinje udarcima, uvijek mu prethodi psihičko nasilje, koje, kako nam izjavljuju žene žrtve, njima i najteže pada. Nasilnik kao da priprema žrtvu kako bi pridobio apsolutnu moć nad njom. Dakle, prvo se dešava to psihičko nasilje, uvrede, ponižavanja, navodi Amra Muslić, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu.

 

Nasilnik zabranjuje

Štićenica Sigurne kuće koju ćemo u nastavku teksta zvati Sanela (identitet poznat redakciji Oslobođenja) žrtva je psihičkog zlostavljanja koje traje 10 godina. U Sigurnoj kući, sa 8-godišnjom kćerkicom boravi već dva mjeseca.

– Nisam mogla više da trpim torture, stalnu galamu, svađe, uvrede, ponižavanje. Svaki dan je bio pijan i započinjao je svađe. Konstantno. Godinama. Sve je čovjek izbjegavao da se razvede, radi djece, radi porodice. Dijete je sve to gledalo, stavljalo ruke na uši, znalo je da se ukoči ili da dobije grč. Moja beba je živjela u galami i u strahu kad on dolazi kući. Nekoliko puta sam išla svojima. Međutim, oni ne prihvataju moje odluke. Moja porodica je patrijarhalna i za njih je bilo previše da se razvedem, da dijete dovedem. No, onda sam saznala za Sigurnu kuću i tu sam vidjela spas, kaže Sanela pričajući nam svoju tužnu priču.

Žene, prema riječima psihologinje u Sigurnoj kući Sanje Saračić, često nazovu na SOS broj samo kako bi dobile savjete.

– Te žene obično kažu da su žrtve nasilja, psihičkog i fizičkog i mi im pokušamo pomoći i telefonski. No, tek kada dođu u ustanovu one se uključuju u psihosocijalni tretman koji podrazumijeva individualni i grupni rad. Pokušavamo ih osnažiti kako bi bile u stanju zatvoriti krug nasilja, ističe Sanja Saračić.

U razgovoru sa Sanelom saznajemo da je i ona odugovlačila dolazak u Sigurnu kuću. Stravično zvuče njene riječi dok nam govori da joj je psihičko maltretiranje najteža kazna, te da je nekada “molila supruga da je udari”. Tortura je bila, kaže, svakodnevna, a vremenom se pogoršavala.

– Prije godinu se pogoršala ta njegova nervoza i ja sam zvala Sigurnu kuću i pitala za savjete. Oni su me podržavali i govorili kako da se nosim s tim. Mislila sam da će biti bolje i pokušavala sam i pokušavala. I rekla sam mu dan prije nego što ću doći da mu je to zadnja šansa. On to nije shvatao ozbiljno. Rekao je “gdje ćeš ti, kako ćeš ti?”. Znao je da nemam gdje i uvijek mi je davao do znanja da manje vrijedim. Uvijek sam se pitala zašto, šta to nije uredu sa mnom da mi on sve to radi. Sve obavljam kako treba. Uvijek je bio skuhan ručak i svi poslovi su bili završeni. Znalo se desiti i da taj ručak ostane netaknut danima, jer ga čekam da jedemo zajedno, a on i kad dođe, ubije tu želju u meni i da jedem s njim. I tako je to godinama trajalo i kad se okreneš, shvatiš da su godine prošle. A kad živiš u tom nasilju, sve se nadaš da će biti bolje, a onda se okreneš – 10 godina prošlo. Meni je već 40 i kusur godina. Neću biti mlađa. Sve sam prije gledala da dijete izvučem, a onda shvatim da će dijete odrasti i da opet ja ostajem tu s tim nasilnikom s kojim ću oboljeti, navodi Sanela.

Tortura koju je proživjela skoro da predstavlja psihološki model ponašanja po kojem djeluju nasilnici. Osoba koja je sklona nasilju, prema riječima menadžerice Sigurne kuće, sve radi sa predumišljajem. Nakon uništenog samopouzdanja, nasilnik primjenjuje socijalnu izolaciju žrtve.

– Žrtvi se zabrane kontakti sa njenim najbližim. Često to nisu direktne zabrane, ali joj se nameće mišljenje da njeni prijatelji i rodbina nisu dobri i da im ne pomažu. Tada žena u to počinje da vjeruje. Srodnici prestaju da dolaze u posjetu, jer osjete da nisu poželjni u toj kući. Nakon toga slijedi strašno psihičko nasilje gdje on žrtvi govori kako ništa ne vrijedi, da je niko ne voli, ukazuje joj na fizičke mane i sve radi da uništi njeno samopouzdanje. Nakon toga, kao kulminacija, ukoliko se ona pobuni ili dođe do svađe, dešava se i fizičko nasilje, pojašnjava Amra Muslić.

I Sanela je živjela u takvoj izolaciji. Priča nam da je danima znala biti sama sa djetetom u kući na selu gdje je živjela sa nasilnim suprugom…

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

(207)

Šta to nije uredu sa mnom da mi on sve to radi? Stalno se nadaš da će biti bolje i pokušavaš, pokušavaš…

| Magazin, Slider, Vijesti |
About The Author
-