PROFESOR IVO GOLDSTEIN: “Dio problema koje danas imamo proizlazi iz toga što gradimo društvo na temeljima ideja Stepinca i Tuđmana”

Historičar Ivo Goldstein komentira kako su napadi na njega i anonimna prijetnja zbog knjige ‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas’ povezani s njegovim otkrićima o antisemitskim stavovima Franje Tuđmana i nadbiskupa Alojzija Stepinca.

 

 

Pet mjeseci je prošlo otkad je zagrebačka Fraktura objavila knjigu “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” zagrebačkog historičara Ive Goldsteina, kapitalni pregled fenomena čiji je vrhunac u holokaustu nad Židovima u NDH tragično, fatalno i trajno obilježio savremenu hrvatsku historiju.

 

 

U proteklih petnaestak dana javna rasprava o tom djelu poprimila je neželjeni tok: nakon što je profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Mirjana Kasapović 10. juna objavila negativnu recenziju, dijelovi njezinog prikaza prepričani su u nekoliko medija i sve je završilo zloslutnom anonimnom prijetnjom koju je Goldstein primio e-mailom. U intervjuu za Nacional ugledni historičar komentira taj skandal.

 

 

Kako komentirate činjenicu da se u tačno dvije sedmice, od 10. do 24. juna, rasprava o vašoj knjizi “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” od akademske, koju je politologinja Mirjana Kasapović započela svojom recenzijom, srozala do otvorene prijetnje koju ste primili s anonimnog e-maila 24. juna?

 

 

Ne znam kako bih to protumačio. U nekoliko dana po objavljivanju te „recenzije“ na internetu, prenijeli su je neki nebitni desničarski portali jer im je izvrsno sjelo da netko izvan njihova kruga tako žestoko napada moju knjigu o kojoj oni inače ne bi imali napisati išta suvislo. Ali kad se na portalu Jutarnji.hr pojavio tekst o tome kako je „ugledna politologinja“ „minuciozno raskomadala“ i „uništila, dio po dio“ moju knjigu, shvatio sam da je to “otklon od zdravog razuma i od temeljnih moralnih zasada”, kako sam najavio u predgovoru da bi se moglo događati, pa sam morao reagirati. Utoliko mi je to bilo važnije, jer sam shvatio da je poticaj, da ne kažem pritisak da se neki takav tekst objavi, stigao izvan redakcije Jutarnjeg.

 

 

Recenzija Mirjane Kasapović znanstveni je članak, a ne politička polemika. Kako komentirate taj tekst?

 

 

Nažalost, taj tekst nije recenzija, već je „recenzija“. Naravno da znanstvenici mogu, pa neki put i moraju, pisati negativne recenzije, ali se to ne smije činiti s jasno iskazanim viškom emocija, a bez pravih argumenata. Kad je taj tekst Kasapović objavljen, smatrao sam da na njega ne treba odgovarati. Ima stvari u kojima apsolutno nema pravo, ali evo jedne sporne: pripisuje mi da sam niz značajnih ličnosti iz hrvatske povijesti proglasio antisemitima – „crtao sam njihove protusemitske profile“ – a ja sam se trudio pokazati kako taj njihov antisemitizam valja staviti u povijesni kontekst, jer je u njihovo vrijeme socijalna distanca prema Židovima bila velika pa su i nekorektni napadi na Židove kao kolektivitet praktički bili dio političke kulture. Ustvrdio sam da su neki od njih bili zagovornici napretka, moderniteta, da su antisemitske invektive samo manji i nebitan dio njihova javnog djelovanja i zapravo ih abolirao od etikete da su antisemiti. Konkretno, to sam činio u slučajevima Starčevića, Strossmayera i Stjepana Radića. Međutim, zar sam trebao prešutjeti, recimo, da je Strossmayer u pismima Franji Račkom tvrdio da su Židovi “izrodi čovječanstva, neprijatelji kršćanstva, lihvari, mađaroni, narodne izdajice, nemoralne i smrdljive individue…”? Strossmayer je Židove nazivao “sektom bezumnjaka i oholiša kojoj je kršćanstvo trn u oku”. Ili da je Stjepan Radić prihvaćao tezu da su Židovi istovremeno i revolucionari i najcrnji kapitalisti koji uništavaju proletarijat, da “usprkos neznatnomu svomu broju židovstvo znade odlučivati sudbinom velikih naroda”? Radić piše o “našem ropstvu Židovima i Nijemcima”, o tome da “sva naša gospoda čitaju samo knjige i novine njemačke, u kojima najviše pišu naši najveći neprijatelji: bečki i peštanski Židovi”. Prenosi tvrdnju nekih antisemita da se “u kršćaninu bore ponos i poniznost, u Židu nadutost i podlost”, što komentira: “Kako se god ovaj sud činio oštar, vidjet ćemo da je temeljito obrazložen izpitivanjem židovskoga materijalizma i židovskog bezvjerstva”. Iz nabacanih kritičkih opaski na knjigu, uglavnom smušenih, moglo bi se zaključiti da Kasapović smatra da antisemitizam postoji samo kad se radi o organiziranom političkom djelovanju. To bi značilo, recimo, da činjenicu kako su njemački omladinci nacionalističke orijentacije 14. travnja 1941. zapalili osječku sinagogu i time se javno hvalili, ne bismo trebali tumačiti kao antisemitski incident, već valjda kao ispad „nekontroliranih pojedinaca“.

 

 

Jeste li, kad ste pisali knjigu, pretpostavljali da biste na kraju mogli zbog nje primati i prijetnje? Je li to jedina prijetnja koju ste ovoga puta primili?

 

 

Pa kad nekoliko sati nakon objave superpozitivne recenzije teksta profesorice Kasapović na Jutarnji.hr dobijete e-mail u kojem stoji, doslovno: „Postovani recenzija knjige od ugledne profesorice je narucena usluga drzave.Nisu vam rekli da ste nepismeni vec kako spomenik kaze pakirajte stvari.Nemojte opet bit do kraja sljepi.pozdrav“, baš vam nije ugodno. No ja imam, nogometaškim rječnikom rečeno, puno utakmica u nogama i ne dam se impresionirati od gorih od sebe.

 

 

U knjizi ste podrobno obradili Franju Tuđmana i Alojzija Stepinca, a vaši uvidi otkrivaju da nijedan od njih nije bio imun na antisemitizam. Je li hrvatsko društvo svjesno tih činjenica i kako bi vaši uvidi mogli utjecati na proces Stepinčeve sanktifikacije?

 

 

Da, dijelovi knjige o Alojziju Stepincu i Franji Tuđmanu donose najviše novosti u odnosu na ono što je u hrvatskom javnom prostoru poznato. Njih dvojica su, također, ključne osobe u dizajnu dominantnog nacionalnog narativa danas u Hrvatskoj. No ono što se o njima govori ne odgovara istini u mnogim pogledima, pa ni u pogledu antisemitizma čiji su oni autori ili za koji su odgovorni. Nadbiskup Stepinac je, recimo, u svom dnevniku pripisivao 1943. u “dobro” hrvatskoj vladi i to što je “strogo zabranila sva pornografska izdanja kojima su u prvom redu upravljali Židovi i pravoslavci”, što je bila ružna objeda, duboko netočna, a u ono vrijeme i smrtonosna. Zar su baš samo Židovi i Srbi bili izdavači “pornografije”, odnosno ilustriranih novina poput zagrebačkog Ženskog svijeta i njemu sličnih, gdje je bilo i fotografija ili slika djevojaka u kupaćem kostimu ili u hlačicama? U godinama pred rat Crkva u Hrvatskoj, kojoj je Stepinac bio na čelu, žestoko se, istina je, protivila takozvanom rasnom antisemitizmu, ali je bila jedan od izvora socijalnog i ekonomskog antisemitizma kojem su temeljne teze bile da su Židovi vođe svjetskog komunističkog pokreta, odnosno da su najgori bankari i kapitalisti koji eksploatiraju narod. Poglavnik Pavelić je 26. lipnja 1941. donio Izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed u kojoj je konstatirao da “Židovi šire lažne vijesti u svrhu uznemiravanja pučanstva te svojim poznatim spekulativnim načinima ometaju i oteščavaju opskrbu pučanstva“, pa se „kolektivno smatraju za to odgovornima i prema tome će se proti njima postupiti i spremati ih povrh kazneno-popravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom”. Stepinac je dozvolio da se ta odredba objavi na prvoj stranici Katoličkog lista te ju je po njegovu izričitom zahtjevu “svećenstvo moralo proglašavati u crkvi”. Dakle, Crkva se direktno uključila u provedbu holokausta. Što se tiče Franje Tuđmana, njegove brojne antisemitske objekcije, koje detaljno analiziram, pokazuju da on nije shvaćao što su to liberalnodemokratske vrijednosti – a suprotstavljanje antisemitizmu jest jedna od njih – i da je izgrađivao Hrvatsku po nekim drugim obrascima, čije pogubne posljedice vidimo i dan danas. Da zaključim – dio problema koje danas imamo u Hrvatskoj proizlazi iz činjenice da gradimo društvo na temeljima ideja Stepinca i Tuđmana, a zapravo nam oni ni po čemu ne mogu biti idejni vođe. Upravo suprotno.

 

 

Mislite li da je anonimna e-mail prijetnja koju ste primili uzrokovana takvim vašim ocjenama Tuđmana i Stepinca?

 

 

Teško mi je odgovoriti, jer je ta poruka – ili prijetnja? – nedefinirana, a i možemo samo nagađati tko ju je i zašto poslao. No, da neke boli što ja pišem o toj dvojici naših velikana, to je činjenica.

 

 

Vaša je knjiga jedini sveobuhvatni prikaz antisemitizma na području Hrvatske. Zašto se, po vašem sudu, hrvatska historiografija ustručava istraživati taj fenomen, koji je tako dramatično obilježio savremenu hrvatsku historiju?

 

 

Nije to hrvatska specifičnost. Tek je od osamdesetih godina 20. stoljeća, prvenstveno u Njemačkoj, a potom i u drugim europskim zemljama, posve prevladao stav da je povijest antisemitizma dio nacionalne povijesti. No u nekim zemljama i društvima ta se integracija – ili asimilacija – još uvijek nije dogodila. Za mnoge je to još uvijek samo dio povijesti Židova u tim zemljama, koji se tiče uglavnom samo njih. Međutim, nesporna je činjenica da razvoj i širenje antisemitskih tendencija i strujanja unutar nekoga društva mnogo više govore o tom društvu samom negoli o diskriminiranoj manjini, u ovom slučaju o Židovima. Da skratim – za liberalnu Hrvatsku to već odavno nije problem, za onu konzervativnu, nacionalističku, bit će, bojim se, još dugo, dugo vremena.

 

 

Jeste li dobili ikakvo objašnjenje činjenice da vas je Vlada izbacila iz hrvatskog izaslanstva u IHRA-i, Međunarodnoj alijansi za sjećanje na holokaust, premda ste o holokaustu napisali neke od najtemeljitijih knjiga u hrvatskoj historiografiji? Jeste li dobili objašnjenje zašto su, pored vas, izbačene i ugledne historičarke koje se bave sličnim temama? Javnost nije dobila objašnjenje pa se može nagađati kako je to učinjeno da bi se uklonile nezavisne, kritičke historičarke i historičari.

 

 

Nikad ništa napismeno. Visoki dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova zvali su me na razgovor. Odazvao sam se, prijateljski smo razgovarali, ali objašnjenja koja su mi ponudili – da se morala poštovati rodna zastupljenost, da je trebalo osvježiti delegaciju novim snagama – odbacio sam.

 

 

Na djelu je eliminacija nepodobnih i onih kojih ne pristaju bespogovorno na narativ koji bi dolazio iz politike. Doc. dr. Goran Hutinec, koji je u posljednje vrijeme objavio vrlo značajne radove o holokaustu, podnio je ostavku na članstvo u delegaciji kad je vidio što događa. Mislim da je naša politika radila u korist vlastite štete, baš kao i u nekim kadrovskim promjenama u drugim domenama. No to je sad daleko iza mene. Radim intenzivno na knjizi o povijesnom revizionizmu i neoustaštvu, pa će političari koji na neprimjeren način tretiraju te teme imati, kad knjiga početkom sljedeće godine izađe, mnogo više razloga za češanje negoli nakon ove knjige o antisemitizmu.

 

(SB)

(316)

PROFESOR IVO GOLDSTEIN: “Dio problema koje danas imamo proizlazi iz toga što gradimo društvo na temeljima ideja Stepinca i Tuđmana”

About The Author
-