POGLEDAJTE KAKO OVA MAJKA ŽIVI SA BOLOM: Jednog sina ubili granatom na Kapiji, drugog strijeljali ‘Škorpioni'…

Život Nure Alispahić iz Srebrenice odvija se između dva mezarja, Aleje mladosti na tuzlanskoj Slanoj banji i Memorijalnog centra Potočari u Srebrenici.

U Tuzli je mezar sina Admira, u Srebrenici mezar sina Azmira. I muža Alije.

Sina Admira ubila je granata na tuzlanskoj Kapiji. Imao je 24 godine. Sina Azmira ubili su ‘Škorpioni’ kod Trnova. Nije imao ni 17. I Aliju su ubili u Srebrenici.

– Od smrti je samo život teži. Kad se smrt u život uvuče pa te godinama jede i svana i iznutra, ne da ti da se smiriš ni po danu ni po noći, testera ti dio po dio tijela, pamet, vid očinji, ne znaš više šta sa života da radiš. Svako jutro kad ustanem, opipam ove svoje natruhle ruke i lice, dam sebi dozu inzulina pa, onako, sama pitam, pa zar si još, Nuro, živa. A, živa. Hodam. Valjda mi tako zapisano. Sve mislim, još ovaj slučaj i nema više. Dosta je, pa iako je smrt, zar bar malo milosti nema. Još 1993. godine poginuo mi muž Alija na kućnim vratima u Srebrenici. Sina Admira raznijela granata na Kapiji. Azmira mi strijeljali “Škorpioni” kod Trnova. Prošle godine umrije mi i kćerka Magbula. Da Bog da se mojim imenom niko više na svijetu ne zvao, ispričala je Nura svoju muku novinarki Almasi Hadžić.

Sin Admir je 1993. godine nakon ranjavanja prebačen u Tuzlu na liječenje. Nek se bar neko skloni od srebreničkoj jada, reći će Nura. Godinama kasnije, majka bez sinova razmišlja naglas:

– Da je ostao u Srebrenici, ko zna, možda bi i preživio 1995. godinu. Ko zna…

Bila je u Srebrenici kad je Admir poginuo.

– Bili smo još u Srebrenici. Javljaju preko radija da su u Tuzli poginula mnoga djeca. Tuga, ali i ne pomišljam da je među njima i moj Admir, kaže Nura.

Ali bio je. Jedan od 71 tog 25. maja godina 1995. godine.

A onda je došao juli. Srebrenica. Sin Azmir ima je malo manje od 17 godina. Zajedno sa svojim amidžićem 11. jula krenuo je s hiljadama Srebreničana na put prema Tuzli. Nadala se majka preživjet će.

– Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe, pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, kaže, nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni, prisjeća se Nura.

Azmira nije bilo među preživjelima u dijelu kolone koja se probila na slobodnu teriotoriju. Godinama se Nura nadala da će se pojaviti odnekud. Onda su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke.

– Bila je to šaka kostiju. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to. Kako, ne znam ni sama, ispričala je Nura.

Godinama kasnije, pred ponoć, dok se spremala za počinak, čut će kako spiker spominje Hag i da će majka prepoznati sina, a sestra brata.

– Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice. Jest’ moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao – prisjeća se Nura.

Scena strijeljanja njenog sina na Godinjskim Barama kod Trnova majku Nuru progoni svih ovih godina. Kaže, Admira bar nije vidjela kako umire.

(56)

POGLEDAJTE KAKO OVA MAJKA ŽIVI SA BOLOM: Jednog sina ubili granatom na Kapiji, drugog strijeljali ‘Škorpioni'…

| Bosna i Hercegovina, Crna hronika, Slider |
About The Author
-