PISMO OCU JE RAZBJESNILO BALKAN: Evo šta je Maja H. u njemu pitala svog tatu!

Mlada Tuzlanka Maja H. napisala je pismo ocu, koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Mnogima su pomiješana osjećanja tuge i bijesa zbog onog što mladi ljudi danas sve preživljavaju.

Pismo koje opisuje trenutnu situaciju u kojoj se nalaze mlade osobe u BiH prenosimo u cijelosti:

– Oče moj, pišem ti iako je već ponoć. Pišem, jer nemam kome reći. Knedla zaglavila, a suza već na pola. Evo, prvi put ti kažem da sam nezadovoljna i da mi nešto fali. Pišem ti oče u ime svih neprespavanih noći bdijući nad knjigom. Pišem ti oče u ime ranog ustajanja u školu i lijeganja u devet. Pišem ti oče u ime svih sekcija, treninga, vannastavnih aktivnosti … Nižu se pismo, u ne baš urednom redu. Ruka drhti.

Brinem se oče za moju budućnost u Bosni. Jesi li se ti ovako brinuo za sebe, ili smo ti veća briga sestra, brat i ja? Oče moj, zar je jedino rješenje uzeti putovnicu, kofere, diplomu i nestati? Gurati se s hrpom vršnjaka po aerodromima ili brati maline po 00:30 feninga? Uzdahnuti, ispuhati se i okrenuti glavu od majke da ne vidi suzu koja ide. Utroba joj se trga, znam. Srce gotovo iskočilo iz grudi. Oče, jesi vidio što nam kravate čine? Govorio si da su kravate za svadbu, veselje ili neku svečanost. Da ne donose dobro.

Naša Bosna je puna kravata. Daju djevojke drugim državama, kao na svadbi. Muškarci se čekiraju u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji ..

Neće im djeca proživljavaju ono što su oni. Govorio si da se rad i trud isplati. Gdje se oče isplati otići? Kažeš i da se cijeni ljudski znoj, u Bosni se inače samo znoje pred izbore skupljajući glasove. I to, iz udobne fotelje i pored toplog kamina. Hvala Bogu, tehnologija uznapredovala pa ne moraju mrdnut. Oče, šta ću ja sa svojom diplomom? Okačiti je na početak plastenika dok berem rajčica? Da me tako podsjeća na svaki test, ispit, angažiranje, trud, rad, zalaganje? Što misliš oče da nađem štelu … Ako se uglavim na dobru poziciju, tvoje je samo da mi kupiš dobru kravatu. Poslije dva-tri dana, moći ću sama kupovati ostale kravate, narodni proračun mi je pri ruci. Što narod zna koliko će biti plaćena. Mogli smo i namještaj malo promieniti, ovaj više nije moderan.

Mogla sam vas častiti novom odjećom i frizurama. Idete do najskupljeg frizera da vas uredi, ima biti kao bombonice. Oče, i kola nam nova trebaju. Neki džip. Ništa se ti ne brini, sve će to narod platiti! Ni sami ne znaju kako se na pozicijama podjele pare.

Mogli smo na zimovanje? Na Vlašić. Kako je na Vlašiću lijepo, pravi ugođaj. Ma milina. Mogli smo i ….

Oče, zaboravi. Zanijelo me. Nisam htjela, kunem ti se. Znam da me nisi tako učio. Eto, vidiš što mi kravate bosanske čine. Možda su ovo stvari za kojima žudim. Uništiše mladenačke mozgove.

Sputavaju nas u struci za koju se školujemo. Jel možda trebam završit žurnalistiku kako bih radila kao doktorica? Ili medicinu da bih predavala matematiku u Gimnaziji? Niđe veze, aa? Ali, Bosna je takva, svi resursi su nigdje veze. Osim nade, šta mi drugo preostaje? Ma znaš što oče, ne bih ja ići ako baš ne moram. Nije hića. Mogu ja čekati još koju godinu. Ali, bojim se što poslije toga? Ne mogu biti optimistična. Žao mi je.

Ti si proživio 4 desetljeća, znaš ljudsku politiku. Pomozi. Pišem ti u ime vršnjaka. U ime mladosti. Ne u ime robovlasništva. Da berem maline po 00:30 feninga ili čekiram diplomu preko grane – piše u pismu mlade Tuzlanke.

(Tuzlanski.ba)

(211)