Globusov novinar Darko Hudelist, vrstan poznavatelj srpske popularnoglazbene scene, proveo je sedam dana u Beogradu, metropoli balkanskoga neofolka, i obišao ključna mjesta gdje se upravo rađaju ne samo novi pop-hitovi nego i posve novi trendovi, koji će, neizbježno, uticati i na hrvatsku estradu. U najkraćim crtama njegov izvještaj glasi: turbofolk je mrtav, u procvatu je EDM-folk, a njegovi vladari postaju skladatelj Damir Handanović i Severina Vučković.

 

Tekst Darka Hudelista prenosimo u cjelini.

Beogradska pop-folk scena, nekada nazivana narodnjacima ili turbofolkom, doživjela je u proteklih nekoliko godina dramatične promjene. U osnovi, to je sada hibrid moderne svjetske EDM-produkcije (EDM je službena kratica za electronic dance music kakvu danas stvaraju vodeći svjetski DJ-evi, poput Davida Guette, Skrillexa, bivših članova trija Swedish House Mafia itd.) i domaćeg, autohtonog (autohtonog u smislu srpskog) tzv. novokomponiranog folk zvuka. Beogradski glazbeni biznismeni i insajderi predlažu da se tom novopečenom žanru nadjene ime beogradski (srpski) EDM-folk.

Promjene o kojima govorim započele su još prije jednoga desetljeća, sasvim precizno – 2007. godine, kada je beogradski glazbenoproducentski dvojac Filip Miletić – Miloš Roganović u svom studijskom laboratoriju patentirao megahit srpske narodnjačke zvijezde Seke Aleksić “Aspirin”, pjesmu koja se danas smatra prototipom miksture modernoga europskog/svjetskog dancea i tradicionalnoga domaćeg (tj. srpskog ili beogradskog) (neo)folka. No stvari su se na tom planu osobito razmahale u zadnjih četiri ili pet godina, zahvaljujući djelovanju nekolicine vrlo vještih, kreativnih i domišljatih glazbenih autora i producenata koji su temeljito revolucionirali ono što smo mi u Hrvatskoj najčešće podrugljivo i s podsmjehom nazivali beogradskim (srpskim) turbofolkom.

 

ČETIRI STUDIJA

Za razumijevanje ove teme bit će dovoljno da se ograničimo na četiri najvažnija punkta osmišljavanja i proizvodnje toga novoga ultramodernog i ultrakomercijalnog pop-folk-zvuka, raspoređena na četiri zasebne, vrlo karakteristične lokacije u Beogradu.

U najstarijoj beogradskoj četvrti Dorćol, samo nekoliko desetaka metara daleko od čuvene Silikonske doline, kako glasi alternativni naziv za Ulicu Strahinjića bana (poznatu po, kako je netko jednom napisao, skupim automobilima, lijepim ženama, bogatim muškarcima i markiranoj odjeći – iako se ta elitna klijentela u novije vrijeme preselila u neke druge dijelove grada), “caruje” Damir Handanović, koji je ujedno i najmlađi protagonist toga žanra (rođen je 1987., dakle prije 29 godina).

U drugom kultnom beogradskom kvartu, Zvezdari, pri krajnjem (istočnom) obodu Bulevara kralja Aleksandra, nekadašnjeg Bulevara revolucije, u jednoj uskoj, zabačenoj i mračnoj uličici, nalazi se (ili možda bolje rečeno: skriva se) Atelje Trag, u kojem svakodnevno “operira” tandem Marko Peruničić – Nebojša Arežina. Njih u Beogradu popularno nazivaju “tragovcima”.

Na Bežanijskoj kosi, na krajnjem zapadu Beograda, gdje se ponosno koče vile i rezidencije nekih od najbogatijih beogradskih estradnjaka (poput Lepe Brene, Saše Popovića, Dragana Kojića Kebe itd.), Filip Miletić i njegov partner Miloš Roganović otvorili su svoj studio FM Play.

A iz nepreglednih sivih betonskih blokova na Novom Beogradu ponikao je dvojac Relja Popović – Vladimir Matović, koji je duži niz godina (od 2005. do 2015.) djelovao pod imenom Elitni odredi.

Osobno sam se, proteklih dana, upoznao i neko vrijeme družio s njima trojima: s Damirom Handanovićem, Filipom Miletićem i “tragovcima” te s Peruničićem i Arežinom. I pritom, pomalo neočekivano, bio svjedokom nastanka novoga Severinina glazbenog CD-a, trenutačno jednoga od najtajnovitijh i najintrigantnijih projekata u regionalnom pop-glazbenom biznisu.

 

NOVI SEVERININ CD

Paradoksalno, ali istinito: otišao sam u Beograd s namjerom da pišem o njihovoj, tj. beogradskoj i srpskoj pop-glazbi, a kad tamo – zatekao sam se u situaciji da preslušavam i “testiram” demosnimke budućih megahitova (pretpostavljam, s novog, dvanaestog studijskog albuma) hrvatske pjevačice br. 1 – Severine Vučković. Iako su me moji beogradski sugovornici i prijatelji u startu korigirali, upozorivši me da je Severina “više srpska nego hrvatska muzika”, odnosno da se to što Severina radi, tj. pjeva, “generira odavde”, što će reći – iz Beograda.

 

 

I time sam, iako u početku sasvim spontano, pa i nesvjesno, odmah ušao u bit teme o kojoj pišem: o određenoj supremaciji suvremene beogradske (srpske) pop-scene u odnosu na hrvatsku, i to, pomalo paradoksalno, upravo kada je u pitanju kriterij modernosti (a samim time i usuglašenosti, tj. kompatibilnosti s pop-trendovima i strujanjima na Zapadu, odnosno u svjetskim ili globalnim okvirima). Radi se o ovom: Severina, uz to što želi biti i malo (ili mnogo, ovisno kako se gleda) srpska, želi biti i vrlo moderna (a samim time i jako uspješna i komercijalna), a kako u Hrvatskoj jednostavno ne postoje autori i producenti koji razmišljaju (tj. skladaju i produciraju) onako moderno kao ona, prisiljena je oslanjati se na srpske – u ovome konkretnom slučaju na Handanovića i Miletića.

 

 

Ali nije riječ samo o Severini, poznajem još neke hrvatske pjevače koji imaju iste ili slične “muke” kao i ona. Među njima je i Zvonimir Franić (umjetnički mu je pseudonim Fran), jedan od najuspješnijih zagrebačkih frizera, ali i pop-zvijezda u nastajanju (dosad je snimio tri singla i videospota). Želio bi sada ići strelovito naprijed i biti što više ukorak sa svijetom (a pomno prati sve što se u svijetu događa), pa već mjesecima traži u Hrvatskoj kompozitora koji bi bio kadar zvučno oblikovati smjele ideje koje ima u glavi. Ali takva kompozitora u Hrvatskoj, nažalost, nema. Branimir Mihaljević je pomalo konzervativan, neki najmlađi se još traže, a to što stvore zvuči, u pravilu, kao karikatura, Tonči Huljić kada želi biti “srpski” ne uspijeva otići dalje od svojevrsne hrvatske inačice Gorana Bregovića – na kraju ostaju kao jedini pravi izbor ili rješenje skladatelji i producenti u Srbiji. Franić mi je rekao da najviše drži do Damira Handanovića i ekipe, tj. dvojca, iz Elitnih odreda.

 

KO JE HANDANOVIĆ

Dakle – Damir Handanović. Malo sada o njemu samome, da bismo ušli u srž teme o kojoj govorimo.

Posjetio sam ga u njegovu stanu na 6. katu zgrade u Kapetana Miškina 22A, samo nekoliko brojeva ispod legendarne Ulice Strahinjića bana. Na prvi pogled to ne izgleda kao dom najpotentnijega i najkreativnijega srpskog (beogradskog) hitmejkera – ali prvi dojmovi obično varaju. Zgrada u kojoj živi pomalo je već ruinirana (iako, mislim, jednom obnavljana), lift je u njoj toliko minijaturan da u njega teško stanu dvojica, a Handanovićev stan – to je, otprilike, kao da ste došli nekome svom starom znancu u Beograd (s kojim ste, primjerice, zajedno služili vojni rok). Više priziva (malo dalju) prošlost nego budućnost.

Ali to je samo kulisa iza koje se prikriva ono bitno. Handanović zarađuje mnogo novca, vozi Porsche, neprestano je u muvingu, živi izrazito brzim životom (nepojmljivim za naše, hrvatske standarde), svako malo putuje na razne egzotične destinacije po svijetu, polako ga već zamišljam u velikoj, raskošnoj vili u nekoj od elitnih beogradskih četvrti. Za pet ili najviše deset godina bit će, sigurno, (multi)milijunaš.

Podrijetlom je, inače, iz glazbene obitelji. Njegov otac Hašim Paško Handanović (rođ. 1949.) bio je jedan od poznatijih kompozitora i izvođača narodnih pjesama u poratnoj Jugoslaviji, pisao je za Šabana Šaulića, Zlatu Petrović i Šekija Turkovića, a sam se proslavio pjesmom čiji je udarni stih glasio “Ja garava, a ti plava – najlepši smo par”. Tako da je Damiru Handanoviću glazba u genima. Inače je Damir “mješanac”: otac Hašim po nacionalnosti/vjeroispovijesti je musliman (rodom iz Tuzle), majka Radmila Srpkinja je podrijetlom iz Užica, a neki mi govore da u njemu, tj. u njegovim roditeljima, ima i romskih korijena.

 

 

Dva podatka iz Handanovićeve skladateljsko-producentske karijere (koja se počela razvijati 2008.) govore sami za sebe: on je taj koji je, pretežitim dijelom, radio prošla dva albuma Cece Ražnatović (“Poziv” iz 2013. i “Autogram” iz 2015.), pjevačice koja u Srbiji ima status “srpske majke”, a u ovome trenutku sklada ili dovršava pjesme za nove albume Severine, Lepe Brene i Harisa Džinovića. Pustio mi je neke od njih (u svom ministudiju, u stanu u kojem živi, gdje, u jednome kutu, središnje mjesto zauzimaju kompjutor i klavijature).

 

OSVETA HITOM

Za Severinu je napisao dvije pjesme. Jedna od njih je potpuno dovršena, sa Severininim vokalom. Tekst za nju napisala je Marina Tucaković, bez premca najplodnija pop-pjesnikinja u zadnja tri desetljeća na području bivše Jugoslavije (napisala je oko 6000 tekstova). To će biti hitčina, jedna od najvećih Severininih uspješnica dosad.

U glazbenom smislu, tj. kao zvučna matrica, pjesma zvuči svjetski, tj. zapadnjački. A s karakterističnim Severininim vokalom dobiva domaći, dobrim dijelom i narodnjački štih (Severini, čini se, baš leži umjereno dozirani narodnjački način pjevanja, kao da je rođena u Beogradu). A Marinin tekst je “krvoločan”. Tema pjesme je osveta, i to brutalna. Severina u njoj proklinje svog bivšeg i poručuje mu da će bez nje njegova duša biti mrtva i okamenjena. Odnosno, da će se on pretvoriti u nečovjeka.

Drugim riječima, Severina svom bivšem predviđa smrt. “Kad mene nema, ti si mrtav čovjek!”, tako, otprilike, glasi poruka pjesme. Jedan od insajdera objasnio mi je da je takav tip osvete, na razini prokletstva, tipičan za pogansku kulturu, kakva je prije kristijanizacije bila srpska. Marina Tucaković, opet, na glasu je i kao vrhunski psiholog, ona doslovce uranja u dušu izvođača za kojega piše, tako da je tim svojim tekstom vrhunski “obradila” i neke sasvim osobne probleme s kojima se Severina suočava (mislim, prije svega, na njezin odnos s bivšim mužem, beogradskim biznismenom Milanom Popovićem). U Hrvatskoj, nažalost, ne postoji tekstopisac koji bi u tolikoj mjeri mogao proniknuti u psihologiju izvođača za kojega piše koliko to uspijeva Marina Tucaković.

Upitao sam Damira Handanovića kako je došao na ideju da u svojim pjesmama spaja zapadnjački, EDM-princip s domaćim folk-zvukom.

Odgovorio mi je: “Često sam izlazio u klubove u kojima se slušala strana muzika. Sound stranog beata ušao mi je u glavu, i to baš istinski volim: tvrđi zvuk, ritmove koji su tvrdi, teški, koji ti pomaknu tijelo kad ih čuješ, koji ti pomaknu sve organe… I onda sam iskoristio to što volim, možda i nesvjesno. Pa kad radim svoje aranžmane – koristim se svjetskim sampleovima u postavljanju ritma. Po mojem viđenju stvari, aranžmani nemaju granica. Onaj tko zna i tko ima viziju – lako može sklopiti univerzalan, svjetski zvuk s primjesama etnozvukova.”

Handanovićev prototip onoga što danas nazivamo srpskim EDM-folkom bila je pjesma “Nije od karmina”, koju je 2010. napisao za Dadu Polumentu (svojedobno vrlo popularnog pjevača koji je podrijetlom Musliman iz Crne Gore). Od toga je sve počelo – barem kada je u pitanju njegova putanja.

 

SINTEZA

A istodobno s njom revoluciju na srpskoj pop-folk-sceni provodili su Filip Miletić i Miloš Roganović sa Sekom Aleksić (“Aspirin” iz 2007.), kao i s još nekim izvođačima, “tragovci” s Jelenom Karleušom (karakterističan je primjer “Insomnia” iz 2009.) i Anom Nikolić (za koju je pisao i sam Handanović), Elitni odredi u svojim vlastitim pjesmama…

Damir Handanović o sebi kaže: “Mislim da sam ja najdalje otišao u toj sintezi. Aranžmanski sam otišao u mnogo zapadnom smjeru, tako da kad isključiš izvođačev vokal, čuješ zapadnjački instrumental. Da nemaš glas, to bi bila potpuno zapadnjačka pjesma! Ali ima tu i jedan vrlo praktičan moment. Razmišljao sam o tome što ljudi u dobi od 13 do 24 godine slušaju od strane glazbe, a našeg su podrijetla. Mislim na naše gastarbajtere, odnosno na klubove u dijaspori u koje izlaze Srbi. U Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Švedskoj… Tu naši (srpski) izvođači najviše nastupaju, a njih slušaju naši ljudi koji ondje žive i rade. I sad, ti se izvođači moraju prilagoditi tim generacijama koje dolaze, a da pritom u svom pjevanju ne izgube osobni identitet. Znači, u njihovu se pjevanju mora vidjeti odakle su im korijeni, tj. tko su i što su, a opet – pjesme koje pjevaju moraju imati zapadnjačku strukturu, jer se obraćaju publici koja živi na Zapadu i koja je znatnim dijelom usvojila zapadnjačku kulturu. Po tom sam obrascu formirao svoj prvi tim izvođača, među kojima su najznačajniji bili Dado Polumenta i Maya Berović…”

Kad je Ceca čula što i kako Handanović radi, distancirala se (najprije polovično, a zatim i u cijelosti) od svojega dotadašnjeg skladatelja i producenta Aleksandra Milića Milija (podrijetlom Srbina iz Osijeka, koji se u zadnje vrijeme, kako čujem, sve više okreće građevinskom biznisu i, nažalost, zapušta svoju glazbenu karijeru) i svoja zadnja dva albuma, a osobito najnoviji, “Autogram”, povjerila upravo njemu – Handanoviću. A kad je Severina čula kako Handanović – u trolistu s Marinom Tucaković – radi s Cecom, poželjela je da joj upravo on piše i producira njezine najnovije pjesme. Eto, tako, u najkraćem, funkcionira glazbeni biznis na Balkanu!

Pjesme za najnoviji Severinin album – tako sam barem ja razumio – pišu, svatko sa svoje strane, Damir Handanović i Filip Miletić. Handanović dvije, a Miletić desetak. Nerazmjer u broju pjesama ovdje je rezultat činjenice da je upravo Miletić, zajedno sa svojim partnerom Roganovićem, bio (glavni) autor i producent prethodnoga, vrlo uspješnoga Severinina albuma, “Dobro došao u klub” (iz 2012.), i tvorac, zasigurno, najvećeg hita u cjelokupnoj dosadašnjoj Severininoj karijeri – pjesme “Uno momento” (iz 2014.), koja je ujedno i rekorder, kad je o srpskoj pop-folk sceni riječ, po broju pregleda na YouTubeu (u trenutku kad ovo pišem taj broj iznosi 89,878.500 klikova).

 

HAZARDER

U svom studiju FM Play Miletić mi je pustio dvije svoje nove pjesme (od ukupno njih desetak) napisane za Severinu. Još su bile u demofazi, bez nadosnimljenoga Severinina vokala.

Prva se zove “Hazarder” (naravno, riječ je o radnom naslovu). Napisana je u reggaeton-stilu, s tim što umjesto klasičnog refrena ima tzv. temu (u obliku instrumentala), po uzoru na pjesme današnjih DJ-eva. Miletić mi je takav postupak okarakaterizirao kao “modernizaciju Severine”.

Drugoj je naziv “Puče puška” i u njoj se, kao što mi je to i sam Miletić rekao, “osjeća prizvuk Vlatka Stefanovskog”.

 

 

Svoj generalni glazbeni pristup – danas, potkraj 2016. ili na ulazu u 2017. – Miletić mi je opisao kao kompleksnu i slojevitu sintezu različitih i na prvi pogled međusobno inkompatibilnih stilova, nešto poput miksture tropico-dance-pop-electro (riječ tropico ovdje podrazumijeva čestu upotrebu afričkih beatova i instrumenata), štoviše kao neku vrstu elektroniziranoga world musica (s osobito naglašenim latino/tropico elementima), ali i u ovome slučaju, jednako kao i kod Handanovića (kao, uostalom, i kod “tragovaca”, tj. kod Arežine i Peruničića), s vokalima koji zvuče izrazito domaće, tj. folklorno ili narodnjački. To jest, koji su prepuni trilera i preko kojih se uspješno ostvaruje, po Miletićevim riječima, “folklorni pristup temama”. I ovdje je, dakle, riječ o vrlo originalnom i nadasve efektnom spoju svjetskog (zapadnjačkog) i domaćeg (foklornog). To jest – narodnjačkog.

“Kad je Severina čula moju pjesmu ‘Aspirin’ koju sam napisao za Seku Aleksić”, kaže Filip Miletić, “došla je, preko svog menadžera Tomice Petrovića, do mene i mog partnera Miloša Roganovića. U međuvremenu se raspitivala: ‘Tko je taj čovjek koji je napravio ‘Aspirin’, želim i ja nešto u tom stilu, meni je to genijalno, nađite mi autora tog hita!’ Miloš i ja bacili smo se na posao i tako je nastao Severinin album ‘Dobro došao u klub’, s hitovima poput ‘Brad Pitt’, ‘Italiana’, ‘Grad bez ljudi’ itd. Nešto kasnije, kad sam osnovao prvi ženski band u regiji, Ministarke (gitara, bubanj i dvije pjevačice), predložio sam Severini da otpjeva jednu zajedničku pjesmu s tim curama, što je ona oduševljeno prihvatila jer voli eksperimentirati i koketirati s koječim. Plod te zajedničke suradnje bila je pjesma ‘Uno momento’, neobično plesna i poletna mješavina grčkog folka s rock-gitarama, koja je, s više od 85 milijuna pregleda na YouTubeu, postala najveći balkanski hit, odnosno internacionalna pjesma u doslovnom smislu te riječi jer mi je otvorila vrata inozemstvu. Obrađena je u Grčkoj (otkupio ju je grčki glazbenik PersonaS), Izraelu, Bugarskoj, Rumunjskoj i Španjolskoj, a došla je čak i do Latinske Amerike, gdje ju je otkupila Thalia, supruga bivšeg direktora kompanije Sony Music Entertainment Tommyja Mottole!”

 

DVA JAKA STILA

O svom autorskom pristupu i ostvarenim uspjesima Miletić mi je još rekao: “Volio bih da moja muzika ne bude lokalna nego globalna. Moje pjesme imaju milijunske preglede na YouTubeu, i to bez namještanja. Za 10 milijuna pregleda zaradite, ovdje u Srbiji, oko 3500 eura, a ‘Uno momento’ je imao 85 milijuna pregleda. Izračunajte koliko sam novca samo na toj pjesmi, i to samo na You Tubeu, zaradio. Živim iznad standarda i imam BMW – ali me sramota o tome pričati jer volim privatnost. Novac volim jer mi daje slobodu, a ja volim biti slobodan. I sretan sam što mogu sebi kupiti slobodu.”

Miletić se, inače, i kao glazbenik i kao čovjek, dosta razlikuje od Handanovića – iako participiraju u istom žanru i, štoviše, tvore njegovu okosnicu. Intelektualiziraniji je u odnosu na Handanovića, dobrim dijelom zahvaljujući i tome što je akademski obrazovan glazbenik (Handanović je završio srednju elektrotehničku i nižu glazbenu školu). Rođen je 1981. u centru Beograda (Obilićev venac, pokraj hotela Majestic), u obitelji u kojoj mu otac svira kontrabas u Beogradskoj filharmoniji, a majka mu je bila glumica. Svirao je klavir već sa pet godina i završio je Muzičku akademiju u klasi proslavljenoga srpskog pijanista Aleksandra Šandorova. Tinejdžerski uzori bili su mu Freddie Mercury iz grupe Queen i Oliver Mandić.

S druge strane, Handanović je više narodski tip, pomalo “drskiji” i brži u razmišljanju (a i u djelovanju) od Miletića, a moj je dojam da je u ovome trenutku Handanović za nijansu ili dvije kreativniji i potentniji, a usto i svestraniji (uvjerio sam se da može napraviti doslovce sve, pa čak skinuti i prilagoditi domaćem tržištu i West Coast hip hop-stil ako treba). Na kraju krajeva, one dvije Handanovićeve pjesme napisane za Severinu zazvučale su mi jače i hitoidnije od novih Miletićevih (iako ni Miletićeve nisu za podcjenjivanje, naprotiv). Severina i njezin tim morat će dobro razmisliti kome da povjere finalnu produkciju svoga novog albuma (odnosno tko će u konačnici producirati njegove udarne dijelove).

Došli smo tako i do središnjeg pitanja u ovome članku, koje glasi: zašto je suvremena srpska pop-glazba naprednija i modernija u odnosu na suvremenu hrvatsku, odnosno zašto hrvatska već godinama i desetljećima tapka na mjestu ili se jalovo vrti u krugu, dok se srpska neprekidno mijenja, transformira i usavršuje, a pritom je i neusporedivo otvorenija prema najmodernijim kretanjima u svijetu, tj. na Zapadu? Po nekoj logici, očekivalo bi se da je Hrvatska, u glazbenom smislu, bliža Zapadu, a zapravo je obrnuto: u usporedbi sa srpskom pop-glazbenom scenom hrvatska se doima nekako zaostalo, učmalo i – provincijski.

 

HRVATI NISU MODERNI

U odgovoru na to pitanje pomogao mi je vlasnik beogradske glazbenoizdavačke kuće Mascom (specijalizirane za diskografiju, digitalnu distribuciju i administraciju prava) Slobodan Loka Nešović, koji je ujedno i poznato lice s TV-ekrana, tj. iz emisije “Veče sa Ivanom Ivanovićem”, koja se emitira na beogradskom TV-kanalu Prva.

On je, inače, bio jedan od članova (gitarist) kultne beogradske punk skupine Urbana gerila, koja je djelovala na početku 80-ih. Drugi član tog benda (basist) bio je Branko Rosić, današnji zamjenik glavnog urednika u vodećem beogradskom političkom tjedniku, Nedeljniku.

Evo što mi je Nešović rekao: “Srpska pop-scena mnogo je modernija i otvorenija Zapadu od Hrvatske. Prije svega, srpska scena je adaptivna. Hrvatska ima tradiciju koje se čvrsto drži i ušančena je u Sanremo-stilizaciji, a srpska ima imperativ modernosti, ona prati svjetske trendove u stopu, koji se ionako brzo mijenjaju. Ljudi misle da su Srbi seljački narod, ali ne – Srbi su moderan narod, barem kada je riječ o pop-glazbi. Damir Handanović sjedi do besvijesti pred svojim kompjutorom i prati i sluša sve što se u svijetu dešava, i tu svjetsku maniru odmah prihvati i prepakira u muziku koja je ovdje prijemčiva. Dakle, juri se trend! Kod nas je vrijednosni imperativ da budeš moderan, a Hrvati su više tradicionalni, možda i zahvaljujući utjecaju Katoličke crkve. I u pankersko je vrijeme najživlja scena bila upravo u Beogradu. Mi Srbi nekako najlakše prihvaćamo trendove koji dolaze sa Zapada, štoviše – prihvaćamo ih nekritički, iako to zvuči kao paradoks.”

Razliku između srpske i hrvatske pop-glazbe Nešović mi je dodatno objasnio uz pomoć prispodobe o cipelama i tenisicama: “U Hrvatskoj se od 1960-ih nadalje pravi muzika u Sanremo-kodu. Hrvatski festivali lakih nota rađeni su po uzoru na Sanremo. Kad slušam hrvatsku pop-glazbu, ja čujem Sanremo. Mislim na glazbenu estetiku. I tu vidim veliki stilski kontinuitet – od talijanske Mine preko hrvatske Tereze Kesovije, Josipe Lisac, čak i Radojke Šverko, do današnjih hrvatskih pop-zvijezda Nine Badrić, Olivera Dragojevića, Gibonnija, Petra Graše… Gibonni – to vam je kao dobre talijanske cipele, klasične cipele, koje mogu stajati u izlogu i godinama. Nasuprot tome, srpska muzika dolazi odozdo, iz podruma, iz undergrounda, iz klubova, sa splavi – i to nisu cipele, nego kaljače, odnosno skupe patike. Za razliku od cipela, patike se mijenjaju, čak i dvaput u sezoni. U zadnjih nekoliko godina mnogo se dramatičnije promijenio izgled tenisica u odnosu na cipele. Klasične cipele su, u biti, uvijek iste – a takva vam je, u biti, i hrvatska pop-glazba. U Srbiji se, međutim, sve odvija brzo, munjevito. Srpski pop-autori moraju napraviti brz, superkvalitetan proizvod, oni nemaju drugu šansu. Ali zato Damir Handanović vozi Porsche, nosi skupe satove, on ode na šest dana na Maldive, on je supermoderan u pristupu stvarima, on punim plućima živi taj entertainment-život…”

 

VAŽNOST STIHOVA

U svemu tome, kada je o srpskim EDM-folk pjesmama riječ, vrlo važnu ulogu (puno važniju nego u hrvatskoj pop-glazbi) imaju i tekstovi.

Slobodan Nešović o tome kaže: “Kod nas na Balkanu, za razliku od zapadnoeuropske tradicije,
tekstovima se poklanja vrlo velika pažnja. Oni su jako emotivni, pogađaju granične vrijednosti, fetišizirani su do bola i klinci se s njima lako identificiraju. Osim toga, naši tekstovi imaju vezu s tradicijom: mi pjevamo, odnosno naričemo nad mrtvima. Cecine pjesme su, u biti, ‘naricaljke’: u prvom su planu uvijek bol, patnja i umiranje, nešto što je u izravnoj vezi s praiskonskim. U Engleskoj je sve ‘hey, hey’ ili ‘I love you’, a kod nas svaki tekst ima težinu, bavi se ljudskim emocijama na najdirektniji mogući način. Usto, on ima i erotski naboj, vrlo je često prožet fetišizmom, karakteristični su izrazi ‘dodirni mi kolena’, ‘štikla’, ‘grudi’, ‘nanule’, ‘37 sa dva’ (kao metafora za temperaturu)… Uvijek, dakle, imate seksualni, iako istodobno i sofisticirani, sadržaj.”

Glavna tekstopiskinja u Srbiji je, kao što već rekoh, Marina Tucaković. Ona, primjerice, piše sve tekstove za pjesme koje komponira Damir Handanović. U slučaju Filipa Miletića pak stihove piše Miloš Roganović. Od tekstopisaca važni su još Jelena Trifunović, Ljiljana Jorgovanović i drugi.

Drugi bitan moment po kojem se srpska pop-glazba razlikuje od hrvatske dotiče se činjenice da je hrvatsko društvo, već i zahvaljujući tome što je Hrvatska od 2013. članica Europske unije, mnogo uređenije i strukturiranije od srpskoga. U Hrvatskoj se mnogo toga odvija po već unaprijed zadanim pravilima i klišejima, dok u Srbiji pojedinac mora uložiti neusporedivo više truda, sposobnosti i energije da bi preživio. U Srbiji se to naziva “modusom srpskog preživljavanja”.

O tom aspektu u suvremenoj srpskoj pop-glazbi Nešović kaže: “Hrvatsko je društvo mnogo uređenije, manje se kocka, ljudi su manje spremni na rizik. A kod nas moraš mnogo toga učiniti da bi preživio, mora se napraviti brza lova, mnogo se brže dešava taj proces… Ali i tu imamo direktnu vezu s modernošću: samo moderno preživljava u modernom svijetu, a ono što je demode, brzo se zaboravi. Mi smo u zadnjih 20 godina proizveli mnogo manje pjesama koje će postati klasici, to su najčešće vrlo moderne pjesme za kratkoročnu upotrebu. Osim toga, muzika se kod nas pretežno pravi za TV, za show-programe, za ‘Grand parade’. U pitanju je, dakle, uvjet modernosti koji nameće i TV-program. To je ključ. Stroj mora vrlo brzo raditi, svake je nedjelje novi show…”

A treća se razlika sastoji u tome što Srbi, suprotno od Hrvata (i zapadnjaka općenito), često vole pretjerivati i ići u ekstreme, nerijetko se pritom izlažući i vrlo velikim rizicima, dok Hrvati najčešće igraju na sigurno i u pravilu se oslanjaju na ono staro, tj. na tradiciju.

Nešović o tome kaže: “U hrvatskoj pop-glazbi postoji ‘kult ličnosti’. Nikšu Bratoša nitko ne dira. Nema ekscesa, imate ravnu liniju. Dobro, Jelena Rozga je ‘trashičastija’ od ostalih, malo je bezobrazna – ali to je iznimka. Sve je uniformirano. U hrvatskom je glazbenom biznisu na djelu ubijanje individualnosti. Svi se dogovaraju na nivou svojih glazbenih udruga, sve regulira neka vrsta dogovorne ekonomije, nitko ne talasa… U Srbiji se, naprotiv, sve odvija mimo pravila, mimo unaprijed zadanih regula, pa da bi ostao i da bi se dokazao, glazbenik, htio-ne htio, mora postati i muzički poduzetnik. To znači da on sam mora kontrolirati svoj proizvodni i prodajni proces, da mora čak imati i svoj muzički label – nitko mu drugi neće u tome pomoći. I zato Damir Handanović ima svoj label, DH Music, Miletić i Roganović svoj, FM Play itd.”
Popratni dio toga procesa je i sklonost namjernim pretjerivanjima u aranžmanima i produkciji te sklonost pravljenju “nemogućih sinteza” koje bi u Hrvatskoj ili negdje drugdje na Zapadu netko unaprijed proglasio “nonsensom” – a ovdje upravo taj “spoj nespojivog” čini dodanu vrijednost (što Hrvate, kada to slušaju, veoma intrigira i privlači, jer se oni sami ne usuđuju takvo što napraviti).

“Tragovci” Marko Peruničić i Nebojša Arežina opisali su mi to ovim riječima (“rekonstruirajući” pritom svoju hit-pjesmu “Milion dolara” koju su napisali za Anu Nikolić).

“U toj smo pjesmi povezali Miami i Teheran, i na taj način stvorili hibrid u kojem su Istok i Zapad povezani u nekom logičnom centru, a to smo mi, Srbija. Kao iskusni producenti, mi svjesno koračamo tankom linijom na klizavom terenu, znajući da će masa publike to nazvati trashom, a neki – campom. Ali publika se time ipak pretjerano ne zamara, taj hibrid naprosto ‘pali’. Zapad je osobito prisutan u pjesmama Jelene Karleuše. U jednom od njezinih hitova imate nevjerojatan, stilski vrlo moderan cross-over u kojem su izravno sučeljeni dance-hall, trap i twerk. Sudariti tri takva žanra odjednom, to bi na Zapadu, primjerice u SAD-u, bilo ‘too much’. Ali kod nas, u Srbiji, svjesno se ide u intrigu. Slobodnije se igraš, imaš slobodu na ovome tržištu, nisi sputan uvjetima kakvi vladaju u Americi. A iz te slobode može izići nešto. U Hrvatskoj nema te slobode, najpomaknutija stvar koja je došla iz Hrvatske bio je Dino Dvornik, još potkraj 80-ih. U Hrvatskoj vlada stegnutost, neopuštenost…”

Filip Miletić na to dodaje: “U svemu tome jako je važna geografska pozicija. Hrvatski je mentalitet ‘mentalitet mora’. Vi Hrvati imate more, a mi smo na međi. Zato kod vas fali prljavštine, tog ‘smrada s roštilja’. Ja, kao autor i producent, volim to miješanje i spajanje nespojivog, volim stvarati nešto što nitko drugi ne bi ni pomislio. Hrvati su više za pop u smislu Olivera Dragojevića…”

 

MIAMI NA BALKANU

U suvremenoj EDM-folk-glazbi možda je najkarakterističniji primjer takva “spajanja nespojivog” dvojac Relja Popović – Vladimir Matović, koji je punih 10 godina djelovao pod imenom Elitni odredi (nedavno se raspao). Njihov su mi pristup “tragovci” Peruničić i Arežina analizirali ovim riječima:

“Oni su krenuli kao novobeogradski rap-band, i to je trajalo nekoliko godina. Onda su odlučili da se komercijaliziraju, i tako je nastao hibrid nespojivog: zapjevali su na folk-način, a tekstualno su ostali bliski ulici – i taj spoj je napravio provokaciju. Pritom su u svojim videospotovima (koje obično radi produkcija IDJ Videos) forsirali ‘Miami image’, spotovi su im nalik na američke akcijske filmove – mnogo pucnjave, ribe, skupi automobili, policija, nasilje… Produkcija je pritom vrlo skupa, spotovi idu i do 10-15 tisuća eura. U čisto glazbenom smislu, oni su doslovce uzeli R&B-fazon i prepakirali ga za Balkan, dodavši na to folk-tekstove. Time su ‘uhvatili’ novi val generacije turbo­folka. Donijeli su stranu scenu k nama i prilagodili je Srbima. I ta nam je promjena godila.”

Jedan od najvećih hitova Elitnih odreda zove se “Zapali grad” (iz 2013.), a njegovi udarni stihovi (tj. glavna poruka) glase: “Zapali grad, jer život traje kratko!”

(1551)

OVO JE KRALJ EDM-FOLKA: Beograđanin bosanskih korijena, Damir Handanović, diktira muzički ukus Balkana