Ovaj policajac je dobio osudu javnosti zato što je napisao kaznu ovoj prosjakinji

Prosjačenje je nažalost postala sumorna svakodnevica naše zemlje. Kada živite u Sarajevu, a tako je vjerujem i u drugim bh. gradovima, izađete iz stana i krenete na posao, morat ćete naići na bar dva tri prosjaka. Izgleda da država nema snage da iznađe neko rješenje, a prosjaci se iz dana u dan sve više gomilaju.

Mnogi se s pravom pitaju da li je taj čovjek zaista u stanju potrebe ili jednostavno prosi na ulici da bi razvio biznis. Žalosno je što ovog drugog sve više ima, a odavno su poznate priče o tome kako nane koje prose po Ferhadiji i ostalim dijelovima grada zapravo žive u pravim vilama, piše Novi.

To je sve teško dokazati, a ne ogriješiti se. Fotografija koja je nedavno objavljena na društvenim mrežama, na kojoj policajac MUP-a KS piše krivičnu prijavu protiv jedne žene u centru grada izazvala je pravu polemiku. Jedni osuđuju ovaj gest, dok ga drugi apsolutno podržavaju. Teško je zaista razlučiti ko je u pravu.

Uzet ćemo primjer Norveške. Tamošnji parlament usvojio je prošle godine zakon kojim se lokalnim vlastima dozvoljava zabranjivanje prosjačenja u svojim opštinama, ali ovaj prijedlog nije prošao na državnom nivou.

“Prije nego što su strani prosjaci došli u Norvešku, najviše su prosili domaći narkomanski ovisnici. Mnogi su tako nabavljali zabranjene supstance, ali nikome tada nije padalo na pamet da zabrani prosjačenje kao vid rješenja problema narkomanije”, piše jedan tamošnji list.

I kod nas je situacija slična, narkomani uveliko prose po glavnom bh. gradu, a vlasti su nemoćne. Sigurno je da nismo uređena zemlja kao Norveška, ali nešto se uraditi mora. Osim toga, i u Beču je zabranjeno prosjačenje, kao i u pojedinim italijanskim gradovima.

Glavni “rekvizit” za ovu djelatnost u Sarajevu sigurno predstavljaju djeca. Tu vlasti apsolutno ništa ne čine da se stane u kraj ovome problemu, te su dječica od tri pa do nekih 12 godina osuđena na preranu borbu za životnom surovošću.

Istraživanja provedena prošle godine su pokazala da na ulicama glavnog bh. grada “ordinira” 638 prosjaka, dok je ukupan broj djece u gradovima gdje je sprovedeno ovo istraživanje (Sarajevo, Tuzla, Mostar i Banja Luka) preko 2.000.

Prosjačenje ili traženje milostinje okarakterizirano je kao prekršaj, te su previđene kazne od 300 do 900 KM, dok su za osobe koje navode na to kazne u rasponu od 400 do 1.200 KM u Kantonu Sarajevo. Poznatno je da pripadnici MUP-a svakodnevno kažnjavaju ovakve slučajeve, ali rješenje se ne nazire.

Mnogi ovo smatraju zabranom davanja sadake, koja se ipak može pružiti i na drugi način, tako što će se dati dobrovoljni prilozi za narodne kuhinje, humanitarne organizacije…

Građani su revoltirani prijavama za prosjačenje, jer prema njima “policija ne obavlja svoj posao time što izbjegava kazne za veći kriminal”. Odgovornost je svakako i na državi, koja apsolutno ne čini ništa konkretno da se ovaj problem riješi.

“Bolje trpiti ovu sirotinju nego lopove u Parlamentu”, “Treba napisati krivičnu prijavu svima koji su narod doveli do prosjačkog štapa”, “Ovo nije prosjačenje nego biznis i grad treba očistiti od lažnih prosjaka, a lažna sirotinja bar ima ponos i neće sjediti po Ferhadiji”, “Ne prosi ona što želi već što mora”, “Tužno je da joj policajac piše prijavu”, samo su neki od komentara na našoj Facebook grupi nakon što smo postavili pomenutu fotografiju.

Evidentno je da u Sarajevo pristižu i prosjaci iz drugih gradova, kao i da su se donedavno neki bavili time tako što su lažno prikupljali pomoć za neka humanitarna udruženja. To sve baca ljagu u očima običnog čovjeka, koji jednostavno dođe u dilemu da li nekome dati marku na ulici ili ne.

Ovdje moram se okrenuti i islamu, kao savršenoj vjeri koja je dala odgovore na sva životna pitanja. Ne može se dati generalan sud da sve prosjake koji dođu na kućni prag treba vratiti i odbiti dati im traženu pomoć pod izgovorom da su svi oni zapravo “profesionalci”. Nikad se ne zna, jer možda među njima ima onih koji zaista zaslužuju da im se pomogne.

Ukoliko neko otkrije da ga “prosjak” vara falsifikovanim papirima ili na neki drugi način, ima puno opravdanje da ga ljubazno odbije, ali primjenjujući kur’anski ajet: “A na prosjaka ne podvikni!” (Ed-Duha, 10)

Znači, ostavlja se svakom na izbor da u datom trenutku procijeni kako najispravnije postupiti. Na umu moramo imati i još jedan kur’anski ajet: “Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od sadake koju prati vrijeđanje”. (El-Bekare, 263)

Nedavno je u Preporodu o tome govorio i muftija mostarski Salem ef. Dedović.

“Stav islama po pitanju prosjačenja je jasan. Prosjačenje bez velike nevolje i potrebe u islamu je zabranjeno, jer predstavlja poniženje za čovjeka. O tome svjedoče brojni hadisi poslanika Muhammeda, a. s. Zabrana prosjačenja se posebno odnosi na one kojima je to profesija. U tom smislu Ebu Hurejre, r.a., prenosi slijedeći hadis od Poslanika, a.s.: ‘Svako ko prosi da bi povećao svoj imetak, nosit će žig poniženja na svome licu sve do Kijametskog dana,a tako stečena hrana će mu biti džehennemsko užareno kamenje. Zato ko hoće nek se prosjačenja okani, a ko neće neka ga još više uveća i umnoži.'(Et-Tirmizi)”, kazao je ef. Dedović.

Istakao je i to da, u nekim situacijama, kada su čovjeku ugrožene osnovne životne potrebe, dozvoljeno mu je tražiti pomoć, a u izuzetno teškoj situaciji, kada je čovjekov život ugrožen, a nije u mogućnosti preživjeti bez pomoći drugih, obavezan je tražiti pomoć od drugih ljudi, pa makar to bilo i prosjačenje.

“Sufjan Es-Sevri je rekao sljedeće: ‘Ko bude gladan, pa umre, ne tražeći pomoć, ući će u Džehennem.’ Sa siromašnima treba veoma oprezno postupati. Na to nas upozorava Kur’an, a islam podstiče na udjeljivanje iz svog imetka, bilo da se radi o zekatu ili dobrovoljnim prilozima. Sadaka i darežljivost spadaju među najljepše vrline vjernika. U posljednje vrijeme prosjačenje je postalo pravi problem. Prosjaci hodaju gradom i od prolaznika do prolaznika mole milostinju i sadaku. Zbog današnjih profesionalaca koji se bave prosjačenjem sadaka ne može doći u ruke onima kojima je potrebna”, zaključio je ef. Dedović.

Muftija banjalučki Osman ef. Kozlić ima još jasniji stav…

“Prositi je, po islamu, dopušteno samo u krajnjoj nuždi. Ono što se danas viđa na našim ulicama treba spriječiti na način da se kreiraju uvjeti za zapošljavanje i poštenu zaradu, ali i tako što će se organizarano prosjačenje ukloniti s ulica i ispred objekata.”

I na kraju, teško je razlučiti šta tačno poduzeti, tako da je najbolje ostaviti svakome da izabere hoće li na ulici dati marku prosjaku ili neće.

Završit ću s dva hadisa koja sigurno nekima itekako mogu pomoći.

Bilježi Buharija od Zubejra ibn Avvama, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da neko od vas uzme uže, zatim ode na brdo i donese breme drva na svojim leđima, pa ih proda i tako mu Allah sačuva obraz, bolje mu je nego da traži od svijeta, pa mu oni dadnu ili ga odbiju.”

Omer ibnu-l-Hattab, radijallahu anhu, je govorio: “O skupino siromaha, poradite za nafakom i nemojte ljudima biti na teretu.”

Ipak, treba imati na umu i da islam zabranjuje prosjačenje i traženje od drugih, ako smo u stanju da sami privređujemo i zarađujemo, jer to je jedna vrsta ponižavanja samog sebe i rušenja svoje časti i dostojanstva. Pitanje je zaista da li ovi ljudi širom BiH su u stanju da rade ili prose iz krajnje nužde…

Izvor: Putemislama

(155)