Slika je obišla svijet, baš k'o munja što sijevne nebesima i ugasi se negdje u neznamgdje. Ode zakavdak. Ramo Osmanović iz srebreničkog sela, pogrešnog imena – Dobrak, doziva svoga sina Nermina: “Nermineeeeeeeeee, hajde dolane, kod Srba sam”! Ode tako Ramin glas sinu Nerminu, kojim ga nesretni otac, i ne sluteći i ne znajući, naivno poziva u smrt. Nije ovo priča o Rami i Nerminu, njihova je završena. Pronađeni su – Nermin na Snagovu, a Ramo na Jadru i biće ukopani tamo gdje i ostali Osmanovići – u Potočarima.

 

 

Dobrak je na Drini. Nigdje, čini mi se, Drina nije tako bistra i zelena kao podno Dobraka. Valjda što se nesmetano, tu u toj tišini u njoj utapaju boje i okolnih livada i kristalnog ljetnog neba. Pa koja ljepota nadvlada, njome se i oboji Drina – đah u zeleno, đah u plavo. I pticama je Dobrak dobar. I predobar, zato ih i ima toliko i zato neometene ničim, od nedavno ni ljudima, orgijaju ovim poljima i šumama, kao da su jedino i samo njihove. U Dobraku jedino nije bilo dobro Dobračanima. Ovima sa ove obale Drine. Oni s druge strane nisu ih mogli gledati, pa su se jednoga dana njihovi tenkovi našli s ovu stranu i jadne seljane potjerali u šume, a potom je Ramo Osmanović, pozvao svog sina da dođe “dolena”, jer je on “na sigurnom”.

 

Ramo je godinama irgetovao u Srbiji, u Beogradu. Jednoga dana došao je da registruje automobil i sav preplašen zatekao svoju Salihu u njivi kako okopava krompir.

 

– Ostavi, kaže on Salihi, tu motiku, spremaj djecu i hajmo, sprema se neko zlo, eno srpski tenkovi čekaju da pređu Drinu.

 

Ne sjeća se sada Saliha, davno je to bilo, ni godine, ni mjeseca, zna samo da je to bilo uz okopavanje krompira, kad je prvi i zadnji put sa svojim Ramom i sinovima Nerminom i Edinom, napustila kuću i selo, otišli u Skejiće i nikad se više nisu sastali.

 

Šta se dalje dešavalo, nešto će zabilježiti povijest, ne ulazeći nikad u dušu i srce ove žene od kamena, koja se nakon svega vratila u taj Dobrak, u tu ljepotu punu tuge, rijeci Drini koju, istovremeno, i voli i proklinje.

 

 

Selo udovica

 

Dobrak je udovičko selo, bez muške glave. I ovdje, kao i u većini sela bosanskog Podrinja, kuću kućom čine udovice. Tužna, ali istinita istina. Podrinjske žene su tvrđe od kamena. Saliha Osmanović je srca kamenoga, ali ne ona iz epske balade, nego ova bosanska – kremen žena.

 

Nebitan je njen put od Dobraka i ponovo do Dobraka, bitan je sada njen boravak u ovom selu bez igdje ikoga. Teško je iz njene raspolućene ispovijesti sklopiti cjelinu, jer ni jedan detalj ne nalikuje drugome, i svaki je teži od olova.

 

– Jednostavno, kaže, vratila sam se ovdje u ovaj Dobrak, ovdje gdje sam sa mojim Ramom kuću kućila, gdje sam ga dočekivala i ispraćala na teren, a moje sinove u školu. Nije bilo sretnijeg roba na zemlji od mene. Vrtim ovu priču godinama, ne znam više ni sama gdje sam stala i odakle sam počela.

 

Da mi je makar ostalo unuče od mojih sinova, bilo bi mi lakše.

 

Znala sam za Edina da je poginuo, ali za Ramu i Nermina nisam ništa ni čula ni znala. Sve mislim vratiće se, ali ništa.

 

Imam ovdje fin komšiluk, paze me, ne mogu reći, ne mogu duše griješit, ali ništa opet bez svojega.

 

Saliha govori više rukama, nego jezikom. Grubi težački prsti ne miruju, jer sada mora sve sama, a i prije je radila u polju; krše se, lome jedan drugoga, stišavaju neku unutarnju muku usamljene i teško ranjene žene. Poznat mi je taj postupak, gledao sam tu borbu sa samim sobom još u djetinjstvu. I scenarij i igra su mi znani, i razlozi, i ne treba mi dodatno znanje da razumijem Salihu Osmanović.

 

– Ima nešto što je jače od mene, kao da pravda Saliha svoj povratak u Dobrak. “Ovo je, ipak, moje.”

 

Koga ja to više imam pa da nešto kalkulišem? Računam, opet, pomoći će mi da nešto napravim, da se sklonim. Ne znam, zapravo, ni koliko je ovo selo daleko od Srebrenice, znala sam nekad, sad ne znam. A i šta će mi to, i kome to nešto znači i treba.

 

Saliha je, i dok govori, lica kamenoga. Nema grimasa, nema pokreta, stoji samo kao granitna statua iz koje izbija govor. Prilazi joj komšinica, podvezana šamijom. Ne govore puno, jednostavno ženska radoznalost je dovela ovamo.

 

– Čim je bio prvi povratak u ova sela, ja sam dolazila. Ovo su sada ženska sela, gluho bilo. Nema ovdje ni muška uha. A nekad, eh, ja sam sa mojim Ramom tri njive pokupovala. I s mojim sinovima.

 

Edin je ubijen u Kazanima. Ukopali smo ga po noći, nije se smjelo drukčije. A i sa Nerminom sam se rastala baš u Kazanima.

 

 

Radost i tuga sna i buđenja

 

– Dođu mi ponekad u snu. Baš kad sam saznala da su pronašli Ramu i Nermina. Klanjam jaciju i izađem da zapalim cigaru, eto tu, k'o sad da je bilo, pojavi se Nermin i veli: “Majko, nemoj da plačeš, tako je moralo da bude!”

 

Podsvjesna utjeha neutješne majke.

 

A Dobrakom odliježe pjevanje pijetlova. Ori se ovom prazninom…

 

– Snaha mi potom veli da su ih pronašli. Nermina na Snagovu, a Ramu na Jadru.

 

Znaš šta, mora se živjeti. Ne more se živ u zemlju. Koga to nije snašlo, ne more mu se kazati.

 

Mene od te muke jedino san spašava, samo se u snu odvajam od nje. Ne gledam onaj snimak kad Ramo doziva Nermina. Ne mogu …

 

Htjela bih da ovu kuću malo popravim, al’ ne znam kako ću. Pomagao mi je Malagić, Enver, onaj što ima onu fabriku i zahvalna sam mu. Ali fale prozori, kad je vjetar jak bojim se da će se sve srušiti. Da će prozori poiskakat. Išla sam i u Tuzlu i u Sarajevo, ali nema fajde. Kažu: “Sama si, a samcima ne dajemo donacije.” Zamislite! Pa moja nesreća i jeste to što sam sama.

 

Dali su mi te dvije hiljade, i to od dvaput. Imam papire za to, dvaput sam morala ići u Tuzlu za to.

 

Vidim daju ljudima i freze, ovim što se bave poljoprivredom. Meni kažu: “Ne možeš dobit jer si sama.” Pa ako sam sama nisam jedina na svijetu sama, kažem. Ali džaba, ne daju.

 

Dadoše mi te dvije hiljade, ponavlja Saliha kao da je dobila milione.

 

Išla sam i u Beograd da skupim Ramin staž, da tražim penziju. Traže mi dokumenta iz ‘95. i ‘96., da vide kakva sam tada bila, jesam li bila zdrava. Otkud mi ti papiri i nalazi iz tih godina, i otkud znam kakva sam bila?

 

Al’ neka, svi ćemo mi jednoga dana biti zemlja, baš kao što su i moj Ramo i moj Nermin i Edin, neko danas neko sutra – zemlja!

 

Evo i ovaj Dobrak je nekad bio velik. Ne znam koliki je bio, ne sjećam se više i sjećanja su se svela na ono što je moje. Eno tamo, opet , Srbije, odakle je Ramo došao i rekao mi da se sprema zlo.

 

I kad sam se sama vratila ovdje našla sam samo sve spaljeno. Pusto selo. Sve izgorjelo. Ničega nema.

 

Ima uzdaha, i to teških, dubokih uzdaha teško ranjene žene i majke.

 

– Sad smo ovdje nas četiri, četiri hudovice.

 

Kraj šehidske česme Saliha tiho uči Fatihu izginulim Osmanovićima. Ima i kome, premalo je jedna molitva za 193 ubijenih muških Osmanovića.

 

– Teško je ovdje, kaže, ubitačno teško! Mjeriti život sam, od danas do sutra. Niko da vrata otvori.

 

Al’ ne može se živ u zemlju, valja čekati. Ja sam, sa mojim Ramom, sve ovo stekla, da je bogdom da sam sve izgubila, samo da mi je on živ.

 

Sad sam sama sa svojom tugom. Ni iz Srebrenice mi niko nije ni vrata otvorio. Dali su mi te dvije hiljade, i to je sve.

 

 

Svak’ će patiti svoj grijeh

 

– Šta je god ko radio neka pati, a ja opet nikome ne mislim loše. Ja sam majka i znam šta je izgubiti nekoga.

 

Ne slaže se ambijent sa ovom Salihinom pričom. Dolje zelena Drina, oko nje proljetne livade pune cvijeća. Nigdje toliko ljepote, a toliko tuge u jednom danu i na jednome mjestu. I zato – ne idi nikad tugi u pohode – kad je proljeće!

 

 

Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.

(265)

OVA SLIKA JE OBIŠLA SVIJET, MAJKA SALIHA U SUZAMA: “Ne more se živ u zemlju, sad sam sama sa svojom tugom”