Nije bježao od metka: Ovo je vjerovatno najsuroviji beogradski kriminalac

Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su – srčanost.

Dobro obaviješteni poznavaoci prilika u novobeogradskom podzemlju svojevremeno su za Kurir ispričali da vođa grupe sa Novog Beograda, Dejan Stojanović Keka, nikada nije krio da mu je upravo Mihajlo Divac idol, a u određenim krugovima je poznato da je od njega preuzeo par bizarnih običaja o kojima, ipak, nisu htjeli detaljno da govore.

O srčanosti ovog momka govore brojne anegdote poput one iz zatvora. Naime kada mu je zatvorski stražar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije hteo da ga pusti ni kad su pendreci ostalih čuvara počeli da pljušte po njemu.

Trenirao je boks i pripadao “ekipi sa Zvezdare” iako je živio na Novom Beogradu. Za razliku od ostalih iz kriminalnog miljea, Divac nije mnogo volio da daje intervjue:

– Neću da budem novinska zvijezda koja daje zastrašujuće izjave. Kad čitam novine i gledam njihove slike prosto me podilazi jeza – pričao je podsmešljivo.

Reket na “mala vrata”

Znao je da uđe u novobeogradski lokal i, kako govore upućeni u kriminalna dešavanja tog vremena, “na mala vrata” izreketira tada najpoznatije novobeogradske face.

– To je radio tako što bi os svih prisutnih navodno tražio pomoć od po desetak hiljada maraka “jer je ostao bez novca”.. Svi bi se automatski hvatala za džep i “pomagali” mladom Divcu, jer su znali da u suprotnom mogu da očekuju brutalnu reakciju – ispričao je za Kurir dobro obaviješten izvor.

Jedan od njegovih drugova ovako je opisao poslove kojima se Divac, on i njihovi prijatelji bave:

– Ne živi se dobro kao nekad, ali je opet neuporedivo bolje od života na koji je prinuđena većina Beograđana. Nije sjajno, ali prolazi. Radimo naplate dugova i neke kombinacije koje, naravno, nisu za priču. Još su tu dobri izlasci, kvalitetna garderoba…

Čuvena je priča o njegovom ranjavanju:

– Reagovao sam kad je on mene pogledao – jebiga – onako provokativno – opisao je taj trenutak Mihajlo Divac u filmu “Vidimo se u čitulji”. Onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak – ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak – i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: “Mali, nabiću ti tu utoku u dupe – razumeš.’ Šta sam trebao? Ovaj me upucao, ova p..ketina, i šta sam ja trebao?”

I kasnije se osvrtao na taj događaj:

– To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja veoma držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, mnogo se uplašio, pričao je Divac.

Momak koji je tada pucao u Divca, tada klinac i kriminalac početnik, bio je Luka Bojović. Obračun se dogodio u bašti kafića “Trozubac” u Nušićevoj ulici. Do sukoba je došlo zbog toga što su se mrko pogledali. Bojović se kasnije priključio Arkanovim “tigrovima”, a sve ostalo se već zna.

Divac je imao dosta realan pogled na svoje zanimanje: život kakav je vodio smatrao je uzbudljivijim od običnog, ali je s godinama, govorio je, pametno razmišljati o budućnosti i osnivanju porodice kad se steknu uslovi, odnosno kad se zaradi dosta novca. Međutim, znao je da izlaska iz svijeta podzemlja nema:

– Ja ne vjerujem u to povlačenje – to je priča za neke mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš ovakvim životom, živjećeš tako dokle postojiš.

Metak je došao sa leđa

Poginuo u obračunu u novobeogradskom hotelu “Putnik” 12. februara 1995. godine. Tu su bili smješteni učesnici bokserskog turnira “Beogradski pobjednik” i on je oko osam sati ujutro otišao u hotel da od takmičara Slaviše Popovića uzme fotografiju s posvetom. Napuštajući hotel, zasmetalo mu je kako ga je pogledao bokser Radovan Radusinović. Posle nekoliko razmjenjenih riječi, potegao je pištolj i u pravcu Radusinovića i njegovog prijatelja ispalio šest hitaca. Zatim je istrčao napolje, dobacivši svojim prijateljima da bježe jer je “izranjavao ljude”. Ubijen je metkom u leđa.

Ostaće upamćen momak kratkog fitilja. Čuvena je priča da je za vrijeme robijanja u CZ-u većinu vremena proveo u samici jer je volio da provocira i napada čuvare.Bio je na ratištima od 1991. do 1993. godine, Vukovar i Osmace.

Bio je član 63. padobranske brigade, a kasnije i vojne policije.Prema riječima vojnih lica on je bio odličan i disciplinovan vojnik. Po povratku sa ratišta učvrstio je veze i preuzeo kontrolu nad podzemljem Novog Beograda.

Divca su odmah nakon tog incidenta prijatelji odvezli u Urgentni centar. Nije tajna da je pripremana osveta, spekuliše se da je Bojović preko nekih kanala pokušao da otkupi svoj život i da se iskupi zbog navodnog “neznanja” o kome je riječ ali je svakako nakon 1995. godine i Diletove pogibije, a i zbog toga što se Bojović smatrao Arkanovim “klincem” taj obračun je prošao nekažnjeno.

(839)