„Ostajem u BiH, formirat ću se k'o osoba, studirat’, radit’, šta ja znam, zadovoljan sam životom kojim vodim“
Na autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu nalazi se spomenik gastarbajterima.
A iz tog grada je Marko Bagarić, koji se, kao i mnogu njegovi vršnjaci, nakon završene srednje škole zaputio trbuhom za malo više kruha. I završio u Njemačkoj.
No, svi su izgledi da Njemačka ipak nije zemlja dembelija kako neki to zamišljaju, već je potrebno raditi. I to često više nego u Bosni i Hercegovini, ili Hrvatskoj.
Nakon pola godine boravka u Münchenu, Marko shvata da ondje za njega nema sreće, i vraća se u Tomislavgrad.
„Živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad, na dolazak kući, na spavanje i na buđenje, i opet na isti posao.
Petak, subotu i nedjelju izlaziš. Ali živiš od plaće do plaće“, razočarano je za Deutche Welle ispričao Marko.
No, neke stvari su mu se, ipak, svidjele: „S 20 godina svak’ te smatra ozbiljnim, nitko ne žuga ako radiš svoj posao ako treba.“
Mladi Marko je u potrazi za srećom u Münchenu u šest mjeseci promijenio šest poslova.
„Uvijek sam razmišljao o povratku, na šetnje s psom, vidit’ svoju raju, da mogu s njima popiti kavu. Nije me zanimalo ništa čime bih sebe formirao, a bio prazan iznutra“, shvatio je.
Nakon iskustva u Njemačkoj, Marko zaključuje: „Ovdje imam dobrog oca, i djeda. Imam sve ‘vamo, mogu i ‘vamo nešto ostvarit’.
Tu sam se rodio, mislim da ne trebam više govorit’ zašto sam se vratio. Ostajem u BiH, formirat ću se k'o osoba, studirat’, radit’, šta ja znam, zadovoljan sam životom koji vodim.“
Izvor: Slobodnabosna
(1246)