Kad Vučić čuva mir i srpstvo, rat je neizbježan!

Kada god bi se iz predsjedničke palate u Beogradu čulo da će sačuvati mir i srpski narod, u okruženju bi se aktivirala ratna zvona, a mnoge majke, srpske i nesrpske, oplakivale svoje sinove. Da se mir pita i da može govoriti već odavno bi srpskim vođama još od devedesetih pa do ovih danas poručio onu staru iz viceva “ne brani me ti”.

Milošević je branio Srbe, mir i srpstvo dok je tenkovima “orao” po Sloveniji, Hrvatskoj i na kraju Bosni i Hercegovini. Niti je odbranio mir niti srpstvo. Mir nije mogao braniti jer ga je on napao, srpstvo nije trebalo braniti jer je od Karadžićevog, Martićevog, Mladićevog i sličnih Srba trebalo braniti sve nesrpsko.

I svaki put od Miloševića do danas, kada iz Beograda dođe poruka “čuvamo mir”, svaki njen susjed i komšija mora biti pripravan jer nikada se ne zna kada će u tom čuvanju mira Srbija izvršiti vojnu, političku, cyber ili neku drugu agresiju na okruženje.

U aktuelnom trenutku beogradski “mirovnjak” Aleksandar Vučić mir širi vatru piri u Podgorici, Prištini, a u Bosni i Hercegovini ta vatra nikada nije prestala gorjeti, samo je požarna linija privremeno obuzdana. Poput kakvog misionara Vučić nam ovih dana poručuje kako će on sačuvati “srpski narod od pogroma i progona” na Kosovu. Da ne znamo da njegove poruke dolaze nakon neuspješnih pregovora oko tablica i registarskih oznaka, čovjek bi pomislio da je riječ o nekom novom Sudanu ili Kašmiru. Ali tako to rade beogradski misionari mira.

Sebi svojstveno prvo će mitomanski smisliti i kreirati privid neprijatelja koji eto samo što nije s lica zemlje obrisao srpski rod na Kosovu. Pa će onda kao kakav veliki mag ustati i reći e ne može, mi ćemo štititi Srbe, mi smo mirovnjaci, mi smo se naouržavali da branimo Srbiju, a ne da napadamo. I gle čuda, niko ne napada Srbiju, niko ne tuče Srbe na Kosovu, riječ je samo o želji legalnih i legitimnih vlasti nezavisne Republike Kosovo da uredi pitanje registarskih oznaka i tablica. I zbog toga je beografski mirovnjak izazvao golemu kavgu, koja prijeti da preraste u popriličan sukob.

No, kreativnost beogradskog ludila lažnih mirovnjaka iz Šešeljeve škole – vi jednog mi ćemo stotinu – , malo koga na Balkanu može iznenaditi a kamo li začuditi. Nakon devedesetih malo je onih u ovom našem području koji smiju biti neupućeni u tu beogradsku kreativnost i značenje njihovih poruka čuvamo mir. Jer, osim Kosova, Aleksandar Vučić – čuvar mira – nemire izaziva i u Podgorici, u čemu mu uveliko pomažu Joanikije, Porfirije i druga sveštena lica. Istina, nakon odlaska Abazovića sada će morati tražiti nove pajce, ali nema sumnje da će nastaviti ustrajavati u razbijanju i crnogorskog društva i države.

Vučićevog mira čuvaju se i u Bosni i Hercegovini svi koje je opeklo Miloševićevo mirovnjaštvo. Jer, i tada je Sloba čuvao srpstvo pa sa lica zemlje želio obrisati sve što nije srpstvo, odnosno nesprsko ljudstvo, bogomolje, kulturu…. Vučić je njegovu agresiju samo nastavio političkom, obavještajnom i svakojakom drugom kontrolom teritorije unutar Bosne i Hercegovine koja je agresijom završila pod kontrolom ex Vojske RS, danas pod kontrolom entiteta RS.

I svaki put kada se beogradski mitomani spremaju da čuvaju mir svjedočimo identičnim termininologijama koje metama tih mitomana nameću zapadnjačke birokratije i politike – pregovori, potreba dogovora, kompromisa…

Da li zaista taj zapadni svijet ne može ili pak ne želi da razumije poruke Srbije koje se kontinuirano odašilju već decenijama. Je li taj svijet ne želi ili nije u stanju shvatiti da je svaka poruka iz Beograda o miru zapravo prikrivena ratna prijetnja. Ako im je teško da shvate, nek pitaju komšije te Srbije da im pojasne. Ili možda ljude u Srbiji, ljude poput novinara Vukašina Obradovića, koji jasno ukazuje da režim Vučića i njegovi pipci odašilju poruku da je rat neizbježan.

“Ko je pratio programe, prije svih televizije Pink, vidio je da se tu pojavljuje plejada bivših boraca, policajaca, analitičara, čija je poruka sadržana u jednoj rečenici Vladimira Đukanovića, advokata i vioskopozicioniranog člana SNS koji kaže “hajde da ne lažemo narod, rat je neizbježan””, kaže Obradović i napominje da sjever Kosova može da se pretvori u balkanski Belfast.

Dakle, Srbija ne samo da nije nikakav regionalni garant mira, već je prilično dugo standardni destabilizirajući faktor, koji taj mir podriva u kontinuitetu, koji svojim djelovanjem širi ruski utjecaj i uvlači ovaj prostor u mnogo opasnije geopolitičke tokove od onih regionalnih. Ne morate biti posebno pronicljivi da to shvatite, dovoljno je da želite razumjeti i bit će vam jasno.

Svijet, ukoliko zaista želi da ovdje mir bude sačuvan mora prvenstveno promijeniti diskurs u kojem mu je Srbija prvi izbor u pregovorima i dogovorima, jer dopuste li da Vučić mir širi i vatru piri, svašta bi se moglo dogoditi.

Ili je možda taj svijet, tačnije ta šačica pravo opasnih ljudi, skrenula s uma, pa je zabavlja činjenica da bi se ratne igre mogle zaigrati ponovo u balkanskom bazenu ludila i mitova

(Nap)

(109)