Još jedan rat? Povijest američko-kineskih odnosa. Politika jedne Kine i Šangajska službena izjava iz 1972.

Piše: Nermin N.

STALNI POLOŽAJ KINE

Kina ima dosljedan, dobro shvaćen stav o svom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Washington sada otvoreno krši potpisani međunarodni sporazum sklopljen prije 50 godina, 28. veljače 1972., između premijera Zhou Enlaija i američkog predsjednika Richarda Nixona, nazvan Šangajsko zajedničko priopćenje. U izradi ovog dokumenta sudjelovali su državni tajnik SAD-a William P. Rogers i posebni savjetnik Henry Kissinger.

U to su vrijeme SAD bile izolirane u Aziji i gotovo poražene u Vijetnamu. To je bila motivacija za normalizaciju odnosa, nakon dva desetljeća neuspješnih pokušaja da se kineska revolucija sruši oštrim sankcijama i vojnim prekidima. SAD je posebno želio zabiti klin između Kine i Sovjetskog Saveza. Ova podjela između dvije najveće socijalističke zemlje, ali još uvijek u razvoju, bila je povijesni neuspjeh za međunarodnu radničku klasu. Sada, 50 godina kasnije, američka imperijalistička moć opada. Kina, Rusija, Iran i druge zemlje regije sve su više ujedinjene i sposobne pomoći jedna drugoj kada su suočene s vojnim prijetnjama američkog imperijalizma i novim razinama ekonomskih sankcija.

Srž Narodne Republike Kine 1972. za normalizaciju odnosa sa SAD-om bilo je potpisano obećanje o ne miješanju u njezine unutarnje stvari i poštovanje njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Naravno, kao i svi njegovi sporazumi i ugovori, SAD je prekršio ovo obećanje mnogo puta svojim miješanjem u Hong Kong, Tibet, Xinjiang i Tajvan i svojim financiranjem u okviru američkih programa pomoći neprijateljskim i remetilačkim pokretima unutar Kine. Od najveće je važnosti bilo uključivanje Tajvana u Šangajsko zajedničko priopćenje iz 1972., koje je i danas važeće. Sjedinjene Države su to priznale:

”Svi Kinezi s obje strane Tajvanskog tjesnaca tvrde da postoji samo jedna Kina i da je Tajvan dio Kine. Vlada Sjedinjenih Država ne osporava to stajalište. Ponovno potvrđuje svoj interes za mirno rješenje tajvanskog pitanja od strane samih Kineza”.

ŠTO WALL STREET ŽELI OSPORITI

Kineska planirana ekonomija sada nadmašuje kapitalističku ekonomiju SAD-a. Za vladajuću klasu SAD-a napori da se poremeti Kina postali su prioritet.

S populacijom od samo 23 milijuna stanovnika, Tajvan je postao pijun u borbi provociranja Kine. Nekoliko gradova na kineskom kopnu ima više stanovnika od otočne pokrajine Tajvan. Zašto je ometanje Tajvana toliko važno za strategiju Washingtona?

Kina je najveći trgovinski partner Tajvana. To je važno proizvodno središte za poluvodičke računalne čipove i druge proizvode visoke tehnologije koji su ključni u globalnim lancima opskrbe. Taiwan Semiconductor (TSMC) trenutno dominira tržištem u proizvodnji najnaprednijih tipova poluvodičkih čipova. Njegovi integrirani krugovi proizvode električne uređaje, automobile, prijenosna računala i telefone. Sada proizvodi 92 % najnaprednijih svjetskih poluvodiča.

Nijedan od ovih naprednih čipova trenutno se ne proizvodi u SAD-u. U međuvremenu, Kina ulaže ogromne resurse u brzi razvoj vlastitih računalnih čipova. Prekid ovog bitnog opskrbnog lanca ima za cilj poremetiti kinesku globalnu proizvodnju. Naravno, to će još više ometati SAD i Europsku uniju. Već je, na temelju prijetnji agresivnim sankcijama, SAD prisilio tajvanske poluvodičke tvrtke da prestanu poslovati s velikim kineskim klijentima poput Huaweija.

POLITIKA JEDINSTVENE KINE

Otok Tajvan je službeno ostao kineska provincija od 1683. za vrijeme dinastije Qing.

Nakon Kineskog građanskog rata 1949., korumpirane nacionalističke snage Kuomintanga koje su imale potporu SAD-a povukle su se u kinesku otočnu pokrajinu Tajvan uz potporu američke mornarice. Pobjednička kineska komunistička partija tada je uspostavila Narodnu Republiku Kinu.

Na Tajvanu su snage Kuomintanga uspostavile ono što su nazvale Republikom Kinom, tvrdeći da je to vlada cijele Kine, a to nastavljaju činiti i danas. Ali čak i tajvanski ustav tvrdi da je Tajvan provincija cijele Kine. Ogromna većina svijeta, sa Ujedinjenim narodima, službeno se slaže da je Tajvan dio Narodne Kine.

Američki imperijalizam je, međutim, preokrenuo kurs i političkim i vojnim mjerama nastoji iskoristiti Tajvan za destabilizaciju Kine i izazivanje vojnog sukoba.

AMERIČKA VOJSKA OKRENUTA PREMA AZIJI

Godine 2011. predsjednik Barack Obama najavio je “okret prema Aziji”, s ciljem okruživanja i obuzdavanja Kine. Pod Donaldom Trumpom, službeni stav je bio da vojska mora dati prioritet planiranju velikog sukoba moći s Narodnom Republikom Kinom. Podigao je ovo vojno neprijateljstvo na višu razinu trgovinskim ratom.

Predsjednik Joe Biden otišao je još dalje, s više prodaje oružja i agresivnim akcijama. Demokrati i republikanci u Kongresu pokušavaju nadmašiti jedni druge u predlaganju mjera protiv Kine.

Američka vojna prisutnost u Tajvanu udvostručila se prošlog prosinca, iako u brojkama nisu uključene američke Zelene beretke, koje obučavaju tajvanske vojnike; drugi američki savjetnici i izvođači koji su uključeni u postavljanje oružja, tehničku pomoć i obuku; i stalna eskalacija američke prodaje oružja Tajvanu.

Američka vojska i njezini dobavljači oružja rekli su Tajvanu što da naruči, uključujući bespilotne letjelice, protuzračne rakete Stinger i protutenkovske rakete Javelin, topnički raketni sustav visoke mobilnosti M142 i pomorske mine.

PENTAGON JE UKRAJINI DOSTAVIO SLIČNO ORUŽJE.

Prodaja američkog oružja 25. svibnja vrijedna 108 milijuna dolara bila je peta pod Bidenovom administracijom i četvrta odobrena ove godine. Slijedi 95 milijuna dolara vrijedan sustav protuzračne obrane u travnju i 100 milijuna dolara vrijednu nadogradnju za rakete Patriot u veljači. Zaostala vojna oprema vrijedna 14,2 milijarde dolara naručena od 2019. još nije isporučena. Cilj je od Tajvana napraviti “dikobraza” koji će biti nakostriješen i dobro naoružan. Otok se agresivno pretvara u ofenzivnu lansirnu platformu za rat, čak i dok američki stratezi nastoje isprovocirati Kinu na vojnu akciju.

Washington je godinama koristio sličnu strategiju za izgradnju vojnih i fašističkih snaga unutar Ukrajine, kao platforme protiv Rusije, s ciljem izazivanja sadašnjeg katastrofalnog rata koji ondje traje.

Ova kontinuirana prodaja oružja, sa posjetom Pelosi, usmjerena je na daljnje potkopavanje politike jedne Kine.

Nikkei Asia izvještava da su SAD bile u raspravama o izgradnji mreže ofenzivnih raketa koje bi prekršile INF sporazum o Tajvanu. Dana 05. svibnja State Department uklonio je tekst na svojoj službenoj web stranici u kojem je stajalo da “Sjedinjene Države ne podržavaju neovisnost Tajvana” i koji je priznao “kinesko stajalište da postoji samo jedna Kina i da je Tajvan dio Kine”.

Ove godine, po prvi put, Australija, Japan, Novi Zeland i Republika Koreja pozvani su da sudjeluju na summitu NATO-a kao “indo-pacifički partneri”. Ovaj poziv bio je dio novog “NATO-ovog strateškog koncepta”, 10-godišnjeg strateškog plana koji Kinu otvoreno proglašava prijetnjom: “Blisko savezništvo između Kine i Rusije prijeti zapadnim vrijednostima.”

BESKRAJAN RAT, BRZO RJEŠENJE

Ratovi SAD-a u Aziji koštali su milijune života, otrovali generacije djece i ostavili uništavanje okoliša koje još uvijek nije moguće popraviti. Tko može zaboraviti razaranje uzrokovano američkim ratovima u Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Iraku i Siriji? Milijuni ljudi su raseljeni. Dok je svaki završio neuspjehom za američki imperijalizam, poželi su trilijune dolara dobiti za vojnu industriju i kapitalističku klasu. Raste vrlo realna opasnost od novog rata. Kako se kapitalistička kriza produbljuje, američki će imperijalizam ponovno izabrati rat. Ne zato što pobjeđuju u ratovima, nego parazitska kapitalistička klasa očajnički treba ogromnu infuziju vojne potrošnje. Poput infuzije lijekova, to je brzo, privremeno rješenje.

Rat u Ukrajini, koji su potaknule SAD, nije doveo do predviđenog kolapsa ruskog gospodarstva, ali je poremetio lance opskrbe energijom i hranom na globalnoj razini. To je glavni uzrok trenutne recesije. Vojni sukob s Kinom bio bi daleko razorniji. A još je manja vjerojatnost da će uspjeti.

Autor: Sara Flounders, globalresearch.ca

(426)