ISTORIJA – ISTORIČARIMA: Hoće li se referendumom u Republici Srpskoj, istorija ponoviti kao Farsa ili kao “Farma?!”

Kako se to još zove, osim što se zove licemjerjem: ne priznavati presude koje su donesene, četiri pravomoćne i nepravomoćne za genocid u Srebrenici, a priznavati, i veličati, one koje nisu donesene, amnestiranje Miloševića od ratnih zločina?!

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

Mnogo je mudrih, lijepih i poučnih misli, idealnih za kićenje stilskim figurama tekstova pretencioznih kolumnista napisano i izgovoreno o važnosti uloge istorije/povijesti u ljudskoj civilizaciji. Istorija je, učili su tome drevni Latini, “magistra vitae”, učiteljica života.(“A onda su došli neprijatelji, pa nam s******i učiteljicu”, dodao je srpski aforističar.)

 

Znano je i da se “istorija prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa”.

 

Nije još otkrivena ptica na grani koja ne zna “da istoriju pišu pobjednici”. No, da li je baš sve tako (jasno)?

 

Krenimo od ovog posljednjeg općeg mjesta: pišu li istoriju pobjednici, ili istoričari? Ili, pak, pobjednički istoričari?

 

Srpski profesor Todor Kuljić, koji je mnogo davno napisao, uz ostalo, jednu od najboljih knjiga o fašizmu na našim jezicima, primijetio je prije 15-ak godina da niko u 90-im godinama nije napisao teže i ostrašćenije osude komunističkog perioda bivše SFRJ “od onih koji su u 60-im, 70-im, 80-im doktorirali na ofanzivama, NOB-u, Titovim sednicama”.

 

Jedan svevremenski hrvatski povjesničar i političar, čiji je čitav naučni opus omeđen socijalizmom i revolucijom, početkom 90-ih kada je jednopartijski režim pao, kazao je svojim studentima kako slobodno mogu pocijepati sve njegove knjige iz kojih su decenijama štrebali i učili noviju povjest “lijepe naše”. Drugi ga je njegov kolega podsjetio da je čitavu akademsku karijeru napravio na “komunističkom opusu”, pa bi bio red da vrati titule i privilegije koje je na tim knjigama stekao kao što sportaši vraćaju medalje kada ih uhvate da su bili dopingovani.

 

U posljednje vrijeme (a i ne samo u posljednje, nego gotovo u svako vrijeme) kada se otvori neka traumatična tema iz, starije, ili novije, povijesti ovih prostora koja nužno ima političke, državne, nacionalne reperkusije i kozekvence, po pravilu se poseže za ofucanom mantrom: “neka struka kaže svoje”. Odnosno “to pitanje treba prepustiti istoričarima/povjesničarima”.

 

UBIJANJE SA ISTORIJSKE DISTANCE

Uzmimo najteže pitanje srpsko-hrvatskih odnosa: žrtve fašističkog logora u Jasenovcu i njihov broj. I tu se poziva struka, istoričarska, da donese konačan sud koji bi bio prihvatljiv za sve. Kako bi se, tobože, prestalo sa politiziranjem tog zločina. I da se ne bi prošlošću opterećivale sadašnjost i budućnost.

 

Pa, majka mu stara, ko je uopće počeo operisati sa brojkom od milion i sedamsto hiljada likvidiranih Srba, Jevreja i Roma u ustaškom koncentracionom logoru?! Jesu li tu cifru bubnuli, recimo, dokoni članovi udruženja malinara Šumadije, ili njome, već decenijama, licitiraju neki od najznačajnijih i najpriznatijih srpskih istoričara, cvijet inteligencije?!

 

Da li su do brojke od 30-40 hiljada likvidiranih u Jasenovcu došle, možebitno, žene sa otoka Paga vezući pod lelujavom svijećom svoju čipku, ili je je to meritorno ustanovio ugledni hrvatski povjesničar, general i državnik?

 

O traumatičnim temama iz prošlosti, želim reći, ne raspravljaju samo kvarni, poltičari, naučni naturščici i kafanske prdimahovine; o tome je li kardinal Alojzije Stepinac heroj, ili zločinac, ili, da se zadržimo na bliskoj prošlosti, jesu li to general Ante Gotovina, ili Slobodan Milošević, koplja lome i nikada se složiti neće ozbiljne akademske, istoričarske i povjesničarske glave.

 

Zapravo je vrlo teško razlučiti ko je tu stvar prvi zakuhao, odnosno da li je istorija instrumentalizirana od strane politike, ili je politika ta koja je u funkciji istoriografskih mitomanija i narativa?!

 

Kratkotrajna (pre)optimistička nadanja kako će iskustvo Tribunala u Haagu, ne pisati istoriju eks jugoslovenskih prostora, nego pomoći u uspostavi elementarnih standarda, poštivanja minimuma utvrđenih činjenica, bila su i kratkotrajna i beznadežna.

 

Prije otprilike deset godina, dok sam imao strpljenja i volje da to radim, istraživao sam prvu smrt u haškoj ćeliji: samoubojstvo Slavka Dokmanovića, gradonačelnika Vukovara, optuženog za zločine nakon okupacije tog grada. Svi izvori, a nije ih bilo malo, i nisu bili ni jednostrani ni pristrasni, potvrdili su da se optuženik objesio u ćeliji (gajtanom od aparata za brijanje) nakon što mu je propao ključni argument-dokaz odbrane: videokazeta koju je za tu potrebu “producirala” i montirala srpska Državna bezbednost a na kojoj je trebao biti alibi da u vrijeme strijeljanja hrvratskih civila na Ovčari uopće nije bio u Vukovaru.

 

I to je jasno, to je utvrđeno, ne i presuđeno zbog samoubojstva optuženika.

 

Skoro dvadeset godina kasnije, ovih dana, ambiciozni i sveprisutni srpski istoričar mlađe generacije Čedomir Antić, bez ikakvih stručnih rezervi i ikakvih dokaza, piše kako je “Dokmanović zadavljen u haškom zatvoru”. Jer, je, kao, bio protiv mirne reintegracije tog dijela Hrvatske.

 

Antić je sa kolegom istoričarem Predragom Markovićem lani objavio knjigu “Alternativna istorija Srbije”, po principu “šta bi bilo da je bilo”. Ovaj drugi je narodni poslanik u novom sazivu Skupštine Srbije kao član vladajuće Socijalističke partije Srbije.

 

Istotičar Marković podržava predsjednika SPS-a i ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića koji danima trubi po zemlji i rasejanju promičući “alternativnu istoriju Haškog suda”. Prema kojoj je u presudi Radovanu Karadžiću za genocid i ratne zločine Slobodan Milošević oslobođen ikakve krivice za rat u Bosni i Hercegovini.

 

KULTURA SJEĆANJA, A NE PAMĆENJA

Kako se to još zove, osim što se zove licemjerjem: ne priznavati presude koje su donesene, četiri pravomoćne i nepravomoćne za genocid u Srebrenici, a priznavati, i veličati, one koje nisu donesene, amnestiranje Miloševića od ratnih zločina?!

 

Kako se, a to nije mali, nego je golem problem odnositi barem prema bliskoj prošlosti, dvadeset i pet posljednjih godina, na što imamo obavezu, jer su naši životi i sudbine ugrađeni u tu prošlost, takorekuć istoriju, u uvjetima izmaštane, “alternativne” istorije i istoričara.

 

Jedino, korištenjem i oslanjajući se na ono što se u nauci zove primarnim izvorima, dakle vlastitim sjećanjem, kritički promišljenim. Ne pamćenjem, nego sjećanjem, jer to dvoje, znamo to, nije isto.

 

I tako, jutros, što bi rekao Johny Štulić “prisjećam se mnogih stvari, ali pamtim jedan događaj”.

 

“Nije mi jasno zašto ste svi vi u Sarajevu apriori protiv svega što dolazi iz Banjaluke, formiranje SAO Krajine i referendum kojeg organizujemo je najdemokratskiji mogući način da ostvarimo ekonomsku autonomiju, regionalizaciju na kojoj počiva moderna Evropa, Kakvo otcjepljenje, kakav rat, kakvi bakrači, šta vam je?”.

 

Koga, dakle, ovo citiram, jesu li ovo jučerašnje riječi premijerke Željke Cvijanović o predstojećem referendumu u Republici Srpskoj?

 

Liče dosta, ali nisu. Ovo mi je pred više svjedoka, od kojih mnogi nisu živi (poput Riste Đoge) u kafani Skupštine BiH rekao Radoslav Brđanin, poslanik SDS-a iz Čelinca i kasniji predsjednik SAO Krajine.

 

Nije bilo davno, prije samo 25 godina. Samo deset godina manje nego što je Brđanin osuđen u Haagu za ratne zločine u “ekonomskoj zajednici” Bosanska Krajina u kojoj je njegova Vlada one koji nisu htjeli raditi i redovno dolaziti na posao prisilno morala odvoditi na radilišta u Keratermu, Manjači, Omarskoj…

(28)

ISTORIJA – ISTORIČARIMA: Hoće li se referendumom u Republici Srpskoj, istorija ponoviti kao Farsa ili kao “Farma?!”

| Bosna i Hercegovina, Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-