GNUSNE UVREDE NA RAČUN ŽRTAVA SILOVANJA: Na meti glumica koja je SPASILA DJECU od pakla

Nakon što je glumica Milena Radulović prijavila učitelja glume Miroslava Miku Aleksića, optužujući ga za s*******e maloljetnih učenica, na društvenim mrežama su uslijedili pogrdni komentari.

 

 

Istina, Radulovićeva i druge hrabre djevojke, koje su prijavile Aleksića, dobile su na hiljade poruka podrške, ali nisu izostale ni gnusne uvrede na njihov račun i na račun svih žena koje su preživjele seksualno nasilje.

 

Uvrede ispisuju i muškarci i žene iz Republike Srpske. Nema ih mnogo, ali su glasni i upečatljivi. I jasno pokazuju da su patrijahalni stavovi o silovanju i u 21. vijeku duboko ukorijenjeni. Po njima za s*******e kriva žena, a ako se drzne da javno progovori o “svojoj sramoti”, ona je – zna se šta!

 

– Uzoroci silovanja su: kratka suknja, dekolte, promiskuitetna prošlost i slobodno ponašanje. Žene prave namigivačke i je*ozovne face, pa im je poslije kriv Mika ili Žika – napisala je jedna žena na Tviteru.

 

Druga se proslavila komentarom da “jedan muškarace ne može sam silovati ženu”, a ako to pokuša, dovoljno je da ona “vrišti i grebe”, pa neće biti s******a, piše Srpskainfo.

 

– Silovao je više puta? Nisu tu čista posla – još je jedan od mizoginih komenatra.

 

– Da nije dala povoda, možda je ne bi silovao – poručio je drugi “ekspert”.

 

Najviše bure izazvao je komentar direktora IT sektora u jednoj poznatoj kompaniji u većinskom vlasništvu Republike Srpske.

 

– Joj ovih žena što traže medijsku pažnju, prijavljujući s*******e nakon 10 ili 15 godina. Sve kopiraju iz američkih medija. Srećo moja, nekad si mijenjala tijelo za korist i nisi to radila jednom, a sad hoćeš sramotu da mijenjaš za pažnju. Žrtva ode u policiju, a kurva u medije – napisao je ovaj direktor.

 

Stručnjaci upozoravaju da se, upravo zbog ovakvih komentara i stavova, žrtve seksualnog nasilja rijetko usuđuju da prijave nasilje. Umjesto da ih podrži i ohrabri, društvo ih na ovaj način gura u još dublji ponor. Izuzetak nije ni mlada glumica koja je svojim hrabrim činom, prekinula stravični krug seksualnog zlostavljanja i tako vjerovatno mnogo djece spasila od traumatičnog iskustva.

 

Ali, upravo zbog straha da im niko neće vjerovati, da će ih osuđivati, stigmatizovati i odbacivati, većina žrtava silovanja nikad ne progovori o traumi koju su preživjele.

 

Psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković ističe da je situacija naročito teška, ako je žrtva seksualnog nasilja dijete ili mlada djevojka, a nasilnik učitelj ili druga osoba od povjerenja.

 

– Djecu i mlade zloupotrebljavaju oni koji su im bliski, koji su im autoritet, ljudi kojima vjeruju. Žrtva nije slučajno odabrana, nasilnici biraju mlade koji su naučeni da budu poslušni, da poštuju autoritet i ne preispituju njegovo mišljenje, jer “on najbolje zna, a to potvrđuju njegovi uspjesi “ – objašnjava Cvjetkovićeva.

 

Ona dodaje da je u konkretnom slučaju kreirana atmosfera u kojoj ne samo djeca, nego i njihovi roditelji, bezrezervno vjeruju autoritetu.

 

– Oni osjećaju zahvalnost zbog angažmana učitelja i želje da im on “pomogne” i to je predstavljeno kao dobra volja i velikodušnost, a ne kao posao od kojeg se zarađuje – kaže Cvjetkovićeva.

 

Kada se, u takvoj atmosferi, počne dešavati uznemiravanje, ono se predstavlja kao “posebna pažnja’’.

 

– Ako, nakon prvobitnog šoka i zaleđenosti zbog onog što se dešava, zlostavljani i pokušaju nešto da kažu, da upozore da nešto nije u redu sa postupcima autoriteta, okruženje često odbaci svaku naznaku takve mogućnosti, u stilu “ti si tu nešto uradio, izazvao’’, što dodatno koleba žrtvu, jača njen doživljaj neadekvatnosti, pogrešnosti, osjećanja krivice i stida – objašnjava Cvjetkovićeva.

 

Da bi sve to preživjele, žrvte potiskuju ova zbivanja iz svijesti, guraju ih od sebe, ne zovu ih pravim imenom. Ali, neprijatne emocije ne miruju, one utiču na kvalitet života, pa često žrtve godinama imaju problema sa anksioznošću i depresijom.

 

– Tek kada se žrtva odvoji od zlostavljača, ona u kontaktu sa drugima, na osnovu novih saznanja i iskustava, stiče sposobnost i snagu da progovori o onom što je proživjela. Ali, to je proces, koji traje godinama, nekad i decenijama – kaže Slađana Cvjetković.

 

Tek kada progovori, dodaje ona, žrtva simbolički vraća moć sebi i kontrolu nad svojim životom.

 

– Više je ne blokira strah, krivica, stid. Ona staje iza svog traumatskog doživljaja i poručuje: da, to se dogodilo i mogu da živim sa time bez krivice i stida – objašnjava Cvjetkovićeva.

 

Aleksandra Petrić, izvršna direktorka Fondacije Udružene žene Banjaluka, kaže da samo rijetke žene, nakon preživljenog nasilja, uspijevaju da prođu kroz ovaj proces. U društvu koje toleriše svaki oblik nasilja nad ženama i uporno traži krivicu za nasilje u ponašanju žrtve, to je zaista težak put.

 

– Pogotovo su stigmatizaciji izložene žrtve silovanja, što jasno pokazuju i komentari puni mržnje prema ženama na društvenim mrežama. Javnost nikako da shvati da s*******e nije čin seksualne želje počinioca, nego zloupotreba moći nad žrtvom. U konkrentnom slučaju je najstrašnije što je žrtva bila maljoletna, a nasilnik je bio njen učitelj, koji je zloupotrijebio povjerenje i moć, koju ima nad svojim učenicama, što je i zakonski regulisano kao teži oblik seksualnog nasilja – kaže Petrićeva.

 

Dodaje da nemamo društvenu svijest, da mnogi ne shvataju da kod maljoletnog djeteta ne može postojati “pristanak” na seksualni čin, pogotovo ne ako učitelj od 60 godina napastvuje učenicu od 16 ili 17 godina.

 

– Čak i u ovakvim situacijama, nisu rijetki oni koji će tvrditi da je djevojčica odgovorna, jer ga je izazvala, jer nije znala reći ne, koji će stigmatizovati žrtvu, a nasilnika glorifikovati, naročito ako taj nasilnik ima moć i ugled u društvu – upozorava Aleksandra Petrić.

 

Upravo slučaj Aleksić nam, dodaje ona, ukazuje na to koliko je važno javno govoriti o problemu seksualnog zlostavljanja, koliko je bitno osnažiti djecu da prepoznaju opasnost od toga i pokloniti povjerenje žrtvi, kada se ona odvaži da prijavi počinioca.

 

– Naravno, kada je u pitanju konkretan slučaj, kao i u svim drugim slučajevima nasilja i seksualnog zlostavljanja žena, pravosuđe treba da radi svoj posao, ali u kontekstu položaja žrtve, strašna je i obeshrabrujuća stigmatizacija od strane javnosti, kojoj je izložena mlada glumica – zaključuje Aleksandra Petrić.

 

KONOBARICE, GLUMICE I POŠTENE ŽENE

 

 Bahato ponašanje i bezobrazluk u našem se društvu smatra prihvatljivom manifestacijom autoriteta i pokazataljem jačine i snage – smatra Slađana Cvjetković. Uz to mnogi ljudi su još uvijek uvjereni da je “žena podređena muškaracu, da je odgovorna za svoje ponašanje ali i ponašanje drugih, pogotovo muškaraca’”. -Smatra se dopustivim da muškarac komentariše naglas izgled žene, čak i u njenom prisustvu, da je odmjerava, dobacuje joj i da u raspravi sa njom kao argument poteže njen izgled ili majčinstvo, što je takože manifestacija seksizma. Ukoliko se žena pobuni zbog takvog postupanja, prilijepi joj se etiketa da je “feministkinja’’, “muškarača’’ ili se jednostavno kaže da je “sigurno je u PMS-u’’ – opisuje Cvjetkovićeva. Ističe da se na žensku seksualnost u našem društvu još uvijek gleda iz konteksta tradicionalnih moralnih vrijednosti, pri čemu je suzdržavanje “vrhunska vrijednost’’. -U tom kontekstu se i danas smatra da su određena zanimanja, kao što su konobarice, pjevačice ili glumice, nepoštena i seksualno provocirajuća. Kad se sve navedeno uzme u obzir, ne treba da čude mizogini komentari na mrežama – zaključuje Cvjetkovićeva

 

(Srpskainfo)

(19)

GNUSNE UVREDE NA RAČUN ŽRTAVA SILOVANJA: Na meti glumica koja je SPASILA DJECU od pakla

| Da se ne zaboravi, Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-