Poznati novinar Boris Dežulović objavio je kolumnu povodom 2. maja, dana kada se odbranilo Sarajevo i BiH.
Tog dana 1992. godine Sarajevo je odbranilo napad zloglasne, do zuba naoružane JNA. Vodile su se ulične borbe, goloruki mladići protiv naoružanih krvnika.
Tekst Dežulovića prenosimo u cijelosti:
Jučer smo slavili Prvi maj, dan kad je Messi dao prvi gol. Ostanimo kod nogometne povijesti i obilježimo Drugi maj, dan kad se u drami na Molineuxu Middlesbrough plasirao se u prvo izdanje engleskog Premiershipa. I dan kad je u drami na Skenderiji odbijen napad JNA na Sarajevo.
Priča o historijskoj suboti 2. maja 1992. napisana je za zbornik “Bio je lijep i sunčan dan”, zbirku priča o sarajevskom Drugom maju.
KAD SMO BILI PRVACI
Nikad neću zaboraviti tu subotu. Imao sam devet godina, lijepo djetinjstvo u sjevernom Londonu, vuneni crveno-bijeli šal Boroa i kartu za utakmicu u Wolverhamptonu.
Nikad neću zaboraviti. Otac je ušao u sobu u osam ujutro, ali ja sam već satima bio budan. Majka je spremila doručak i molila da skinem šal, jer mi upada u tanjur. Otac se smijao, stariji brat govorio da Middlesbrough nema šanse, a ja sam punih usta pjevao “You are my Boro, my only Boro!…”. Brat mi je išao na živce. Mi sad živimo u Londonu, ali i dalje smo Smoggies, govorio sam. Brat je odlučio da navija za Manchester United. Sramio se što je iz Middlesbrougha. Luzeri, govorio je. Seljaci.
Otac je na zidu garaže držao uokvirenu prastaru crno-bijelu sliku momčadi koja je sa 5:0 rasturila jebeni Newcastle. On kaže da više voli da Middlesbrough pobijedi Newcastle nego da osvoji Kup prvaka. Bilo je to prije milijun godina, na Svetog Valentina. Pričao je da tu utakmicu dan danas zovu “Saint Valentine’s Day Massacre”. I sad znam taj sastav napamet. Mathieson, Jennings, Jarvis, McFarlane, Elkes, Forrest, Pease, McKay, Camsell, Camerson, Warren.
Nikad neću zaboraviti tu subotu. Imao sam devet godina, lijepo djetinjstvo na Grbavici, vuneni plavi šal Željezničara i kartu za uzvratnu utakmicu protiv Partizana.
Nikad neću zaboraviti. Otac je ušao u sobu u osam ujutro i rekao da se obučem. Pitao sam gdje ćemo. Idemo kod amidže, rekao je. Majka je trpala stvari u torbu i plakala. Pitao sam je zašto plače. Otac je nervozno galamio i vikao nešto na brata. Ne idem nigdje bez šala, rekao sam ja. Kakav šal, vikao je otac. Jebo te šal, rekao je brat. Brat mi je išao na živce. Navijao je za Partizan. Mislim, Željo je bio njegov klub, ali navijao je i za Partizan. Nikad mi nije bilo jasno kako netko može navijati za dva kluba. Mi smo u familiji oduvijek svi bili Željo.
Otac je u garaži u prizemlju zgrade držao prastari poster momčadi koja je bila prvak Jugoslavije. Brat bi popravljao motor, a ja bih ga zajebavao čitajući sa postera momčad koja je 15. juna 1972. pobijedila Partizan sa 4:0 i osvojila prvenstvo. I danas tim sa slike znam napamet. Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković.
Stvari su stajale ovako. Pred posljednje kolo Druge divizije Ipswich Town je imao 81 bod i bio je siguran član prve lige, koja će se od sljedeće godine zvati Premiership. Za drugo mjesto u Premiershipu borili su se Derby County, Leicester City i moj Middlesbrough. Derby County je sa 75 bodova igrao na svom stadionu sa Swindonom, a Leicester sa 77 bodova protiv Newcastle Uniteda. I mi smo imali 77 bodova, a igrali smo u Wolverhamptonu protiv Wanderersa. Trebala nam je bilo kakva pobjeda, jer smo imali dvostruko bolju gol razliku od Leicestera. Bilo kakva pobjeda, i dogodine ćemo igrati s najboljima, u prvom Premiershipu u povijesti. U deset sati bili smo otac i ja na željezničkoj stanici Euston. Otac je bio u nekakvom sivom mantilu, a ja u crvenoj majici s brojem devet na leđima, ogrnut crveno bijelim šalom. Majka mi je dala jaknu, jer je prohladno vani, ali ja je tog dana nisam nosio. Skinuo sam je čim smo zamakli iza ugla.
Dok smo čekali vlak, pitao sam oca je li istina da su neki bogataši iz Leicestera platili Wanderersima da nas pobijede. Wolvesi su bili u sredini tablice i današnja utakmica im nije značila ništa. Otac se nasmijao i rekao da ne vjeruje u te priče. Rekao je da Steve Gibson ima dovoljno novca da nagradi naše igrače više nego što Leicester može platiti Wolvese. Steve Gibson je bio bogataš što je spasio Boro. U mom svijetu Bog je bio Teesider i zvao se Steve Gibson.
U deset sati i trideset minuta krenuli smo vlakom za Wolverhampton. Otac je čitao novine i s nekim čovjekom komentirao vijesti iz Amerike. U Los Angelesu su policajci pretukli nekog Crnca, pa su crnačke bande zapalile pola grada. Ja sam zamišljao kako Paul Wilkinson daje gol u posljednjoj minuti.
Stvari su stajale ovako. Želji te godine u prvenstvu nije išlo, borili smo se za opstanak, ali u Kupu smo dogurali do polufinala. Igrali smo protiv Partizana. Otac i ja bili smo na prvoj utakmici u Beogradu. Partizan je pobijedio sa 2:0. Nekoliko dana kasnije pobijedili su nas i u prvenstvenoj utakmici, sa 6:1. Tri dana nisam izlazio iz kuće. Brat me zajebavao, a ja sam plakao. Govorio je tada da Željo nije zaslužio bolje i da igraju kao šupci. Nije mi bilo jasno kako netko može navijati i za Želju i za Partizan. Ja sam mu rekao da ćemo ih u revanšu na Grbavici rasturiti, a on je govorio da sam ja budala, jer neće biti revanša. Neće biti ni kupa, ni prvenstva. To nije pošteno, vikao sam ja. Mora biti revanša.
U deset sati bili smo svi kod amidže. On je prenio televiziju u podrum i zajedno s ocem slušao vijesti. Srbi su upali u Prijedor, govorio je majci. Majka je bila iz Prijedora. Zauzeli su Prijedor, rekao je otac, i zapalili pola grada. Majka je prekrila oči rukama, pa sam prekrio i ja. Zamišljao sam kako Nikola Nikić u posljednjoj minuti puca penal za 3:0.
U Wolverhampton smo stigli u podne i pol. U jednom baru blizu stadiona otac je popio pivo, a ja sok. Bar je držao neki stari Sik. Iz grada su se čule automobilske sirene i grmljavina navijača Wolvesa. Otac mi je skinuo šal i spremio ga u torbu, zajedno s jaknom, ali jedan navijač Wolvesa je rekao da ne skrivam šal. Rekao je da će me on čuvati. On i otac popili su još po jedno pivo, a ja sok.
Stadion Molineux je bio pristojno popunjen. Devetnaest hiljada i stotinu trideset dvoje ljudi, rekao je službeni spiker. Mi smo bili na novoj tribini. Čovjek do nas je pričao da je stara godinama bila zatvorena. Na tribini su bili navijači Wolverhamptona, ali bilo je i navijača Boroa. Malo dalje izbila je tuča, ali policajci su huligane brzo izveli izvan stadiona. Iznad nas su bila još dva Smoggiesa.
Domaći navijači prepoznali bi Smoggiese i gađali ih novčićima od pedeset penija. Jedan novčić je pogodio ženu iznad nas točno u glavu. Fookin’ bastard!, viknula je bijesno nekome gore. Onda je počela utakmica. C’mon Boro!, viknuo sam ja. Šuti, mali majmune, rekao je otac. Otac me uvijek zvao “malim majmunom”. Bila su dva sata popodne.
Otac i amidža pili su pivo. Otac je nazdravljao i govorio da tko zna kad će opet. Imam dvije gajbe, rekao je amidža. Iz grada su se čule automobilske sirene i tupa grmljavina. Amidža je rekao da ne skidam Željin šal, da će me on čuvati. Amidža je nekad davno igrao u Želji, a otac ga je zajebavao za nekakav autogol protiv Slobode iz Tuzle.
Podrum je bio pun. U podrumu su bili amidža i njegova kćerka, i bili smo otac, majka, brat i ja. I bili su još susjedi i neka stara baba. Amidža je rekao da je čuo da je Grbavica zauzeta i da su četnici stavili topove na stadion. I još da su tenkovi krenuli prema Skenderiji, i da su došli do Predsjedništva. Da je Dobrinja odsječena i da topovi gađaju mahale u kojima ne žive Srbi.
Amidža je nekad igrao u Želji i poznaje ljude koji sve znaju. Onaj susjed je rekao da granate ne razlikuju muslimane i Srbe.
Onda se začula jaka eksplozija i mali komad stropa je onoj babi pao točno na glavu. Majku vam j***m!, vinula je ona bijesno nekome gore. Onda je počelo baš blizu da gruha. Majku vam j***m!, viknuo sam ja. Šuti, mali Švabo, rekao je otac. Otac me uvijek zvao “mali Švabo”.
Veliki sat na stadionu pokazivao je 14.46. Prvo poluvrijeme je završilo 0:0. Jebeni Wolvesi su napadali kao da njima treba pobjeda za plasman u Premiership. Otac je slušao radio. Leicester gubi kod kuće protiv Newcastlea, rekao je. Mislim da je to bilo prvi i posljednji put u životu da je otac navijao za Newcastle. A Derby vodi protiv Swindona 2:0. To nije bilo dobro. Ako ovako ostane do kraja, Derby County će biti drugi, a mi treći. Nisam mogao dočekati drugo poluvrijeme. Gledao sam na veliki i beznadno spori sat. Bilo je tek devet do tri.
“Dobar dan! Jedina institucija koja funkcioniše u ovom momentu, Radio i Televizija Sarajevo, od sada je, devet minuta prije petnaest sati, na zajedničkom i jedinstvenom talasu. U Sarajevu su u toku ulične borbe, bombardovanje grada i civilnih objekata.”
Do danas pamtim riječi s kojima je započeo televizijski dnevnik u devet do tri. Otac kaže da sam te riječi zapamtio zato što sam poslije do besvijesti gledao kasetu s tom emisijom.
Svi u podrumu su gledali televiziju. “Ovdje u studiju su kolege Vlado Bilić i Mladen Paunović”, rekao je čovjek na televiziji. Drugi je rekao: “Vode se borbe u samom centru, u toku je napad na zgradu Predsjedništva.” Ja sam zamišljao da gledam prijenos utakmice. Prvo poluvrijeme završilo je 0:0. Jebeni Partizan je napadao kao da oni love 0:2. Željo je imao samo jednu šansu. Brat je zajebavao. Šupci!, vikao je. “Na liniji je kolegica Zrinka Jovanović”, rekao je čovjek na televiziji. “Na Gorici smo svi zajedno, svih nacionalnosti, Srbi, Hrvati, Muslimani. Molim ove koji napadaju da prestanu! Dom milicije gori, sve je u dimu.” Sad selimo na Grbavicu, gdje je sve spremno za drugo poluvrijeme.
Drugo je poluvrijeme počeo katastrofom. Paul Birch je zapravo više pucao nego što je nabacio, Steve Bull je petom spustio loptu na visinu šesnaesterca, točno na udarac Paul Cooku. Jamie Pollock ga je pokušao blokirati, jebeni Cook je promašio i krenuo na Jamieja kao da ga je ovaj htio ubiti. Onda se umiješao Nicky Mohan, učas se u šesnaestercu stvorilo žuto-crveno klupko i gotovo da je došlo do tuče. Sudija je nekako smirio stvar i izdvojio njih dvojicu. Cook je dobio žuti karton, a Nicky crveni. Nisam mogao vjerovati. Otac je držao obje ruke na glavi. Nickyju je to bio drugi žuti. Navijači Wolvesa su shvatili da je otac navijač Boroa. Jedan mu je isplazio jezik.
“Evo, granate padaju na zgradu Radio-televizije Sarajevo. Pucaj, vojsko, mi i sada govorimo istinu!! Na telefonskoj liniji je profesor Zdravko Grebo, rekao je čovjek na televiziji. “Ja sam u Skenderiji, moje informacije nisu informacije, moje informacije su užasne. Tenkovi su pucali nasumice, okolo leže mrtvi ljudi. Oko Skenderije se vodi ulični rat. Dragi Bog zna kakvog ovo ima smisla.”
U podrumu je bila mrtva tišina. Svi su gledali televiziju. Pucaj, vojsko, majku ti j***m i tebi i ko te je služio!, viknuo je onda otac. Pucaj, Iliću!, vikao sam ja za sebe. Sam je bio Srećko Ilić, i umjesto da puca, krenuo je dodati na lijevu stranu, Pavloviću. “Evo, avioni nadlijeću, ovo je smak svijeta, ali ja se ne bojim”, rekao je čovjek na televiziji. Ja sam se bojao. Manje od pola sata je do kraja, a mi moramo dati dva gola.
Ostalo je manje od pola sata do kraja utakmice, niti minutu nakon što Nicky dobio crveni karton, kad je Steve Bull ubacio s lijeve strane. Lopta je dugo letjela, preletjela je Phillipsa, naletio je odnekud Andy Mutch i u padu je zabio u mrežu, točno na onu stranu gdje su bili navijači iz Middlesbrougha. Šta radi Ironside, vikao je otac, ovo je bila njegova lopta! Ja sam u nevjerici gledao kako se Bull krevelji prema našim navijačima.
Sad je sve gotovo, rekao je otac, sad je sve gotovo. Imali smo igrača manje, gubili smo 0:1, a prokleti Derby je i dalje vodio protiv Swindona. Ljudi oko mene su skakali i grlili se. Ja sam psovao u sebi. Nije me bilo strah navijača Wolvesa, nego oca.
“Na liniji je general Aksentijević iz Druge armijske oblasti”, rekao je čovjek na televiziji. “Bio je napad na Komandu Armije”, rekao je drugi čovjek. “Imali smo tri mrtva i šest ranjenih. Komandi je isključena elektrika i telefon. Mi smo htjeli da izvučemo svoje ranjene i poginule. Komanda nije htjela da napadne svoje Sarajevo.”
Ja sam sjedio kraj frižidera i slušao prijenos. “Naši tenkovi su stali!”, nastavio je vikati onaj čovjek. Glupi “grobari” su stali. To je iskoristio Siniša Nikolić, prikrao se i ubacio u praznu mrežu, rekao je reporter. Igrači Partizana su protestirali, i sudija je dosudio ofsajd. Publika je grmjela, cijeli je grad grmio. Majku vam j***m!, vikao je otac. Majku vam j***m!, vikao sam ja u sebi. Majku vam j***m!, vikao je Nikolić na sudiju. Onda je sudija izvadio crveni karton.
Otac kaže da ja sve to pamtim iz naknadnih priča, a ja mu kažem: kako onda pamtim reklamu za Molten, ta je reklama bila Hendrieju iza leđa kad je izvodio onaj korner? Willie Falconer je skočio do neba, Stowell je skinuo s gol crte, a onda je natrčao Jon Gittens i pospremio je u mrežu. Bilo je 1:1. S igračem manje!
Pitao sam oca je li nam to dosta, sad imamo 78 bodova, kao i Derby. Da, ali Derby ima za dva gola bolju gol razliku. Igra nam samo pobjeda. Koliko ima do kraja?, pitao sam oca. Petnaest minuta, rekao je otac. Ona je žena samo vikala, fookin’ bastards!, fookin’ bastards! Ja nikad nisam vidio da neka žena tako viče na muškarce.
“Javlja nam se Nada Selimović, rukovodilac Centra za antiratne aktivnosti”, rekao je čovjek na televiziji. “Obraćam se ovim putem gospodi iz vojnog vrha, Adžiću, Kukanjcu, Ostojiću, Aksentijeviću i svim njegovim trabantima!”, vikala je žena na televiziji. Ja nikad nisam vidio da neka žena tako viče na muškarce. “Molim ih da u skladu sa normama ljudske etike narede prekid razaranja našeg Sarajeva koje je i muslimansko i srpsko i hrvatsko, naše zajedničko. Ukoliko to ne učine, neka pogledaju Statut Suda u Nirnbergu koji je sudio vojnim zločincima za zločine protiv čovječnosti! Neka se zamisle! I njih će vjerovatno jedan takav sud sutra suditi!”
Kurac će im suditi, rekao je otac. Sudit će im, rekao je amidža, kad tad, mora im suditi. Mora im suditi, složio sam se i ja. Penal je bio čist kao suza. I zaista, sudija je pokazao na jednaesterac.
“Ko puca, ko bombarduje?”, govorio je muški glas na televiziji. “Videćemo ko puca”, rekao je drugi glas. Puca Nikić, tko drugi, rekao sam ja. Nikić uvijek puca. “Neka se naredi svima onima koji pucaju, razaraju, ubijaju, da se prestane!”, rekao je onaj glas. Ali Nikić je pucao. I pogodio. Jedan nula! S igračem manje! Još jedan gol, još samo jedan gol i idemo u produžetke.
Još jedan gol, još samo jedan gol i idemo u Premiership. Svi su bili na nogama. Nisam ništa vidio. Otac me stavio na ramena. Još deset minuta, rekao je. C’mon, Boro!, viknuo je. Svi u napad, nema više vremena! Svi u napad, vikao je golman Ironside, čulo ga se do naše tribine. Izbio je loptu daleko preko prazne polovice terena, jedan igrač u žutom glavom ju je vratio na centar, tu su je i jedni i drugi nabacivali glavom, a onda je došla na lijevu stranu, do Stuarta Ripleya. Ripley je vratio Pollocku, a ovaj krenuo s njom u šesnaesterac.
Dodaj, dodaj!, vikao je otac crven u licu. A Jamie se s loptom zabio u dva igrača Wolvesa, već je izgubio loptu kad je nekako na korner liniji iščeprkao i prebacio na drugu stativu. Paul Wilkinson je tamo, on je uvijek tamo, bio je i sad. Poletio je zrakom, ali nije najbolje zahvatio loptu, ona se od trave odbila u stativu, vratar Wolvesa Stowell već je pao, s gol crte mahao rukama kao policajac, bio je baš smiješan Mike Stowell dok je lopta od stative preko njegovih ruku ulazila u gol.
Vodimo 2:1! S igračem manje!
Mislio sam da ću umrijeti.
“Je li na vas pucao HEPOK, Tržni centar, je li na vas pucala Televizija Sarajevo?! Pa vi po njima pucate, generale!”, vikao je čovjek na televiziji. Pucalo se sa svih strana. Željo je baš stisnuo. Pucao je Krunić, dva puta, pa Ilić u stativu. “Ne pucamo mi po civilnim objektima, nego samo po ciljevima iz tih objekata”, rekao je drugi čovjek, “nemojte biti navijački nastrojeni, vi ste barem razuman čovek.” “Nema više navijača!”, rekao je treći glas, “ovaj grad nije zaslužio ovako nešto!”
Čuj, nema navijača. Grbavica puna kao oko, Dolina ćupova gori.
“Ova Armija nije zaslužila tako nešto!”, urlao je onaj čovjek, “molim vas, apelujte, apelujmo! Apelujem! Apelujem da se prekinu dejstva!” Ali igrači Želje nisu slušali. Samo još jedan gol. Sudija gleda na sat, korner je za Želju s desne strane, čak je i vratar Škrba u šesnaestercu. Cijeli grad se tresao od huka sa tribina. Evo ga, pomislio sam. Jasminko Velić je tamo kraj zastavice uzeo kratak zalet, Nikić je bio na prvoj stativi, samo je očešao loptu glavom i onda je sve nestalo u dimu.
Vratili smo se u London oko osam navečer. Majka je spremila večeru i molila da skinem šal, jer mi upada u tanjur. Poslije večere otac i ja smo sjeli u dvosjed i gledali vijesti. Čekali smo BBC-jev News and Sport i Roba Bonneta. Došao je i brat i sjeo s nama. Pričao sam mu kako su poslije utakmice navijači i igrači nosili menadžera Lennieja Lawrencea na rukama. Majka je pitala oca jesam li na stadionu nosio jaknu. Rekao sam da jesam.
Čovjek na televiziji je rekao da je ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u Portu potpisao sporazum o ujedinjenju tržišta Evropske zajednice i EFTA-e, i stvaranju European Economic Area. Otac je rekao bratu da je Nicky Mohan budala, jer je znao da ima jedan žuti karton. Držao je čovjeka za vrat. Brat je rekao da se tako ponašaju igrači luzerskih ekipa. Čovjek na televiziji govorio je o neredima u Los Angelesu, gdje je na ulice izašla vojska. Vidjelo se mnogo požara, stupovi dima nad gradom, i strogi oficir kako nešto viče u kameru. Brat je rekao da mu je svejedno drago zbog Boroa, ali da ozbiljan klub ne može u Premiership samo sa Paulom Wilkinsonom. Otac je rekao da će Steve Gibson sada odriješiti kesu.
Čovjek na televiziji je govorio kako je u glavnom gradu Bosne vojska uhapsila predsjednika države, da je grad pod opsadom i da je u Bosni počeo rat. Vidjelo se mnogo požara, stupovi dima nad gradom, i strogi oficir kako nešto viče u kameru. Otac je rekao bratu kako misli da je Pollock u onom napadu za odlučujući gol Boroa napravio faul u napadu. Ja sam rekao da nije i da će se lijepo vidjeti na snimku. Majka je pitala kako to da je jakna zgužvana ako sam je nosio.
Nikad neću zaboraviti tu subotu. Danas kad se sjetim tog 2. maja, znam zašto ima smisla navijati za male klubove. Amidža je znao reći da je navijati za Liverpool šupački, kao kad iza kontejnera gledaš jalijaše kako cipelare Cigu na podu.
Brat poslije nije više navijao za Partizan, niti je gledao nogomet. Ja i danas navijam za Želju, iako živim u Londonu. Družim se s trojicom iz biroa i svaki dan u baru pričamo o nogometu. Dvojica od njih navijaju za Arsenal, a jedan je iz Middlesbrougha i on me razumije.
Granata koja je one davne subote pala na tetkinu kuću srušila je krov, ali svi smo ostali živi. Jedino što više nismo imali sliku na televizoru. Nikad tako nisam saznao što bi bilo da nije pala granata taman kad je Velić iz kornera našao Nikića na prvoj stativi. Možda bi Željo dao gol i pobijedio Partizan. U ono vrijeme bio sam siguran u to.
Tada sam imao devet godina i nije mi bilo jasno zašto je prekinuto prvenstvo i zašto nam nije dopušteno da odigramo revanš utakmicu protiv Partizana. Sutradan, 3. maja stadion na Grbavici je izgorio i mi nikad nismo odigrali tu utakmicu. Nije bilo pošteno. Ali neka. Mnogo godina kasnije saznao sam da je Partizan u finalu tog kupa izgubio od Zvezde. Da sam to znao tada, mislio bih da ima pravde.
Nikad neću zaboraviti tu subotu. Danas kad se sjetim te utakmice, znam zašto ima smisla navijati za male klubove. Brat i danas navija za Manchester United, ali on nikad neće biti sretan kao što sam bio ja kad smo s igračem manje dali dva gola Wolvesima na njihovom stadionu i plasirali se u prvo izdanje Premiershipa. Desetak godina kasnije Middlesbrough je uzeo Liga kup, prvi i jedini trofej u svih sto trideset godina povijesti kluba, igrali smo poslije i finale Kupa UEFA – bio sam u Eindhovenu, otac je bio bolestan – ali ja nikad neću zaboraviti 2. maj 1992.
Za mene, bili smo prvaci Evrope. Sutradan je na stadionu bio doček za premierligaše, kažu da je stari Ayresome Park gorio. Kao da smo osvojili Kup prvaka. Luzeri, kaže brat.
Neka. Ja sam Smoggie.
Autor: Boris Dežulović
(34)
Related posts:
IN MEMORIAM: Suada Dilberović – Olga Sučić (1992-2016)
SRPSKI ZLOČINCI OD OVOGA NE MOGU POBJEĆI; Činjenice o genocidu u Srebrenici utvrđene u Haškom tribunalu: DEVET DANA PAKLA
REHABILITACIJA ZLOČINACA NA NAUČNOJ OSNOVI: Draža je rehabilitovan, neka se pripremi Mladić
Ratni zločinci, koji su pobjegli Tužilaštvu i Sudu, sa slobode pozdravljaju hapšenje Dudakovića
SULTAN ANTONIO ERDOGAN: “Allahimanet, drago Sarajevo“!
Ričarda Holbruka za počasnog građanina Banjaluke: Spriječio je da se Armija BiH i Hrvatska vojska približe 1995. godine
Mučila me Hanka Paldum: U njen tajni štab, u blizini Sarajevske pivare, odvodili su me još u predvečerje rata…
Politbiro: SREBRENICE, RANO LJUTA Izetbegović je za četiri godine triput prodao bošnjačku svetinju!
U NEDJELJU SE BIJE BITKA NE SAMO ZA MOSTAR VEĆ ZA BiH: Šta su bosanski simboli za ratnog zločinca Prlića i za HDZ
DRAGAN BURSAĆ O SAVJETU IZ ULICE RATKA MLADIĆA BR. 8.372: “Nema u Beranama kuća koliko ima nišana u Potočarima”
