Emir Hadžihafizbegović: “Bliži mi je Srbin iz Trebinja nego musliman iz Pakistana” (VIDEO)

Kakvo je političko, socijalno, duševno stanje bh. naroda – svoj stav u Pressingu na N1 podijelio je bh. glumac Emir Hadžihafizbegović.

“Loše. Loše. Stalno govorim o stanju duha. Bolje je bilo stanje duha u ratu, kad ti je svaki dan glava bila u torbi, kad su nas ubijali ko divlje svinje. One su plemenitije ubijane. Kad oni plemići krenu u lov, puhnu u rog pa one imaju tri minute da se razbježe. Onda puste kerove. Ovdje nije bilo puhanja u rog, bili su raznorazni masakri. Loše je stanje duha zbog toga što su ljudi lobotomični. Mi živimo u lobotomičnim društvima. Ne svi, većina ljudi je ko Jack Nicholson u filmu Let iznad kukavičijeg gnijezda. I treba nam jedan indijanac da digne onu česmu i da probije”.

“Čitao sam knjigu Era praznine. Tamo kaže ‘doći će vrijeme kada će ljudi osvijestiti da mogu živjeti bez cilja i smisla. To se sada dešava. Lobotomija koja je izvršena nad ljudima je projekat. To je smišljeno, a unutar toga su i političari. Ne manipuliraju samo oni, nego i sa njima manipuliraju, međunarodna zajednica. Svi smo u krugu lutaka na koncu. Umjesto da se dogovorimo i civilizirano živimo unutar geografija koje su separatne, govorimo istim jezikom. Za moje filmove ne treba titl. Za filmove Nebojše Glogovca ne trebaju titl, za filmove Kreše Nikića i Leona Lučeva ne trebaju titlovi. Ne može meni biti bliži musliman iz Pakistana od Srbina iz Trebinja. Mi smo tu zajedno rasli. Neko hoće da ta granica prolazi kroz bračne krevete…”

O čemu govorimo u 21. vijeku – pita se Hadžihafizbegović.

“Nema veze, do te mjere je ovo civilizacijska inverzija. Ovaj intervju ću pamtiti kao najzačajniji, jer sam puko – a možda i najmazohističniji, jer u ovoj čaši stoji voda – a ne nafta.”

Komentarisao je izjavu Kolinde Grabar Kitarović koja je kazala da su “bh. muslimani radikalizrani”. On nikada nije krio da je vjernik, musliman.

“Jesam vjernik. Iz takve sam kuće, tako sam odgojen. Ja sam iz patrijarhalne muslimanske porodice. U kontekstu – ko ubije jednog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, ko spasi jednog čovjeka – kao da je svijet spasio. Što se tiče tih izjava, prvo – izjavu gospođe Kolinde ne bih spasio ozbiljno jer se radi o gospođi koja je izvadila čokoladicu Pionir iz Subotice u Dubrovniku i rekla da će ispitati odakle čokolada u paketu. Nakon te izjave, sve što govori ja doživljavam neozbiljno, niti analiziram”.

“Što se islamofobije tiče, to je posljedica projekta. Još malo, kad stanu tramvaji u Budimpešti bit će krivi muslimani.”

Koliko mu je to duhovno pomogao da prevaziđe sve što mu se izdešavalo, poslije saobraćajne nesreće u kojoj je smrtno stradala jedna osoba?

“12. oktobar 2014. Snimao sam film za Amerikance. Došao u Sarajevo po neku garderobu i vratio se. Ja znam kako s tim živim. Ono što mi je bitno jeste da sam unutar cijele te priče izašao mentalno dobar. Kakvu ja stigmu i ožiljak imam, to ja najbolje znam u trenucima kada imam flashback. Tu je podijeljena odgovornost. Oni su stajali na mjestu na kojem nisu trebali, ja sam vozio 20-30 km na sat brže nego što sam trebao. To je iza mene. Idemo dalje. Vozim sada kratke relacije. Do Mostara, Tuzle, ne izlazim skoro dvije godine s kolima van BiH.”

Direktor je Kamernog teatra 55, koja je počela sa projektom škole glume u Srebrenici. Na to je posebno ponosan.

“Dugo smo to pripremali. Želim da se zahvalim načelniku Mladenu Grujičiću. Da se Srebrenica ne pominje samo 11. jula. Došao sam na tu ideju, Mladen je to prihvatio. Moja ekipa je bila jučer tamo. Ići ćemo u školu, izabrat ćemo 50 djece. Moji glumci će ići svaki vikend da rade. U maju ćemo uraditi predstavu – koja je primjerena toj djeci. To je za mene vijest. To je vijest, i ne znam zašto takvih vijesti nema. Hajde da se potrudimo da dobro bude aktivno, a zlo pasivno”.

Neki vrlo ozbiljni i veliki glumci, njegovi prijatelji žele da se uključe u taj projekat u Srebrenici.

“Napravit će se škola glume, akademija sa naših geografija. Ponosan sam na to. Što se posla direktno tiče, krenulo putovanje sa dva filma, Žaba i Muškarci koji ne plaču. Pratit ću te filmove, i molim vas – da kažem, festival Juroslava Korjenića, ekskluzivno da kažem da je predsjednik žirija za nagradu Žan Marolt Nebojša Glogovac”.