DŽENANA KARUP-DRUŠKO: Tuđmanu i Miloševiću smo ’92. rekli NE, a 30 godina kasnije NE kažemo Schmidtu!

Jednom smo se izborili za državu. Čini se da ćemo to morati ponovo. Tuđmanu i Miloševiću smo ’92. rekli NE, a 30 godina kasnije NE kažemo Schmidtu, jer želi da nametne nešto što će biti samo potvrda tih politika protiv kojih smo se borili, protiv kojih smo krvarili, zbog kojih su ljudi ginuli. Niko nema prava da nam oduzme državu, a mi rezervne nemamo!

 

 

To što je glavni cilj spoljne politike Hrvatske postalo promijeniti Izborni zakon u BiH, pri čemu su duboko zadirali u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine, i što su predstavnici Hrvatske pri tome zloupotrebljavali sve institucije od Evropske unije do NATO-a bilo je potpuno normalno. Nikad niko iz Bruxellesa nije Hrvatsku ukorio zbog toga, ali kad tako nešto slično Rusija uradi u Ukrajini onda svi reagiraju. Za one koji misle da je ovo neuporedivo i preoštro neka pročitaju haške presude u kojima je utvrđena agresija Hrvatske na BiH i šta su joj bili ciljevi i neka to sad uporede s političkim i diplomatskim ciljevima Milanovića, Plenkovića i ostalih. Presude tri međunarodna suda moraju se poštovati i u Bosni i Hercegovini!

 

 

Piše: Dženana Karup Druško

 

Već u prvim godinama nakon rata u Bosni i Hercegovini međunarodna zajednica, koja je stajala iza Dejtonskog mirovnog sporazuma ali i formiranja Tribunala u Haagu, nametnula je nešto što su mnogi nazivali politika mira i sigurnosti. Dok su u haškom tribunalu utvrđivane zločinačke politike, politički ciljevi Hrvatske i Srbije, najteži zločini koje poznaje međunarodno humanitarno pravo kojima su realizirane te politike, u Daytonu je Bosna i Hercegovina podijeljena, a iste one politike koje su osuđivane u Haagu, u Daytonu su nagrađivane: postavile su svoje zahtjeve i potpisale “mirovni sporazum“ obavezujući se na njegovo provođenje. Mirovni sporazum koji nije poznavao ni krivca ni pobjednika. Nametnuti mir mogao je početi.

 

 

Uslijedili su brojni projekti i procesi predvođeni ekspertima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koja se Dejtonskim mirovnim sporazumom obavezala na puno toga, a u kojima su dominirali termini: tranzicijska pravda, kultura sjećanja, pomirenje. Svi koji iole znaju kako funkcioniraju nevladine organizacije znaju i da su one uvijek usklađene s politikama onih koji ih finansiraju, a onda one “nezavisno“, kroz svoje projekte realiziraju te ciljeve s dominantnim porukama o demokraciji i ljudskim pravima. I u okviru toga o žrtvama. Kojih je bilo na svim stranama. Već na tim prvim konferencijama i inim skupovima nametnut je diskurs po kome se govorilo o svim žrtvama, na svim stranama, što je bio samo mali korak od izjednačavanja i poruka da su sve strane činile zločine, dakle bile iste. Procesi tranzicijske pravde i pomirenja mogli su početi.

 

 

Kako su nas učili pomirenju

 

 

U svojim izvještajima međunarodni eksperti su pisali o napretcima. Demokratično je bilo pisati o žrtvama, na svim stranama i izbjegavati pominjanje politika presuđenih u Haagu i agresiju na BiH jer je to izazivalo negativne reakcije srpskih i hrvatskih žrtava. Nije se govorilo o uzrocima i krivcima za rat i zločine. Ogromna sredstva ulagana u te projekte nisu se mogla pravdati negativnim izvještajima. Zatvarane su oči pred njima, gurano je pod tepih sve ono što nije odgovaralo (nametnutim) procesima pomirenja. Što, nažalost, danas potvrđuju rezultati rada tih silnih nevladinih organizacija i politika koje su stajale iza njih. Gdje su ti uspjesi? Na šta su potrošeni milioni eura i dolara?

 

 

Ironija je, ali danas su u regionu dominantni negiranje, slijedom toga relativiziranje i historijski revizionizam (nema procesa protiv toga ni projekata međunarodne zajednice). Paralelno s tim pod svaku cijenu je trebalo minimizirati priče o odbrani zemlje, herojskoj ulozi Armije i MUP-a Republike Bosne i Hercegovine. S ove distance je sasvim jasno da ništa nije bilo slučajno. Možda su naivni pojedinci na terenu vjerovali da doprinose pomirenju, no politike koje su stajale iza tih projekata od početa nisu imale dileme: što prije zaboraviti i održati mir i sigurnost na Zapadnom Balkanu pod svaku cijenu, a cijena je nesumnjivo bila zaboravljanje onoga što su Beograd i Zagreb radili. Nametnuta je kultura sjećanja u kojoj je postajalo normalno da o opsadi Sarajeva ne govoriš ako nisi spreman odmah, u istoj rečenici, govoriti o logorima za Srbe u Sarajevu.

 

 

Haško naslijeđe, odnosno presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, potiskivani su u ime “viših interesa“, očuvanja mira i sigurnosti. Zbog toga se nikad nije insistiralo na prihvaćanju i implementiranju tih presuda u regionu, jer onda bi se morala prihvatiti i sudski utvrđena istina: Zagreb i Beograd, s ciljem stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske, učestvovali su u agresiji na BiH, dok su snage Republike Bosne i Hercegovine branile državu. Do u najsitnije detalje utvrđeni su ti zločinački planovi, raskrinkani i presuđeni politički ciljevi koji su realizirani najstravičnijim ratnim zločinima viđenim u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. U Haagu je jasno presuđeno: iza svega su bili Zagreb i Beograd, a srpske i hrvatske snage u BiH su im u tome pomagale.

 

 

Obećanja Zapada Bosni i Hercegovini

 

 

Tih ratnih godina branile su se u Bosni i Hercegovini civilizacijske, demokratske vrijednosti, zbog čega se danas na Zapadu aplaudira Ukrajini, branila se država, nezavisnost, teritorijalni integritet. Pod embargom na oružje koji nam je uveo Zapad uskraćujići nam i pravo na odbranu. No, od prvog dana za pregovaračkim stolovima zapadnih diplomata bili su predstavnici onih koji su rušili i uništavali Bosnu i Hercegovinu, koji su stajali iza dobro osmišljenih sistematskih, masovnih zločina. Nisu im smetale njihove okrvavljene ruke.

 

 

Bosni i Hercegovini zbog svega što se dešavalo tokom ratova obećavan je put u Evropsku uniju i članstvo u NATO-u što je bila puno veća garancija da se rat i zločini neće ponoviti i da će se očuvati mir i sigurnost od svih procesa koje su međunarodni eksperti provodili na terenu. Ali, to se nikad nije desilo. S druge strane, Hrvatska je ušla i u EU i u NATO, Srbija nije i to samo zato jer je to bio njihov izbor. Moljakanja zapadnih diplomata srpskim političarima da promjene svoje stavove i danas slušamo. Nema nikakve sumnje da bi Srbija bila zbog toga višestruko nagrađena, kao što je bila nagrađena i izručivanjem ratnih zločinaca, maksimalnim naplaćivanjem iz zapadnih fondova.

 

 

Haške presude nisu doprinijele pomirenju, ne zato što ljudi u tribunalu nisu vrhunski odradili svoj posao, nego zato što to nije odgovaralo zapadnim politikama. Čak ni presuda Međunarodnog suda pravde kojom je prvi put u historiji presuđena jedna država, Srbija, zbog nesprečavanja genocida. Haške presude nisu imale nikakve posljedice na politike Zagreba i Beograda, kao ni na one koji su u Bosni i Hercegovini uz njihovu podršku nastavili planove devedesetih na sve načine radeći na njenoj razgradnji i slabljenju i opet uz podršku Zagreba i Beograda.

 

 

Uslijedile su presude i trećeg međunarodnog suda koje su se ticale BiH, presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu čija je implementacija zadirala u promjene Ustava, odnosno Izbornog zakona BiH, a koje su utemeljene na demokraciji i poštivanju ljudskih prava. Prvi veliki poraz tih evropskih presuda bio je ustupak evropskih političara politici Milorada Dodika i njegovim tvrdnjama da se te presude ne odnose na Republiku Srpsku. Iako je to van svake pameti, logike i (međunarodnog) prava, ti veliki evropski eksperti su Dodiku dozvolili da se povuče bez ikakvih posljedica, Republika Srpska je ostala nedodirljiva, a HDZ je započeo agresivnu kampanju promjena Izbornog zakona BiH, ali po njihovim mjerama i u suprotnosti sa evropskim presudama, uz otvorenu podršku Zagreba.

 

 

To što je glavni cilj spoljne politike Hrvatske postalo promijeniti Izborni zakon u BiH, pri čemu su duboko zadirali u unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine, i što su predstavnici Hrvatske pri tome zloupotrebljavali sve institucije od Evropske unije do NATO-a bilo je potpuno normalno. Nikad niko iz Bruxellesa nije Hrvatsku ukorio zbog toga, ali kad tako nešto slično Rusija uradi u Ukrajini onda svi reagiraju. Za one koji misle da je ovo neuporedivo i preoštro neka pročitaju haške presude u kojima je utvrđena agresija Hrvatske na BiH i šta su joj bili ciljevi i neka to sad uporede s političkim i diplomatskim ciljevima Milanovića, Plenkovića i ostalih.

 

 

Ili neka pročitaju Vašingtonski sporazum kojim se ukida Herceg-Bosna na šta je Tuđman pristao dobijajuću garancije za nacionalnu čistu i slobodnu Hrvatsku od Srba, što je realizirano Olujom. Zahvaljujući Tuđmanu onda su i Srbi dobili Republiku Srpsku, da se ne bi osjetili baš potpuno poraženim u ratovima koje su pokrenuli 90-tih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Vojna dominacija Armije BiH zaustavljena je na vratima Banja Luke, zbog straha od “novog egzodusa“. Dok su kamioni i autobusi izbjeglica odlazili iz Podrinja, Posavine, Krajine niko nije zaustavljao srpske snage i stravične zločine koje su činili nad Bošnjacima i Hrvatima tih područja.

 

 

Ali, ko se još sjeća haških presuda i kome su one važne u partijama šaha koje se igraju na Zapadnom Balkanu a u kojima su, nažalost, mjerila postala sila, moć, pozicije. Ono što je i Radovan Karadžić govorio tokom rata u BiH: zauzeti što više teritorija i s tih pozicija pregovarati. Kako su one zauzete, zločinima, genocidom, to se na pregovorima pa ni u Daytonu nije spominjalo.

 

 

Zapad je u Bosni i Hercegovini pao na mnogim ispitima, nisu zaustavili rat koji je odnio više od 100.000 života, opsadu Sarajeva u kojoj je poginulo oko 14.000 ljudi, genocid u Srebrenici u kome je ubijeno više od 8.000 ljudi… Statistika je stravična, no realpolitika je postojanje Republike Srpske, Dodikovo rušenje države u čemu ga podržava Čović, a on Čovića u zahtjevima za promjenama Izbornog zakona. I ako se uradi bilo šta što ne ide u pravcu ispunjavanja njihovih želja blokiraju sve u državi. To što u tome imaju podrške Zagreba, Beograda i Kremlja, očito ih samo jača a nikako ne slabi.

 

 

Proteklih dana svjedočili smo brojnim reakcijama nakon što se u javnosti pojavio dokument s izmjena Izbornog zakona BiH koje zadiru u Ustav FBiH, koje visoki predstavnik namjerava nametnuti, a po kojima, pored ostalog, parafraziram kolegu Avdu Avdića, Jevreji i Romi i dalje neće imati prava, jer je tako planirao njemački političar Christian Schmidt. U tom dokumentu nema ništa od onoga što je presuđeno u Strasbourgu, ali ima iz presude po apelaciji Bože Ljubića kada je OHR imao jasan stav o kome je danas očito izlišno i govoriti, jer Schmidt je jednostavno odbacio taj stav OHR-a urađen u vrijeme Inzka (toliko o kontinuitetu politike međunarodne zajednice u BiH). Jedna od svetinja EU odnosno najvažnijih uvjeta za pristup novih članica je pravna stečevina, tačnije usklađivanje s praksom EU pri čemu se podrazumijeva da su međunarodni sudovi iznad nacionalnih, što se regulira i brojnim drugim međunarodnim dokumentima kojima se BiH obavezala.

Neposredno prije Schmidtovog dokumenta koji je procurio iz OHR-a u Njemačkoj je usvojena rezolucija kojom je decidno rečeno da nisu sve tri strane iste, i kojom su kao glavni krivci blokada, zastoja i rušenja BiH označeni Čović i Dodik. S druge strane već su procurile informacije da nema ni jedinstvenog stava u PIC-u po pitanju ovih izmjena neposredno pred izbore. U čije ime onda visoki predstavnik donosi izmjene? U ime onih koji su i proizveli blokade i koji i dalje prijete neimplementiranjem rezultata izbora, koji su blokirali institucije, koji tvrde da ne može većina odlučivati u BiH, jer je to bošnjačka većina, iako demokracija počiva na tome i iako je to osnovno pravilo izbora koje se primjenjuje u svim zemljama EU.

 

 

Ne, sve što vrijedi da zapadnu civilizaciju ne vrijedi za Bosnu i Hercegovinu, a na žestoke reakcije iz “političkog Sarajeva“ hrvatski mediji i zvaničnici uzvratili su optužujući ih da su radikalni i da prihvataju odluke OHR-a samo kad idu u njihovu korist. Čista podvala i zamjena teza koje se Sarajevu nameću godinama. Jer te odluke su u skladu s presudama, Dejtonskim mirovnim sporazumom i u interesu države. Kao što se danas oni koji brane tekovine odbrane zemlje, ne žele da zaborave i podsjećaju na stravične zločine počinjene nad Bošnjacima proglašavaju radikalnima, tako se oni koji se bore za pravo, implementiranje presuda suda u Strasbourgu, poštivanje zakona proglašavaju nacionalistima i etiketiraju kao radikalni, jer zaboga u Bosni i Hercegovini su ugrožena prava Hrvata a Dodiku niko ništa ne može.

 

 

Tokom rata i u najtežim danima postojala je nada, nećemo svi poginuti, stat će rat, ponovo ćemo živjeti normalne živote. Ukoliko Schmidt nametne najavljene izmjene, oduzet će nam i nadu. Nadu da pravda ipak postoji. Nadu da su zakoni i međunarodno pravo iznad zločinačkih politika. Nadu da zaista postoje vrijednosti kojima se EU ponosi. Možda i postoje, ali za neke druge. Mi smo naša očekivanja u godinama nakon rata stalno smanjivali dok su nam nametani neki standardi koji su očito daleko od zapadnih. Koliko košta mir? Šta još moramo dati da bi Evropa bila mirna? Čime još moramo dokazati da smo građani Evrope i da imamo ista prava kao oni? Da nisu sve politike iste i da nisu svi zločini isti?

 

 

Jednom smo se izborili za državu. Čini se da ćemo to morati ponovo. Tuđmanu i Miloševiću smo ’92. rekli NE, a 30 godina kasnije NE kažemo Schmidtu, jer želi da nametne nešto što će biti samo potvrda tih politika protiv kojih smo se borili, protiv kojih smo krvarili, zbog kojih su ljudi ginuli. Niko nema prava da nam oduzme državu, a mi rezervne nemamo!

 

(SB)

(1831)

DŽENANA KARUP-DRUŠKO: Tuđmanu i Miloševiću smo ’92. rekli NE, a 30 godina kasnije NE kažemo Schmidtu!

| Bosna i Hercegovina, Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-