DUŠAN JANJIĆ OGOLIO SVE DO KRAJA: Dodik je ruski igrač, odlično je odradio zadatak iz Moskve; Vučić u velikim problemima nakon posjete BiH, a za malog Čovića – Dodik je kao gromada…

“To bi svako potvrdio da je stav Bosne i Hercegovine da je Republika Srpska tvorevina rata. Da, ona je tvorevina rata, a u tom ratu je i tvorevina žrtava koje su pale, i srpskih žrtava, ali bogami i onih koje su pale u Prijedoru, Srebrenici”, kazao je za “Slobodnu Bosnu” beogradski politički analitičar Dušan Janjić.

 

 

Piše: M. ILIČIĆ

 

 

Dušan Janjić, beogradski politički analitičar i izvrstan poznavalac prilika u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, u velikom intervjuu za “Slobodnu Bosnu” komentirao je političke posljedice nedavne posjete predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Bosni i Hercegovni, ruske političke interese i utjecaj u BiH te se osvrnuo na brojne skandale u režiji etnonacionalističkih vlasti koje su došle na vlast devedesetih godina prošloga stoljeća.

 

 

Počnimo s reakcijama na dolazak predsjednika Vučića u BiH. Iako je prošlo dosta vremena, reakcije se ne stišavaju. Kako Vi ocjenjujete posjetu predsjednika Srbije?

 

 

– Pa, očigledno je da je on birao i moment i poruke koje će poslati. Dakle, s tog stanovišta je to, tako da kažemo, direktna politička poseta. Dobro, oni imaju onaj deo državničkoga koji se tiče programa, finansijske saradnje i, naravno, najave nečega što može da bude, a ne mora, aerodroma…

 

 

Dakle, sve u svemu, mišljenje je prevashodno, to je taj politički moment i ta je poseta više namenjena, da kažemo, ljudima izvan Srbije, ako tako mogu da kažem.

 

 

Zašto je Vučić došao da isporuči sanitetska vozila, a nije poslao, naprimjer, resornog ministra da to učini?

 

 

– Pa, očigledno je to ta igra na entitet, mada on formalno kaže u svakoj izjavi: „Entitet Srpska unutar Bosne i Hercegovine“, ali očigledno je to da su zajedničke vlasti mimoiđene. Pretpostavljam da će oni pozivati na to da je Dodik član Predsjedništva, ali mislim da je to ta neka igra koja je, moguće je, i nastala zbog brzine organizovanja posete, a moguće da je bila i namerna, ali mislim da to nije ni bilo bitno.

 

 

 

 

Ono što je bilo bitno u njegovom celom nastupu je da on pošalje poruku da je Republika Srpska neki posebni entitet. To je iskoristio Dodik, ali u jednom kontekstu Kosova, vrlo neprijatno za pregovaračku poziciju Srbije. Dakle, ako bi sad mi gledali efekte te posete, mislim da Vučić nije dobio ono što je želeo, nije dobio nikakvu novu niti podršku, niti nekakav posao u pregovaračkom procesu oko Kosova. Naprotiv, dodatno mu je otežana situacija, jer upravo u momentu kada on sam priprema javnost Srbije da neće proći njegova ideja razgraničenja te da će morati da se cilja na normalizaciju, preko Dodika se šalje poruka o promenama granica, to je jedna stvar. Drugo, beogradska pregovaračka pozicija se opterećuje time što Dodik pokušava da smesti pitanje opstanka Republike Srpske u Bosni i Hercegovini u kontekst Kosova.

 

 

Ako Kosovo dobije nezavisnost, mi nećemo ostati ovde. To nije pozicija Beograda, to je pozicija Moskve, napraviti paket od Bosne i Kosova, to oni rade sve vreme i očigledno je da je Dodik vrlo dobro odradio posao koji je dobio iz Moskve. Ali, što se tiče Srbije, ja ne znam kako Vučić deli svoja osećanja, ali interesi kažu da treba bežati od Moskve ako se želi u Evropsku uniju, da se problem Kosova stavi u neki podnošljivi okvir, jer vi na kraju priče s Moskvom uvek imate na kraju sutuaciju da vas ona dovede dotle da vas proda. To smo imali u doba Miloševića, čak su bitnije političke sudbine kao što je Miloševića, a ne znam da li je Vučić spreman da svoju ličnu sudbinu stavi u ruke Moskve, jer ona već sada drži puno tih kontrola. Hoću da kažem, iz te posete smo mogli da zaključimo da je Mile Dodik sto posto ruski čovek, da on od toga još uvek ne odustaje.

 

 

Znajući Dodika, to ne znači da će stalno ostati i da je Rusija itekako, da tako kažemo, uzdrmana događajima u Beogradu, da ne veruje više potpuno Beogradu i da ona sada pritiska sve svoje ljude, kao što je Dodik, kao što je Dačić i insistiraju da Dačić uđe u Vladu Srbije.

 

 

Oni imaju na ulici toliko ekstremnih desnih grupacija da je bukvalno Moskva podigla sve svoje kapacitete da bi disciplinovala Vučića. Dakle, ova poseta je, ustvari, poseta jasnih poruka Moskve da preko Republike Srpske će da pritiska i dalje Vučića i da će opterećivati i politički život u Srbiji, a istovremeno i otežavati pregovaračke pozicije sa pitanjem o članstvu u Evropskoj uniji, a pogotovo povodom Kosova.

 

 

Spomenuli ste demonstracije u Beogradu. Mnogi analitičari se slažu da je na tim demonstracijama, osim „ruske ruke“, bilo i ljudi iz kriminalnog miljea i bh. entiteta Republika Srpska. Kako to komentirate?

 

 

– Vidite, ja sam to gledao, čak sam se u jednom momentu i šalio kad je Vučić rekao da ima i stranih obavještajaca. Kažem, pa nisu nam, valjda, ljudi iz Republike Srpske stranci. Dakle, ne znam šta su više, domaćini, stranci, ali naravno da je bilo svega i svačega, naravno da navijačke povezanosti prelaze granicu. Pa, vi ste videli da su pojedini navijači Partizana u stanju da aktiviraju navodne navijače Hajduka da obave posao, da se tuku usred Beograda. Zbog čega i dobiju batine i da ozbiljno zarade, to je jedan posao. Kada su u pitanju navijači, oni su očigledno na strani diskreditacije i profita. Dakle, ako ih je neko digao organizovano, onda je to vlast. Onda je to i verovatno neka vrsta ili njihove individualne koalicije Ili udruženja koje navijači prave ili je možda sve povezano sa samom vlašću u Republici Srpskoj, ali kažem nije to, što se tiče demonstracija, nemojmo da upadnemo u teoriju zavere. Naravno da je jasno da postoji jedno opšte nezadovoljstvo, da to zadovoljstvo nije jasno, da tako kažem kristalisano, definisano i da i iza izvođenja naroda apsolutno stoji vlada i vlast, ne samo svojim izjavama, koja je kao Vučićeva, u istom danu digla studente ili kao što su bile najave ponovnog zavođenja policijskog časa ili zatvaranja Beograda. To je doprinelo da jedan veliki broj ljudi, koji je jednostavno, da kažem, doveden u situaciju da ne zna kako da reaguje, da u doba pandemije gube poslove.

 

 

 

 

Opet, ne zaboravimo da imamo veliku koncentraciju mladih koji su se vratili iz Kine, Amerike, Evrope, koji čekaju kad će natrag. Bilo da su studenti, bilo da imaju neke radne odnose koji zavise bukvalno od toga da li će ih te zemlje primiti. Ima puno nervoze, nezadovoljstva. Ima i nezadovoljstva vladanjem i slobodom medija i ja mislim da onaj prvi dan, da su se osetili ugroženim po pitanjima života i zdravlja, postali su ugroženi po pitanjima egzistencije i to je vlast osetila. U takvim situacijama, nije Vučić prvi koji podstakne da se izađe na ulicu i da vide šta se ima na ulici. I to se jasno videlo drugog i trećeg dana, kad je on na ulice izveo čitav arsenal policijskih snaga, do konjice i pasa. Niti je bilo ljudi niti je bilo povoda da se oni izvedu, ali je to, očigledno, bila jedna pokazna vežba. Ne zaboravite da je policija u Beogradu, u Srbiji, posle petog oktobra došla u totalnu konfuziju i nespremnost da reaguje protiv takvih rabota. Sada se to disciplinovalo, naučilo.

 

 

Ali, što bi mogla biti pozadina?

 

 

– Pozadina je da je vlast itekako uspela da zatvori prostor i zadržavanje na ulici. Da jednom delu javnosti ulicu predstavi kao preponu navijača, pa sad da svi navijači budu huligani, pa kriminalci, ovo, ono, a s druge strane kao mesto, ako, ono, već protestuješ, onda dobiješ batine, suzavac. Sad tu treba glavna poruka, da se i taj kanal nekontrolisanog ispoljavanja nezadovoljstva građana, koje je sve šire i šire, na vreme pokrije. Zna dobro Vučić i zna dobro vlast u Srbiji kakvo je ekonomsko stanje, kako će ono biti sve gore i gore, pa tako i nezadovoljstvo ljudi. Mi ćemo najverovatnije posle ove pandemije imati sopstvenih sto hiljada nezaposlenih. Takođe, ne zaboravimo da je ovde bilo mnogo igara, da ne govorim o ovim obaveštajnim. Tako da, predstoje nam godine protesta, godine nesigurnosti za egzistenciju, pa onda i nebezbednosti.

 

 

Da se vratimo malo u Bosnu i Hercegovinu. Podigla se velika prašina u javnosti kada je Aleksandar Vučić nazvao Trebinje srpskim gradom. Nedavno je isto učinio i Milorad Dodik. Prema Vašem mišljenju, je li tu riječ o nečem dubljem ili se samo radi o diplomatskom skandalu?

 

 

– Vučić je pokazao da uopšte ne poznaje svoju naciju, da ona ne prihvata regionalne ili druge razlike. Nemaju pojma, kad oni to izgovaraju, šta, ustvari, govore o Trebinju. Govore samo o jednom delu Trebinja, i to o najnovijem, naravno da tamo većinski žive Srbi, ali ti Srbi su Hercegovci. Pa, bliži su Hrvatima Hercegovcima nego Šumadincima. Kaže vam to neko ko je poreklom Srbin Hercegovac.

 

 

Taj Hercegovac je veći pravoslavac nego Srbin, ali to ne znaju ljudi. Ali, ti ipak trebaš Vučića iz Bugojna, tebe je to on naučio. U Bugojnu se drugačije gledaju ljudi, sve je na trojku i hajde da pregovaramo. To je gore Krajina, to je neki lokal u kom se neko naglo probudio i postao je veliki Srbin.

 

 

Taj ribnjak je uređen po svim pravilima katoličanstva, ako ja sad to mogu da kažem, onako prava, znate rimska arhitektura, pravouglovi, zimzeleno drveće, šetnje, znači ambijent je potpuno kao da se nalazite u nekom katoličkom manastiru.

 

 

Govorite o Dodikovom imanju u Bakincima?

 

 

– Govorim o Bakincima, o tome gde je Vučić uživao. To je možda u nekim delovima normalno, jer kad ste vi u Bosni, još u onom delu Bosne koji nije bio samo pod turskom, onda vi imate i taj drugi aspekt. Pa, Banja Luka više kulturološki pripada srednjoj Evropi nego što to pripadaju Trebinjci. Tako da te razlike oni ne poznaju, mene to ne iznenađuje, a reći „srpski grad“, to, naravno, ima i drugu dimenziju, hoće da kaže „Srbija“, ali upravo zbog etnonacionalizma srpskog, i to preko Drine, koji je zarazio Srbiju.

 

 

Od Osme ofanzive, kod nas se promenila logika i izgubio se pojam za državljanstvo. Srbija postaje vrlo jasan pojam za državljanstvo i zvao se Srbijanac i Srbijanka, a oni su mogli biti mađarskog porekla, katoličke vere, pravoslavne vere iz Srbije, znate, a kod nas je sada srpsko sve, pridev je postao imenica za državljanstvo. Nažalost, ne samo u Srbiji, tako je i kod Hrvata. Oni kad kažu srpski, vi ne znate o čemu pričaju, da li pričaju da to jednog dana treba da pripadne Srbiji ili govore da je to koren srpstva, znate ono, poznato je da je car Dušan ušao u Dubrovnik itd… Ali, to su mitovi, znate, realnost je da je Trebinje jedan atipični grad koji negde spaja i more, i primorje, i brda i okrenut je kao što je nekad stara Hercegovina ili, što bi neko rekao, Crna Gora, tako da ima mnogo više unutrašnjih tkanja i različitosti da bi ga mogli svesti samo na srpski.

 

 

Kad smo kod Hercegovine, nekadašnji deklarirani Jugoslaveni Dragan Čović i Milorad Dodik su strateški partneri, ali se često spominje i Čovićeva veza s Rusijom…

 

 

– Za Čovića ne znam, ali hoću da kažem da je to kod Dodika vidljivo po načinu na koji govori i šta govori. Znači, na tome ja baziram politiku koju on vodi. Što se tiče postojećeg HDZ-a, ja mislim da on to iz nužde radi, jer vi kad ste mali, vi se priklanjate gde vas hoće. Tu se uvek vode igre oko budžeta, pa čak nisu ni u stanju da to sami definišu nego im to radi Dodik. To je opet na nekoj pretpostavci starog sna hrvatskog nacionalizma iz devedesetih, da će to biti treći entitet, šta god to značilo. Mi smo videli tu krvavu ljudsku dramu, kulturološku, civilizacijsku u Mostaru, simbolički s uništavanjem mosta koji je povezivao civilizacije i kulture. Akt nasilja je bio kad je izvršilac rušenja, koji je po obrazovanju arhitekt, rekao: „Napravit ćemo novi i stariji.“ To je taj etnonacionalizam koji misli da može i Boga da napravi i da bude i novi i stari Bog. Dakle, sad jedan mali Čović, šta on ima od toga? Za njega je Dodik ogroman, pogotovo kad se Zagreb bavi kalkulacijama čoveka kojeg zanima ogroman novac. Čović ne mora da ima taj motiv da trenutno služi Rusiji u destabilizaciji i održavanju njihovog glavnog igrača na sceni, to jest Dodika, ali objektivno, Čović ne pripada tu gde je i mora da radi sve ne bi li nekako opstajao u pričama.

 

 

Počeli smo pričati o tome kako je Dodik Vučiću javno ponudio Republiku Srpsku u zamjenu za Kosovo. Što prognozirate, što bi se moglo dogoditi nakon ove izjave?

 

 

– Kad bih, ne daj, Bože, bio u poziciji Vučića ili Dodika, ja bih njega zvao „Danajac“ i ne bih ga više zvao „papan“ ili slično nego „Danajac“. To je jedan vrlo dobar „Danajac“ i beži od njega, pogotovo kad ti poklon nosi. Što se toga tiče, ja ne znam šta će Vučić uraditi, ali posle ovoga, više nema izgovora. Dvorska luda je Vučić ako ne napravi jasno opredeljenje. Opredeljenje gde Srbija ide. Ako ne prelomi i kaže da idemo u Evropsku uniju, znači normalizaciju, goodbye.

 

 

A, „Danajac“? Pa, onda je on u velikom problemu. Onda će, kao što je bilo u doba Tadića, pred kraj je „Danajac“ bio najpopularniji, kao srpski političar, pa će ponovo postati ikona srpskog nacionalističkog pokreta i itekako onda prodavati sudbinu Vučićevu, kao što je trgovao i s Tadićevom. Znači, njemu svaka čast, on ume da igra i bosanskohercegovačke igre, on stvarno ne razume Hercegovce i da igra sarajevske i krajinske igre, ali ume da muti i ovde već mučene glave u Srbiji.

 

 

Beogradske vlasti su najavile mijenjanje ulica u glavnom gradu Srbije, gdje su najavili da uskoro nećete imati Sarajevsku, Zeničku ili Mostarsku ulicu, pod izgovorom zatiranja srpstva. A prije toga ste dobili ulicu Dobrice Ćosića. O čemu se tu, zapravo, radi?

 

 

– A dobili smo, dobili, šta sad da radimo. On je naš akademik, njega je Srbija uvek volela, te njegove pričice, od one komunističke Srbije, staljinističke “Ne okreći se, sine“, do ovih novokompovanovih nacionalista, gde ima iz Republike Srpske. Puno je Dodik tu učio…

 

 

Mi imamo čak i dve ulice Tepića, znate, to je onaj čovek koji je digao u vazduh rezervar pun goriva usred grada u Hrvatskoj. Komandant koji je napustio kasarnu se ovde smatra izdajicom, a ovaj je heroj i dobiva ulicu koja se nekad zvala Stjepana Radića, a sad je dobio još jednu, za svaki slučaj, a verovatno ni ne znaju da ima dve. Dakle, ovde ljudi koji vode Boegrad, oni mrze Beograd i oni ga ne poznaju. Ne morate vi biti stari Beograđanin da biste voleli Beograd. Ja uvek govorim, čovek koji je mnogo voleo Beograd je bio iz Niša, to je Duško Radović, voleo ga je kao grad u kojem živi, nije važno kad ste došli, svi smo mi odnekud došli. Ali, taj duh, ovo je sad duh mržnje grada, Beograd nikad nije bio ovako okovan i u betonu kao što je sada. Prvi put se dešava da grad koji ima dve reke, nema pristup na reci Savi, ne vidite ga s reke niti vidite reku s Terazija, zato što je sada to privilegovano, za neke navodno bogate kupce.

 

 

Dakle, mogu oni da menjaju ulice kako god hoće, mogu da kažu da turska kafa nije turska kafa i da smisle drugo ime, ali ovo ovde je turska kafa. Oni ne mogu da promene da je, recimo, sarajevski ćevap različit od banjalučkog, jer ljudi će i dalje to kupovati. To je, jednstavno, političko nasilje, uvođeno s vrlo kratkoročnim politikama i danas kada svuda bukne taj etnonacionalistički nacionalizam, evo videli ste sada u Hrvatskoj kako bukne oko izbora, ali za par dana se racionalizuje ka nekoj politici Evrope. Dakle, ulazak u EU, ulazak u neki širi okvir pomaže da mi izađemo iz svoje prošlosti, a naša je prošlost razbijanje i žal za tim širim okvirom i 20 miliona ljudi koje je činilo tržište i te razlike koje su činili i Sarajevo i Beograd i svi, tako da mene to ne čudi, to je zadnji trzaj nacionalizma devedesetih, nasilje jeste, videli ste da je usledilo izbacivanje Desanke Maksimović i Mire Alečković, a to je samo početak.

 

 

Mnogi su već izbačeni iz školskih programa, ali to je ono što država u svom sistemu obrazovanja pravi. Ali, ako pogledate šta se preko društvenih mreža čita i šta se prati, tu vam je Vojislav Ilić, tu vam je i Mira Alečković, Desanka Maksimović, najmanje Ćosić…

 

 

“U ISTORIJI MRTVI VUKU ŽIVE ZA NOGE”

 

Vlasti u Republici Srpskoj godinama negiraju presudu za genocid u Srebrenici dok u isto vrijeme pokreću inicijativu za milionsku pomoć presuđenim ratnim zločincima i tzv. stvaraocima Republike Srpske. Je li na djelu ponovno prekrajanje povijesti?

 

 

– Znate šta, evo ovo što ste vi naveli, vi tu možete to da obrazložite sa dva stava i oba su tačna i upravo to potvrđuju. To bi svako potvrdio da je stav Bosne i Hercegovine da je Republika Srpska tvorevina rata. Da, ona je tvorevina rata, a u tom ratu je i tvorevina žrtava koje su pale, i srpskih žrtava, ali bogami i onih koje su pale u Prijedoru, Srebrenici. Dakle, ne može se negirati. Možete vi da negirate, možete šta hoćete, ali važi ono pravilo: “U istoriji mrtvi vuku žive za noge, dok ih ne priznaju, dok ih ne uvaže.” Dakle, oni moraju to da nauče. Ali, mentalno vi morate da shvatite da je ono što mnogo cenite, npr. kao što većina Srba ceni Srpsku ili kao što kosovski Albanci cene OVK, ili kao što Bošnjaci poštuju generale bosanske Armije… da to ima i svoju svetlu stranu, ima i svoju drugu stranu, dakle ova druga strana ovde nije u ravnoteži. Ne možete Srebrenicu… Ona je, nažalost, zbog svih tih žrtava u istoriji Evrope, savremene Evrope, odskočila. To je najveći zločin posle Drugog svetskog rata, pa nisu svi ostali ludi… Ona je potisnula, i Vukovar, koji je bio strašan. Znači to su činjenice, a očigledno da ljudi koji izvode takve marifetluke, ja ne znam kako oni spavaju…

 

 

Očigledno, oni su svoj mozak orjentisali da žive u sopstvenim fantazijama, a ne u stvarnosti, a to je vrlo opasno. Danas se probudite iz fantazije i vidite da nas nema.

 

 

Mislite li da su se Srbi ikada suočili sa prošlošću?

 

 

– Ma, kakvo suočavanje, pa kod nas su glavni ratni profiteri na vlasti. Ljudi koji su radili destrukciju Jugoslavije da bi došli na vlast, eto, uspeli su i oni sad vladaju. Zašto bi oni sad sve priznavali?

 

 

Ima i među njima onih kao što je Šainović. To je za respekt, bio u zatvoru, odležao, sabrao se i rekao: “Da, ovde sam pogrešio”, ali je jedan i redak, verujte redak čovek i među drugima… i Hrvatima i drugima koji su izašli iz Haaga. Svi drugi nama pričaju bajke kako su se međusobno družili. Ali, hoću da kažem, ne da oni nisu suočeni s tim nego njima je to bilo zlatno doba, kada oni postaju bogatiji, kada oni vladaju, kada smrt drugih ljudi znači njihovu moć. I sad vi imate jedan apsurd, i očekivanja ljudi da će to kratko da traje.

 

 

 

Pravilo kaže, ako se nešto kvarilo deset godina, a ovde se ratovalo deset godina, kvarilo i prethodnih pet puta, četiri, 50 godina će trajati lečenje rana iz devedesetih. Mi bismo da to preko noći, ne može. Čak da neko dođe i klekne tamo, kao što je išao Tadić, i kaže ne znam šta… a iza leđa drži “figu”, to nikakvo značenje nema, jer pomirenje, oprost, to su kategorije morala, crkve, vere, ali ovo zaslužuje uvažavanje činjenice i rat da se više nikada ne dogodi. Naprotiv, pa šta je značila ona izjava, hajmo sad da ozbiljno razmislimo, da Dodik ponovo vraća etničko razgraničenje pred samim Vučićem i da to dovodi Vučića u situaciju nekog statiste koji treba da pojača njegove reči, jer Bože moj, Vučić se nešto nije opredelio oko toga. Dakle, samo na tom detalju vi vidite da ljudi misle da tu treba još par dana ili meseci da oni zaokruže svoje posede, pa će, onda, da vide šta će da rade s ostatkom. Tako da, nije u njihovim glavama ni rat završen. Dabome, mi živimo u senci rata, mi ne živimo u doba mira i ne živimo normalno za Evropu, mi živimo u neko pomereno vreme u kome je senka rata ogromna, a ti nepriznati, pobijeni ljudi, vidite kako prizivaju i na savest i na povest i vrše pritisak.

 

(SB)

(418)

DUŠAN JANJIĆ OGOLIO SVE DO KRAJA: Dodik je ruski igrač, odlično je odradio zadatak iz Moskve; Vučić u velikim problemima nakon posjete BiH, a za malog Čovića – Dodik je kao gromada…

About The Author
-