Najveći problem našeg društva je hladnoća spram ideje suosjećanja jer kad se netko drugi nađe u teškoj situaciji društvo okrivljuje tu jadnu osobu ne uzimajući u obzir cijeli konekst same situacije.
Tu dolazi do udaljavanja osobe od osobe, prijatelja od prijatelja, brata od brata, a sve zbog nakaradnog sustava u kojem živimo i umrtvljenosti kolektiva da to promjeni.
Zašto ljudi ostaju hladni po pitanju tuđe nesreće, a kad bi se i sami našli u toj situaciji vjerojatno bi isto postupili, tj. tražili pomoć?
Zar je smisao ovoga života ostati sam u njemu ne uzimajući u obzir kolektiv koji zajedno djeluje toliko skladno da kad bi baš vi kao pojedinac nestali iz njega, posljedično, nastao bi mikrokaos.
Problem je sustav koji je postavljen na način da se suprostavljamo jedni drugima zbog elemenata opstojnosti jer smo osuđeni na puko preživljavanje. Okretanjem ljudi jedni protiv drugih, sustav igra ulogu osiguravanja one male grupe ljudi da žive faraonski izrabljujući to jadno stanovništvo, kako fizički tako i psihički.
Naša uloga, uloga kolektiva, je da stanemo jedni uz druge, da sklonimo predrasude koje je sustav nametnuo, te da shvatimo da smo svi dio tog sustava koji je pogrešno postavljen. Uzmimo plastičan primjer zgrade s lošim temeljem.
Dok god je temelj nestabilan ljudi u njemu će se osjećati nesigurno i okrivljavat će ljude koji su na prvim katovima te iste zgrade zbog toga jer na njih gledaju kao pogrešan uzrok ne sluteći tko je zapravo tu zgradu i sagradio. Graditelja zgrade, odnosno vlasti ovog sustava treba uočiti kao pravi uzrok, a zgrada i kolektiv unutar nje u ulozi građanstva trebaju uzeti stvari u svoje u ruke i shvatiti da nas jedino zajedništvo može izvući iz ove situacije.
(Marko H./GlobalCIR)
(81)