Piše: Danijal Hadžović
Kada je s tadašnje pozicije predsjednika Studentskog parlamenta Sarajevskog univerziteta na društvenim mrežama pisao homofobne komentare, Haris Zahiragić preko noći je postao neslavna zvijezda medijske scene u BiH. Od novinara preko nevladinih organizacija, političkih predstavnika pa do običnih posmatrača, na Zahiragića se sručila čitava mala bujica pravedničkog gnjeva, zgražanja i osuda onog dijela društva koji sebe voli titulirati kao ljevičarski i progresivni, sve uz zahtjeve za smjenom i kojekakvim tužbama.
Nekoliko mjeseci kasnije istu sudbinu je doživjela njegova stranačka kolegica Samra Hajdarević-Ćosović kada je u stilu njemačkog eugeničara iz četrdesetih godina prošlog stoljeća najprije predložila da se homoseksualci „izoluju i sklone od društva“, da bi nekoliko sedmica poslije lamentirala i nad činjenicom što se pripadnici za nju valjda nižeg, dakle nebošnjačkog naroda, imenuju na javne funkcije u Kantonu Sarajevu.
Naravno, osuda ovakvih i sličnih šovinističkih i mrzilačkih istupa svakako je potrebna kao odbrambeni mehanizam kako protiv društvenog zlostavljanja bilo koje grupe, tako i borbe za vrijednosti slobodnog i tolerantnog društva. A od vjerskog ekstremizma preko veličanja problematičnih režima i ideologija, do učestalog ispoljavanja mržnje prema homoseksualcima, ateistima, Srbima, Hrvatima, komunjarama, jugobalijama, krmojedima, soroševcima (nastavi niz), mnogi protagonisti s ideološke i političke desnice daju i više nego dovoljno razloga za tu borbu.
Zato s druge strane, srećom, imamo ljevicu koja je tu da štiti prava i slobode svih građana. No je li to baš tako? Prema slici koju ljevica kreira sama o sebi, nesumnjivo jeste – lijevo su oni tolerantni i progresivni, desno oni što mrze i diskriminišu. Ipak, brojni drugi primjeri iz prakse nam pokazuju da to često i nije slučaj.
Posljednjih dana tema najprije društvenih mreža, koja je potom stigla i do medija pa i kantonalne ministarstice obrazovanja, postala je izvjesna učiteljica iz sarajevske osnovne škole, koja je mjesecima po društvenim mrežama švrljala polumisli čiste mržnje i najogavnijeg šovinizma prema, ovog puta, većinskoj grupi. Nazivanje Bošnjaka poturicama, ismijavanje njihovih „osakaćenih ćuna“, nazivanja hidžaba „krpetinom“ ili slikanje s četničkom kokardom, samo su neki od internetskih akrobacija ove učiteljica.
Naravno, mnogi zgroženi građani odmah su zahtijevali smjenu dotične s funkcije koju obavlja, bilo je tu svakako i neprimjerenog govora i pozivanja na nasilje, no stvari glede ovog slučaja su bile nešto drugačije kad su naše lijeve perjanice u pitanju.
Tako su mnogi od onih koji su na ispade homofobije dobijali napade zgroženosti i užasnosti te odlučno tražili sankcije, ovog puta imali nešto drugačije kriterije, pa smo tako od njih između ostalog mogli saznati i da je ovo višemjesčno ispoljavanje najogavnijeg šovinizma od strane nekoga ko bi trebao školuje mladi naraštaj bilo tek upražnjavanje slobode govora, crni humor, neobavezno piskaranje u slobodno vrijeme..Oštricu kritike i osude usmjerili su ne prema njoj, nego prema svima koji su se usudili „provoditi linč“, nad neshvaćenom i nezaštićenom učiteljicom.
Kako to sad da je ispoljavanja bilo kakvog antagonizma prema homoseksualcima čin vrijedan horske osude i napada, a ništa manje ogavan šovinizam prema bošnjačkoj kulturi i religiji se odjednom relativizuje i pravda raznoraznim nebuloznim objašnjenjima?
Odgovor je krajnje jednostavan – ovo prvo nije njihov šovinizam, drugo jeste. U tim strukturama, na puno višim nivoima nego od onog koji ima anonimna učiteljica, egzistira čitav niz protagonista koji ih možda ljepše pakuju, no suštinski dijele vrlo slične stavove. Dovoljno je samo spomenuti “istaknutu intelektualku“ koja hladno javno objavljuje kako uživa u restoranu „Kula“ u Lukavici jer tamo nema Arapa i dijaspore ili ideologa jedne od stranaka ljevice koji u svojim filozofskim djelima razvija teze kako je odricanje od islamskog naslijeđa neophodni preduslov za bošnjačku emancipaciju.
Čitava ta lijeva garnitura svoje korijene svakako ima u bivšem komunističkom sistemu. Bili su to čitav režim i država koji su pod svojom šapom imali sve institucije – od političkih preko medija do univerziteta. Vladajuća ideologija s ateizmom kao sastavnim dijelom kod svih naroda i narodnosti neblagonaklono je gledala na vjerski utjecaj i ispoljavanje religijskih osjećanja, no Bošnjaci su pritom bili pod dvostrukim pritiskom, s obzirom da je u skladu s klasnom teorijom i njihovo osmansko naslijeđe posmatrano kao opresorsko i tuđinsko.
Odricanje od islamske vjere i osmanskog kulturnog naslijeđa za njih je bila ne samo potvrda moralne ispravnosti i uklopljenosti u novi poredak, nego i vlastite emancipiranosti i progresivnosti – odrekli smo se svoje primitivne i zaostale kulture i tradicije da bismo postali napredni i obrazovani građani.
Njihov gnjev nesumnjivo je bio golem kada su upravo oni što su se pozivali na vjeru i tradiciju 1990. osvojili vlast, oduzeli im vladajuće pozicije i krenuli graditi društvo na novim-starim vrijednostima. Od tada se bošnjački segment bh. društva počinje raslojavati na dvije svojevrsne svjetonazorske sekte koje su u međuvremenu stvorile čitav niz paralelnih institucija. Od stranaka preko pisaca, umjetnika, muzičara, medija, fakulteta, ugostiteljskih objekata – jedni imaju svoje, a drugi svoje. Jedni glasaju za SDA, drugi za SDP i Našu stranku. Jedni imaju Islamsku zajednicu, drugi nevladin sektor. Jedni idu džamiju, druge češće možete u kafani vidjeti. I dakako, jedni imaju svoje, a drugi svoje mete mržnje. Jednima, kako već rekosmo, smetaju pederi, komunjare, ateisti, jugobalije, soroševci, krmojedi (nastavi niz)… Drugima s ništa manje ostrašćenosti smetaju džamije (što ne gradite fabrike), ugostiteljski objekti koji ne toče alkohol, bajramski koncerti, arapski turisti, pokrivene žene…. Prvi će se zgroziti na šovinizam prema svojoj religiji, ali će oduševljeno pozdraviti šovinizam prema pripadnicima LGBT populacije, kao što će potonji biti zgroženi šovinizmom prema LGBT populaciji, ali će pronalziti 101 opravdanje za šovinizam prema religioznim muslimanima, barem od strane onih koji žive u Sarajevu kao „ugrožena manjina“. Da su u Danskoj ili Njemačkoj u skladu sa svojim ljevičarskim uvjerenjima o vječito opresorskoj većini i ugroženoj manjini vjerovatno bi se za njih zalagali jednako gorljivo kao što se ovdje zalažu za LGBT, no ovdje su religiozni muslimani za njih ipak samo simbol njihovih društvenih neprijatelja i navodne društvene zaostalosti, pri čemu saveznik postaje svako ko na to udari.
Između te dvije društvene grupe sve vrijeme traje neprekidna borba za dominaciju nad onom drugom. Paradoks je što upravo balans između te dvije struje, odnosno činjenica da nijedna nije uspjela ostvariti predominantnu ulogu, održava društvo i dalje koliko-toliko slobodnim i podnošljivim.
No rješenje dakako ne leži ni u jednim ni u drugim, nego u pojavi pokreta koji će se držati nekih unverzalnih principa i prema društvu imati mnogo skromnije zahtjeve – pustiti ljude da žive kako hoće sve dok ne ugrožavaju druge.
(59)
Related posts:
Fikret Hodžić: Ne bojim vas se, jer moje oružje nisu pogane riječi i neistine
IN MEMORIAM: Suada Dilberović – Olga Sučić (1992-2016)
OBRAČUN UNUTAR VLADAJUĆEG REŽIMA: Ko je bio na meti zolje kojom je pogođena zgrada “Euroherca”?
Radončić nezadovoljan kako ‘Avaz’ piše o njemu, Puhalo priznao da je Bošnjak, u Međugorju se ukazao ljevičar…
Ratni zločinci, koji su pobjegli Tužilaštvu i Sudu, sa slobode pozdravljaju hapšenje Dudakovića
NAŠI HEROJI, VAŠI ZLOČINCI: A šta ako presuda generalu Dudakoviću bude oslobađajuća?
SLOBODAN VASKOVIĆ ODGOVORIO LUKAČU: “Dragane, ti si saučesnik u ubistvu Davida Dragičevića”
POTRESNA KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: Smrt Bošnjaka uživo u Brčkom
DODIK OTKRIVA: Opasan plan Zapada, usmjeravaju migrante preko Republike Srpske – EVO ZAŠTO
KOVAČEVIĆ DEMASKIRAO ČOVIĆA: “Kako je Ustavni sud postao dio Čovićevog plana B”!
