BOLUJEM OD KORONE VEĆ 47 DANA: Oglasila se Hrvatica, SVE JE POČELO 17. MARTA…

Negdje sam pročitala da je Kinez bio pozitivan na koronavirus 90 dana i da je on rekorder. Super, znači prošla sam pola puta, a ako ga prestignem možda uđem u Guinnessovu knjigu rekorda – smije se, iako joj zapravo nije do šale.

 

 

Ona ima 52 godine i ima koronavirus, ali to više i nije neka ekskluzivna vijest. Samo u Hrvatskoj je preko dvije tisuće takvih, a u svijetu je ta brojka odavno premašila milijun.

 

– Prema informacijama koje ja imam, koronavirus se najdulje zadržao na sluznici jednog Kineza i to 60 dana. Kod nas imamo jednu osobu kojoj bris pokazuje prisutnost koronavirusa sada već gotovo 50 dana te još nekoliko pacijenata s prolongiranim pozitivnim nalazima – govorila je prije nekoliko dana na konferenciji za medije ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” Alemka Markotić.

 

Iako ne voli gledati televiziju, u 14 sati pobožno ju pali. Važno joj je znati ima li kakvih novosti jer je na “odsluženju kazne” već 47 dana. Njeno ime, kaže, nije važno. Možemo tu govoriti i o stigmatizaciji. Naime, ima obitelj, supruga i dvije kćeri. Ne želi da se od njih pojedinci odmiču, kao da su “gubavi”.

 

– Nema puno ovakvih slučajeva, tako da sam svojevrsni pokusni kunić, i to je dobro. Meni će pomoći, a za nekog drugog će biti pripremljeni. Problem s tim nemam. Razumijem da još nemaju odgovor zašto me Covid ne pušta – govori nam. Njezina kalvarija počela je 17. ožujka. Usred noći dobila je poziv da je pozitivna na koronavirus. Nije ju iznenadilo jer je prvi šok bio dan ranije, kada je bolest potvrđena njezinom suprugu.

 

– Imao je temperaturu blizu 40, a inače je kronični bolesnik, tako da smo bili u panici. Završio je na intenzivnoj i doslovno se borio za život – prisjeća se pakla koji su prolazili. Gdje su se zarazili, do danas nisu saznali. Možda na poslu, u trgovini, tome nitko nije uspio ući u trag. Tih prvih 14 dana joj je u magli. Ona je bila dobro, a suprug na intenzivnoj njezi. Svaki dan je očekivala poziv da su ga stavili na respirator. – Moja situacija je bila drugačija. Inače imam nisku tjelesnu temperaturu, tako da je za razliku od inače, kada je 34,8, došla do 35,2. Od simptoma sam imala osjećaj žarenja u prsima, ušima i grlobolju. No, onda sam izgubila osjet njuha i okusa – govori mi.

 

Dva tjedna bez ikakvog okusa u ustima. Jedeš li slano, bljutavo, slatko, nešto od čega bi ti se inače digao želudac – jednostavno ne znaš.

 

– Jela sam da bih preživjela, jer sam znala da moram. Sjećam se da sam napravila čaj od hrpe đumbira i češnjaka. Ništa, niti okusa niti mirisa – govori.

 

Okus joj se postepeno počeo vraćati za dva tjedna, ali njuh još nije.

 

– Uglavnom sam sama, mogla bih se prestati prati, ionako ništa ne bih osjetila – smije se i dodaje: – Da se ne šalim vjerojatno bih već odavno poludjela.

 

U početku joj je jedino važno bilo da se suprug oporavi. O sebi nije niti mislila. Osim neugodnih simptoma, zapravo se nije loše osjećala. Što se energije tiče, imala je napretek.

 

Nakon 14 dana otišla je na prvo testiranje.

 

– Nalaz je bio pozitivan, ali uopće se nisam uzrujala jer sam zapravo to i očekivala. Stalno se spominjalo do tri tjedna zaraze, tako da mi nije bio neki veliki šok – prepričava.

 

No, kada je nakon 28 dana od dijagnoze stigao pozitivan nalaz, briznula je u plač. Tada je već postala očajna. Otvorio se cijeli niz pitanja; zašto baš njoj? Šteti li to dugoročno zdravlju? I, kvragu, kako će izdržati???

 

– Usponi i padovi moja su svakodnevica. Trudim se ostati normalna – govori mi, a ja je pitam koga viđa, s kim živi?

 

– Psa i supruga. Šogora, šogoricu i kćeri iz daljine, jer živimo u istoj kući s odvojenim stanovima i ulazima. Ponekad kroz prozor vidim nekoga od susjeda – kaže i dodaje: – Aaaaa, pa zaboravila sam policajce. Ona je naime, u samoizolaciji, i do sada su joj tri puta bili u kontroli.

 

– Super mi je kada dođu. Malo mi ispune dan. Dođu, pozvone, prvi put je bila i liječnica. Stanu kraj vrata, pitaju kako sam, malo popričamo i onda odu. U situaciji sam da mi je i od njih rastanak težak – opet se nasmije. Sreća u nesreći je što živi u kući, pa čeprka po vrtu. Cijelu kuću je već nekoliko puta preokrenula. – Izađem u vrt i čupkam travu. Inače sam hiperaktivna osoba. Šećem, vozim bicikl. Imam 30 godina radnog staža i sedam dana bolovanja. Nisam se nikad našla u takvoj situaciji da moram biti zatvorena. Zbilja je samo jedna riječ koja ovo opisuje – robija. Ni dani u tjednu više nemaju ime. Tako je svejedno – govori. U trenu mijenja raspoloženje i u dahu govori da mi je zaboravila reći važnu stvar. Malo prije mene nazvala ju je glavom i bradom prof. Alemka Markotić i rekla da bez obzira na to što je pozitivna na koronu, to neće štetiti njezinom organizmu. Virus se nalazi samo na sluznici. To ju je utješilo. Jer iako inače nije hipohondar, sada osluškuje tijelo. Lagana bol u prsima za nju je odmah srčani udar. Bol sa zadnje strane leđa su bubrezi. Misli si tko zna na što joj može “lupiti” virus.

 

– Zamislite, zvala me prof. Markotić osobno, da vidi kako sam. Eto, sad sam poznata, zovu me novinari i poznate osobe – smije se pa se brzo vraća na meritum stvari. S obzirom na to da radi s kemikalijama već dugi niz godina, vrlo je vjerojatno da joj se sluznica nosa isušila i da se zato virus “zakačio”.

 

Ono što sad mora raditi je čim više ispirati nos fiziološkom otopinom, inhalirati se toplom kamilicom i piti puno tekućine.

 

– I imati sreće – dodaje, iako ne zna kad će ta sreća doći.

 

U srijedu je opet bila na testiranju.

 

– Pogađate? Opet sam bila pozitivna, ali da nisam, ne biste me vi sada nazvali – opet se nasmije.

 

S druge strane, boji se hoće li nakon svega razviti nekakav PTSP, jer, kao, osjeća se normalno, a zna da se njezin organizam bori.Nova stresna situacija je za tri dana. Opet ide na davanje brisa. To će, kao i do sada, raditi u drive-in testiranju u Baruna Filipovića.

 

– Toliko je suludo da bih opet bila pozitivna, ali to mislim već 20-ak dana. Samu sebe uvjeravam da se neću uzrujati na pozitivan nalaz, ali svaki put šamar jače zaboli – kaže. Zašto je to tako pitali smo i prof. Markotić?

 

Nitko još, objašnjava, na to ne može dati odgovor. Sada je sve na razini pretpostavke.

 

– Budući da gospođa radi s kemikalijama, moguće je da je došlo do utjecaja na zdravlje sluznice i da se teže brani od drugih ljudi, ali to su samo pretpostavke. Ono što smatra većina stručnjaka, ali i dalje nije dokazano, je da nakon toliko vremena osoba više nije infektivna – kaže Markotić.

 

Takvih slučajeva je malo u svijetu, pojašnjava, i dodaje da su jako zanimljivi za istraživanje.

 

Ta pojavnost još nije razriješena, ali sigurno je da će se to pokušati detaljno istražiti i da ćemo jednom imati odgovor na taj, ali i na sva druga pitanja vezana uz novi koronavirus – zaključuje Markotić.

 

I? Što ćete prvo napraviti kad završi vaša “robija”?

 

– Znam! Otići ću prošetati psa. Šetati ulicom, slobodno, bez pečata koronavirusa na sebi. Vrata od okućnice više neće biti prepreka. Prošetat ću, pozdraviti susjede, oni će pozdraviti mene. Sanjam da nitko ne bježi od mene – govori sjetno.

 

Zapravo, želi samo osjećaj slobode.

 

Bojite li se ičega, pitam?

 

– Itekako. Bojim se da će biljeg na meni ostati. Bojim se da ljudi nisu shvatili da nam je ovo bila prilika da uočimo svoje pogreške i da budemo bolji. No, kao što sam rekla, pod stresom sam i nadam se da su ovo samo neke negativne misli koje će proći – kaže.

 

(Jutarnji.hr)

(469)

BOLUJEM OD KORONE VEĆ 47 DANA: Oglasila se Hrvatica, SVE JE POČELO 17. MARTA…

| Porodica i zdravlje, Slider, Vijesti |
About The Author
-