ANDREJ NIKOLAIDIS ZA “SB”: “Za Zapad su najveći problemi Balkana stabilokratija i korupcija, a Vučićeva vlast kao nije stabilokratija i u Srbiji nema korupcije’ i ne znam čega se onda pribojava Gabriel Escobar…”

“Evo rezultata zapadne politike – ‘Najveći problem Balkana su stabilokratija i korupcija’, a Vučićeva vlast kao nije stabilokratija i u Srbiji nema korupcije’ i ne znam čega se pribojava Gabriel Escobar…”

 

 

Ako sam vam ovo već pričao, ne zamjerite.

 

 

Kao što znate, danas sve mora biti “inkluzivno”.

 

 

Osim viceva. U njima, privilegiju da ispadnu glupi, prevareni i donji uvijek, ama baš uvijek, imaju ljudi sa muslimanskim imenima. Stoga se, u ime inkluzivnosti, dakle, junaci našega vica, umjesto Mujo i Haso, zovu Hrvoje i Miroslav.
Elem: uhvati pleme ljudoždera Hrvoja i Miroslava. Nalože vatru, pripreme kazan sa kipućom vodom pa pitaju Hrvoja: „Šta ćeš: da te skuvamo ili điđi-miđi“?

 

 

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

 

 

Gleda Hrvoje onaj kazan, pa kaže: „Daj điđi-miđi“.

 

 

Bilo je to brojno pleme, pa se điđi-miđi otegao. Jedan, dva, tri, četiri – dođe peti sat a Hrvoje preminu u strašnim mukama.
Tako da je Miroslav, kada je upitan da bira, kao iz topa odgovorio: „Skuvajte me“.

 

 

Tada poglavica reče: „Može, al’ prvo malo điđi-miđi“.

 

 

Ima, hoću vam reći, značajna doza neslobode u svakom našem takozvanom „slobodnom izboru“. U tom smislu svaki je takav izbor lažan. Kao kad ti konobar, na pitanje „imal’ šta slatko?“ nabroji: reform torta, baklava, čizkejk, palačinke, sladoled. Djeluje kao bogat, širok izbor. Al’ jebi ga: tebi se jede tufahija, koje nema. Neko u tom slučaju odabere nešto od ponuđenog. A neko kaže „fala, onda ništa“.

 

 

Što važi za tufahije, važi i za predsjedničke kandidate. S tim što je teško naći konobara koji će te ubjeđivati da od toga hoćeš li uzeti baklavu ili sladoled zavisi sudbina države i naroda. Dok te upravo u to, da od tvog izbora zavisi kolektivna budućnost, ubjeđuju partije kada ti nude takozvane političke predstavnike sa kojima, većinom njih, da slobodnoga izbora zaista ima, ni tramvaj ne bi čekao.

 

 

Uskoro će predsjednički izbori u Crnoj Gori, zato vam sve ovo pričam. A u Crnoj Gori, kao i u Bosni i Hercegovini, izbori zaista jesu bitna stvar. Kako već biva u nestabilnim sistemima koji traju na rubu raspadanja.

 

 

Ovdje tek djelimično važi čak i razuman stav da izbor između dva zla neće rezultirati dobrim. Naravno da neće. Ali ako sam prisiljen da odaberem između hepatitisa C i raka pankreasa, taj izbor je no brainer. Naravno da znam da je loše – ali mi nije svejedno koliko je loše.

 

 

Crna će Gora birati predsjednika i to se, budući da su BiH i ta zemlja danas spojeni sudovi, itekako tiče i Sarajeva.
Da vidimo, dakle, šta ima. I ima li tufahija.

 

 

Pobjednik će biti izabran u drugom krugu. U koji će ući Đukanović, kojem će u prvom krugu dio glasova otkinuti Vuksanović Stanković, koja nema šanse da izbori drugi krug. Ko ima šanse? Tri kandidata “srpskog sveta”. Dvojica koji se lažno predstavljaju kao “građanski, centristički” – Bečić i Milatović. Više šansi od njih ipak ima ultradesni Andrija Mandić.

 

 

Đukanović-Mandić. Ko će pobijediti? Iskren odgovor je: ne mogu biti siguran. I taj vam odgovor kazuje sve što trebate znati o tome kako nisko je pala Crna Gora.

 

 

Do prije koju godinu Andrija Mandić je bio toliko nepopularan da je morao iznajmljivati čovjeka koji se pretvarao da je lider njegove partije. Čovjek se zove Miodrag Lekić. Danas je, pak, Mandić toliko popularan da nije posve sigurno (vjerovatno da, ali ne i sigurno) da će ga Đukanović pobijediti.

 

 

Mandić je četnički vojvoda i sudilo mu se za ono što je Michael Pence, tadašnji potpredsjednik Amerike, tokom boravka u Podgorici nazvao od strane Rusije sponzorisanim pokušajem državnog udara. Mandić je, po navodima crnogorskog tužilaštva, bio do grla umiješan u to. Ali je Mandić pobijedio na izborima 2020. pa ga je sud, koji uvijek voli pobjednike, ostavio na slobodi. Dok čeka ponovoljeno suđenje, Mandić je skontao da bi mogao postati predsjednik Crne Gore.

 

 

Ako Crna Gora za predsjednika izabere – a mogla bi – tog čovjeka, koji je iz parlamenta svoje saborce iz ratova devedesetih pozvao na krstaški rat, rekavši im: budite Hristovi vojnici i budite spremni, biće to pečat na propast ove zemlje.

 

 

Biće to, takođe, i potpuni slom politike EU i SAD u regionu. Jer je njihova ideja promjena u Crnoj Gori bila – maći Đukanovića, ali tako da na vlast ne dođe Mandić. Baš tako.

 

 

Eh, šta vam je ironija istorije… Šta je, ko je, posljednja brana pred Mandićevom pobjedom na izborima? Upravo Milo Đukanović.

 

 

Gabriel Escobar, pribojavajući se Mandićeve pobjede, najavljuje da će se Rusija itekako umiješati u crnogorske predsjedničke izbore. Ozbiljno? Ma je li moguće? A dosad se nisu miješali? A Srbija? Ona se ne miješa? O tome ni riječi?

 

 

Gabriel Escobar je, takođe, sjetiće se čitateljica/čitalac, tvrdio da je najveći problem naših zemalja – korupcija. U tom slučaju, odlično je da Mandić pobijedi Mila. Je li tako? Aha, nije. Sad je, ipak, malo veći problem da pobijedi ruski kandidat? Koji je, ujedno, i Vučićev kandidat. A kako to da su Srbija i Rusija na izborima u Crnoj Gori na istom poslu? Aha, ne biste sad o tome, jer Vučiću treba gladiti muda, naročito sad, kada treba da potpiše nezavisnost Kosova?

 

 

Kako bilo… Evo rezultata zapadne politike “najveći problem Balkana su stabilokratija i korupcija” (a Vučićeva vlast nije stabilokratija i u Srbiji nema korupcije?): Mandić, Putinov i Vučićev kandidat, čovjek koji je, rekoh, koliko juče bio toliko nepopularan da se nije smio pojaviti ni kao lider vlastite stranke, danas je pred pobjedom na izborima u Crnoj Gori. U tome ga može spriječiti samo Milo Đukanović, kojega je zapad, prije nego je u klerikalnoj kontrarevoluciji, koja je imala elemente i “Arapskog proljeća” i “Iranske revolucije”, uklonjen sa vlasti, označavao kao simbol “stabilokratije i korupcije”.

 

 

Ma bravo. Veliki aplauz za spoljnu politiku EU i SAD, molim. Konfete i fanfare za njihove ambasade u Podgorici i regionu, moliću lijepo.

 

(SB)

(44)

ANDREJ NIKOLAIDIS ZA “SB”: “Za Zapad su najveći problemi Balkana stabilokratija i korupcija, a Vučićeva vlast kao nije stabilokratija i u Srbiji nema korupcije’ i ne znam čega se onda pribojava Gabriel Escobar…”

| Bosna i Hercegovina, Slider, Vijesti |
About The Author
-