AMERIČKI HISTORIČAR ANALIZIRA KAKO BI MOGAO ZAVRŠITI RAT: “Činjenica da Ukrajina pobjeđuje na bojnom polju je važna jer time vrši pritisak na rusku politiku. Tirani poput Putina pokazuju…”

Ukrajinci su se, priznajmo, pokazali zapanjujuće dobrim ratnicima. Izveli su niz obrambenih, a sada i napadačkih operacija koje bismo mogli nazvati “udžbeničkim”, ali takvi udžbenici još nisu napisani, a kada budu napisani, ukrajinski vojni pohod će biti primjer.

 

 

U početku niko nije mogao zamisliti da bi mogao početi rusko-ukrajinski rat. A ipak je počeo. A sada niko ne može zamisliti kako će to završiti. A ipak će doći kraj.

 

Rat je u konačnici stvar politike. Činjenica da Ukrajina pobjeđuje na bojnom polju je važna jer Ukrajina vrši pritisak na rusku politiku. Tirani poput Putina pokazuju određenu fascinaciju jer ostavljaju dojam da mogu raditi što žele. To, naravno, nije istina, a njihovi su režimi varljivo krhki. Rat završava kada ukrajinske vojne pobjede promijene rusku političku stvarnost, proces za koji vjerujem da je započeo, piše američki povjesničar Timothy Snyder.

 

Ukrajinci su se, priznajmo, pokazali zapanjujuće dobrim ratnicima. Izveli su niz obrambenih, a sada i napadačkih operacija koje bismo mogli nazvati “udžbeničkim”, ali takvi udžbenici još nisu napisani, a kada budu napisani, ukrajinski vojni pohod će biti primjer. Učinili su to sa zadivljujućom mirnoćom i hladnokrvno, čak i dok su njihovi neprijatelji činili užasne zločine i otvoreno vodili kampanju za njihovo uništenje kao nacije.

 

 

Kako bi rat mogao završiti? “Ima više načina”

 

Trenutačno, međutim, imamo određene poteškoće sagledati kako Ukrajina može pobijediti unatoč tome što napreduje. To je zato što je naša mašta zarobljena jednim prilično malo vjerovatnim završetkom rata – nuklearnom detonacijom. Mislim da smo djelomično privučeni ovim scenarijem jer nam se čini da nedostaju druge varijante – a to bi bio nekakav kraj.

 

Međutim, korištenje oblaka gljive za završetak priče stvara tjeskobu i sprječava jasno razmišljanje. Fokusiranje na taj scenarij umjesto na one vjerojatnije sprječava nas da vidimo što se zapravo događa i da se pripremimo za vjerojatnije mogućnosti. Nikad ne bismo trebali izgubiti iz vida koliko će ukrajinska pobjeda poboljšati svijet u kojem živimo.

 

Ali kako ćemo tamo doći? Rat bi mogao završiti na više načina. Izložit ću samo jedan vjerovatan scenarij koji bi se mogao pojaviti u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci. Naravno, ima i drugih.

 

Važno je početi usmjeravati razmišljanja prema nekim vjerojatnijim varijantama. Scenarij koji ću ovdje predložiti je da se ruski konvencionalni poraz u Ukrajini neprimjetno pretvara u borbu za vlast u Rusiji, što će zahtijevati rusko povlačenje iz Ukrajine. Ovo je, povijesno gledano, vrlo poznat lanac događaja.

 

Prije nego što ovo iznesem, nastavlja Snyder, prvo ćemo morati ukloniti nuklearnu prepreku. Govoreći o nuklearnom ratu na širok, općenit način, zamišljamo da se u rusko-ukrajinskom ratu radi o nama. Osjećamo se kao žrtve. Razgovaramo o svojim strahovima i tjeskobama.

 

Stavljamo click-bait naslove o kraju svijeta. Ali ovaj rat gotovo sigurno neće završiti razmjenom nuklearnog oružja. Države s nuklearnim oružjem bore se i gube ratove od 1945. godine, ali ga ne koriste. Nuklearne sile gube ponižavajuće ratove na mjestima poput Vijetnama i Afganistana i ne koriste nuklearno oružje.

 

 

“Popuštanje nuklearnoj ucjeni neće okončati konvencionalni rat u Ukrajini”

 

Istini za volju, postoji određeno iskušenje da se mentalno popusti pred nuklearnom ucjenom. Kad se jednom pokrene tema nuklearnog rata, čini se da je iznimno važna i postajemo depresivni i opsjednuti. Upravo to i jest Putinova namjera s njegovim nejasnim aluzijama na nuklearno oružje. Nakon što to prihvatimo, zamišljamo prijetnje koje Rusija zapravo ne upućuje. Počinjemo govoriti o ukrajinskoj predaji samo da ublažimo psihički pritisak koji osjećamo.

 

To, međutim, radi za Putina umjesto njega spašavajući ga od katastrofe koju je sam stvorio. On gubi konvencionalni rat koji je započeo. On se nada da će spominjanje nuklearnog oružja odvratiti demokracije od isporuke oružja Ukrajini i kupiti mu dovoljno vremena da dovede ruske rezerve na bojište kako bi usporio ukrajinsku ofanzivu. Vjerojatno u tome neće uspjeti, a retorička eskalacija jedna je od rijetkih predstava koje su mu ostale.

 

Kao što ću objasniti, popuštanje nuklearnoj ucjeni neće okončati konvencionalni rat u Ukrajini. To bi, međutim, učinilo budući nuklearni rat mnogo vjerovatnijim. Davanje ustupaka nuklearnom ucjenjivaču uči ga da će mu ova vrsta prijetnje donijeti ono što želi, što jamči nove krizne scenarije. To uči druge diktatore, buduće potencijalne ucjenjivače, da su nuklearno oružje i malo razmetanja sve što im je potrebno kako bi dobili ono što žele, a to znači više nuklearnih sukoba. Tako se nastoji sve uvjeriti da je jedini način da se obrane izgradnja nuklearnog oružja, što znači globalno širenje nuklearnog oružja.

 

Ako i postoji neka vrsta nuklearne prijetnje, ona nije usmjerena protiv nas, nego protiv Ukrajinaca. Sedam mjeseci odolijevaju nuklearnoj ucjeni, a ako oni to mogu, sigurno možemo i mi. Kada istaknuti ruski političari poput čečenskog čelnika Ramzana Kadirova govore o nuklearnoj bombi, misle na Ukrajinu. Ali rat neće završiti time. Kadirov također tvrdi da šalje svoje sinove tinejdžere da se bore u Ukrajini. Pa da budu ozračeni ruskim nuklearnim oružjem?

 

 

“Da Rusija upotrijebi nuklearno oružje na anektiranom teritoriju, to ne bi okončalo rat”

 

Rusija tvrdi da mobilizira stotine tisuća novih vojnika. Mobilizacije ne ide nimalo dobro, ali čak i da ide, bi li Putin doista preuzeo politički rizik velike mobilizacije, poslao ruske dječake u Ukrajinu, a zatim detonirao nuklearno oružje u blizini? Moral je već ozbiljan problem. Čini se da je više od pola milijuna ruskih muškaraca radije pobjeglo iz zemlje nego da ih se pošalje u Ukrajinu. Situaciji ne bi pomoglo da Rusi pomisle kako su mobilizirani u zonu u kojoj će biti detonirano nuklearno oružje. Neće dobiti odgovarajuću zaštitnu opremu. Mnogi mobilizirani vojnici nemaju odgovarajuću opremu ni za konvencionalni rat.

 

Rusija je upravo proglasila aneksiju dijelova istočne i južne Ukrajine. Ovo je, naravno, smiješno. No bi li Moskva doista upotrijebila nuklearno oružje na zemljama za koje tvrdi da su ruske ubijajući ili kontaminirajući ljude za koje tvrdi da su ruski državljani, civili i vojnici? Nije nemoguće. Ali vrlo je malo vjerojatno.

 

A čak i da se dogodi, to ne bi završilo rat ili barem ne bi okončalo rat ruskom pobjedom. Dosad nisam ni spominjao odvraćanje – predviđanje da bi uporaba nuklearnog oružja izazvala snažne reakcije drugih zemalja. Amerikanci su imali mjesece da razmisle o tome i pretpostavljam da je njihov odgovor na nuklearnu akciju Rusije procijenjen kao onesposobljavajući za ruske oružane snage i ponižavajući za Putina osobno. Još jedan neizravniji oblik odvraćanja sigurno je spoznaja da bi uporabom nuklearnog oružja Putin i Rusija izgubili potporu diljem svijeta.

 

 

“Putin želi da suosjećamo s njegovom situacijom”

 

Također se pitam bi li Rusija preuzela rizik korištenja nuklearnog oružja čak i u blizini Ukrajine, s obzirom na precizno ukrajinsko dalekometno topništvo, rusku manjkavu logistiku i sposobnost Ukrajinaca da se domognu oružanih sustava koje su Rusi unijeli u njihovu zemlju. Teško je precijeniti poteškoće koje Rusi imaju da zadrže svoje stvari. Naravno, Rusi bi umjesto toga mogli upotrijebiti projektil, ali neki od njihovih projektila sami padaju, a više ih bude srušeno. Ruski zrakoplovi obično se ruše i budu oboreni do te mjere da su ruski letovi rijetki i privlače negativnu pozornost.

 

Pod pretpostavkom da Rusija doista želi detonirati nuklearno oružje male snage u Ukrajini i u tome uspije, to ne bi imalo odlučujuću vojnu razliku. Nema velikih skupina ukrajinskih vojnika ili opreme za gađanje jer se Ukrajina bori na vrlo decentraliziran način. Kad bi došlo do detonacije, Ukrajinci bi se nastavili boriti. Oni to govore već mjesecima i u to nema razloga sumnjati.

 

Tu je i problem motiva. Putin želi da suosjećamo s njegovom situacijom, što je, naravno, samo po sebi vrlo sumnjiv potez. No je li ono što on kaže uopće vjerodostojno? Kažemo da je Putin stjeran uza zid i pitamo se što će učiniti? Tako dolazimo do razgovora o nuklearnom oružju: Putin nas uvodi u ono za što bismo trebali vjerovati da je njegov vlastiti psihološki prostor. No to je sve samo osjećaj. To zapravo i nije motiv.

 

Da su čiste emocije, proizašle iz poraza, motivirale uporabu nuklearnog oružja, to bi se već dogodilo, a nije. Malo što može biti više ponižavajuće od ruskog poraza kod Kijeva nakon mjesec dana rata. Kolaps u Harkivskoj regiji u rujnu također je bio šok. Dok ovo pišem, Ukrajinci ostvaruju značajne dobitke u regijama za koje je Putin nedavno tvrdio da će zauvijek biti Rusija. Službeni ruski odgovor bio je da njihove granice nisu definirane. Ruska reakcija na nadmoćnu silu bila je povlačenje.

 

 

“Ono što je Putin učinio u Ukrajini promijenilo je njegovu poziciju u Moskvi”

 

Pa pogledajmo bolje Putinovu poziciju. Ruske oružane snage nisu “stjerane uza zid” u Ukrajini, sigurne su ako se povuku natrag u Rusiju. Metafora “zida” također nije od velike pomoći u sagledavanju Putinove pozicije. Prije se čini da se namještaj kreće oko njega i da će se morati ponovno orijentirati.

 

Ono što je učinio u Ukrajini promijenilo je njegovu poziciju u Moskvi, i to nagore. Iz toga, doduše, ne proizlazi da on “mora” dobiti rat u Ukrajini, što god to značilo (“može” logično dolazi ispred “mora”). Održati vlast u Moskvi je ono što je važno, a to ne znači nužno izlaganje daljnjem riziku u Ukrajini. Jednom kad (i ako) Putin shvati da je rat izgubljen, prilagodit će svoje razmišljanje o svom položaju kod kuće.

 

Kroz ljeto je ta pozicija bila jednostavnija. Sve donedavno, vjerojatno dok nije održao govor u kojem je najavio rujansku mobilizaciju, jednostavno je mogao proglasiti pobjedu u masovnim medijima, a većina Rusa bila bi zadovoljna. Sada je, međutim, svoj besmisleni rat doveo do točke u kojoj čak i ruski informacijski prostor počinje pucati.

 

Rusi su sada zabrinuti zbog rata, sve zahvaljujući mobilizaciji (kao što pokazuju ankete). A sada njihovi televizijski propagandisti priznaju da se ruske trupe povlače. Dakle, za razliku od prvih pola godine rata, Putin ne može samo ustvrditi da je sve u redu i završiti s tim. Mora učiniti nešto drugo.

 

 

“U Rusiji postoji rascjep i u eliti i u javnom mnijenju”

 

Pomaknula se zemlja pod Putinovim nogama. Njegova politička karijera temeljila se na korištenju kontroliranih medija za pretvaranje vanjske politike u umirujući spektakl. Drugim riječima, opstanak režima ovisio je o dvije premise – ono što se događa na televiziji važnije je od onoga što se događa u stvarnosti; a ono što se događa u inozemstvu važnije je od onoga što se događa kod kuće.

 

Čini mi se da te premise više ne drže vodu. S mobilizacijom je razbijena razlika između domovine i inozemstva; izgubljenim bitkama oslabljena je razlika između televizije i stvarnosti. Stvarnost počinje biti važnija od televizije, a Rusija će biti važnija od Ukrajine.

 

U Rusiji postoji rascjep i u eliti i u javnom mnijenju, a to sada postaje vidljivo i na televiziji. Neki ljudi misle da je rat sveta stvar i da se može dobiti ako se glave kotrljaju, vodstvo se ponaša časno i više ljudi i opreme se šalje na front. Među njima su i vojni blogeri koji su zapravo na fronti, a čiji glasovi postaju sve popularniji. Ovo je zamka za Putina, jer on već šalje u borbu sve što može.

 

Ti glasovi ga čine slabim. Drugi misle da je rat bio pogreška. Ovi glasovi će ga učiniti budalastim. Ovo je samo najosnovnije od niza kontradiktornih pozicija s kojima se Putin sada suočava, iz izložene i oslabljene pozicije.

 

Ako rat u inozemstvu slabi vašu poziciju i ako se taj rat ne može dobiti, najbolje ga je završiti danas, a ne sutra. Sumnjam da Putin to još ne vidi. Došao je, međutim, dovoljno daleko da shvati kako mora djelovati u stvarnom svijetu, iako do sada njegove odluke nisu bile dobre.

 

 

“Mobilizacija je bila najgora odluka za oba svijeta”

 

Mobilizacija je bila najgora odluka za oba svijeta; dovoljno velika da otuđi stanovništvo, a premala i iznad svega prekasna da napravi razliku prije zime. Vjerovatno je to bio rezultat kompromisa, što nam pokazuje da Putin ne vlada sam. Putin pokušava zapovijedati trupama u Ukrajini. Njegovi neuspjesi otvaraju ga kritici (zasad neizravnoj). Ali čini se da je Putin zapeo, puko okončanje rata sada, bez promjene teme, ojačalo bi neke od njegovih kritičara. Ali sada kada je mobilizacija već provedena, on ima malo načina da primijeni veću silu. Dakle, kako se tema mijenja?

 

Mijenja se sama od sebe. Putin je sada zarobljen događajem koji je trebao biti televizijski i o nekom dalekom mjestu, ali koji je odmah poprimio politički oblik unutar Rusije. Dvije istaknute ruske političke figure, Ramzan Kadirov i Jevgenij Prigožin, prilično su brutalno kritizirali rusko vrhovno zapovjedništvo. S obzirom na to da svi znaju kako Putin zapravo zapovijeda, ovo mora izazvati podjele. Kremlj je izravno odgovorio Kadirovu, a vojna propaganda prikazuje kritiziranog zapovjednika sa svojim trupama na terenu.

 

Nije nimalo slučajno da Kadirov i Prigožin kontroliraju nešto poput privatnih oružanih snaga. Kadirov, de facto diktator ruske regije Čečenije, ima svoju miliciju. Bio je angažiran u Ukrajini, gdje se činilo da se specijalizirao za teroriziranje civila i za objave na Instagramu. Nakon što se u septembru zalagao za mobilizaciju u Rusiji, Kadirov je najavio da niko iz Čečenije neće biti mobiliziran. Moglo bi se zaključiti da svoje ljude čuva za nešto drugo.

 

Prigožin je vođa mračnog plaćeničkog entiteta Wagner i u tom je svojstvu postao vidljiviji. Odgovoran je i za Agenciju za internetsko istraživanje, koja je bila jedan od aktera hibridnog rata protiv Ukrajine 2014. i kibernetičkih ratova protiv Velike Britanije i SAD-a 2016. godine. Wagner je bio uključen u niz pokušaja promjene režima, uključujući krvave čistke ruskih marionetskih vlada u regijama Luhansk i Donjeck, te pokušaje atentata na Volodimira Zelenskog na početku rata. To je bez sumnje bilo po Putinovom nalogu. Ali to je uznemirujući skup vještina.

 

 

“Prigožin i Kadirov pozivaju na intenziviranje rata i rugaju se ruskom vrhovnom zapovjedništvu”

 

Upravo sada Wagner predvodi svakodnevne ruske ofenzive u području Bahmuta u Donjeckoj regiji, koje zapravo nikamo ne vode. Čini se da Wagner nije previše aktivan tamo gdje Ukrajinci napreduju, što je mnogo važnije. Jučer je Gulagu.net objavio kako je jedan Wagnerov borac ustrijelio časnika ruske vojske, što govori kako na tom dijelu bojišnice nije sve u redu.

 

Je li pretjerano pretpostaviti da Prigožin štedi sve vrijedne ljude i materijal koji su mu ostali? Otvoreno je novačio ruske zarobljenike da se bore za Wagnera u Ukrajini. Usudio bih se pretpostaviti da ih šalje u smrt, a zadržava ljude i opremu koji bi mogli imati budućnost u nekom drugom pothvatu.

 

Prigožin i Kadirov pozivaju na intenziviranje rata i rugaju se ruskom vrhovnom zapovjedništvu najagresivnijim mogućim tonom, ali u međuvremenu kao da štite svoje ljude. I to se čini kao zamka. Kritizirajući način na koji se rat vodi, oni slabe Putinovu informacijsku kontrolu, tjerajući ga da preuzme odgovornost iako oni sami to neće učiniti, te dodatno razotkrivaju njegovu poziciju. Govore mu da mora dobiti rat koji oni sami, čini se, ne pokušavaju dobiti.

 

 

“Sama mobilizacija počinje izgledati kao koplje upereno u krivom smjeru”

 

U logici koju opisujem, ističe Snyder, suparnici nastoje sačuvati sve borbene snage koje imaju, bilo da zaštite svoje osobne interese u nepredvidivom vremenu ili da igraju za Moskvu. Ako je ovo doista sadašnja situacija, uskoro će se činiti glupim da svi koji su uključeni imaju oružane snage smještene u dalekoj Ukrajini ili da tamo trpe gubitke dan za danom. Tada dolazi točka preokreta. Jednom kada neki ljudi shvate da drugi ljudi koče svoje sljedbenike, činit će se besmislenim trošiti (ili otuđivati) svoje.

 

U određenom trenutku ova logika počinje vrijediti i za samu rusku vojsku. Kao što je Lawrence Freedman istaknuo, ako vojska želi imati ulogu u ruskoj politici ili prestiž u ruskom društvu, njezini zapovjednici imaju poticaj da se povuku dok još uvijek imaju jedinice za zapovijedanje. A ako sam Putin želi ostati na vlasti, nije mu u interesu ni diskreditirana, ni demoralizirana vojska.

 

Sama mobilizacija počinje izgledati kao koplje upereno u krivom smjeru – ima li smisla slati tisuće nespremnih i nedovoljno opremljenih ljudi u propast? Putinova pretpostavka je, naravno, da će mobilizirani vojnici ili umrijeti ili pobijediti, ali ako umjesto toga pobjegnu, postaju opasna skupina, možda spremna podržati drugog vođu.

 

I tako možemo vidjeti vjerojatan scenarij kako će ovaj rat završiti. Rat je oblik politike, a ruski režim je promijenjen porazom. Dok Ukrajina nastavlja pobjeđivati u bitkama, jedan preokret prati drugi. Televizualno posustaje pred stvarnim, a ukrajinska kampanja postaje manje važna od borbe za moć u Rusiji.

 

 

“Ako do toga dođe, Putin će se povući iz Ukrajine zbog vlastitog političkog opstanka”

 

U takvoj borbi nema smisla imati naoružane saveznike daleko u Ukrajini ako mogu biti korisnije raspoređeni u Rusiji, ne nužno u oružanom sukobu, iako se ni to ne može u potpunosti isključiti, nego kako bi odvratili druge i zaštitili sebe. Za sve dotične faktore, možda je loše izgubiti u Ukrajini, ali je još gore izgubiti u Rusiji.

 

Logika situacije ide u prilog onome tko to najbrže shvati, te je u stanju kontrolirati i preraspodijeliti snage. Jednom kada kaskada počne, vrlo brzo postaje besmisleno držati bilo kakve ruske snage u Ukrajini. Opet, iz ovoga ne slijedi nužno da će biti oružanih sukoba u Rusiji.

 

Radi se samo o tome da će, kako nestabilnost stvorena ratom u Ukrajini dolazi kući, ruski čelnici koji žele profitirati od te nestabilnosti ili se od nje zaštititi, željeti svoje centre moći držati blizu Moskve. I to bi, naravno, bila jako dobra stvar, za Ukrajinu i za svijet.

 

 

“Ponekad promijenite temu, a ponekad tema promijeni vas”

 

Ako je to ono što dolazi, Putinu neće trebati izgovor da se povuče iz Ukrajine, budući da će to činiti zbog vlastitog političkog opstanka. Uz svu njegovu osobnu privrženost čudnim idejama o Ukrajini, pretpostavljam da je više privržen moći.

 

Bude li se ostvario ovaj scenarij, ne moramo brinuti o stvarima o kojima smo skloni brinuti, poput toga kako se Putin osjeća zbog rata i hoće li Rusi biti uzrujani zbog gubitka. Tijekom unutarnje borbe za vlast u Rusiji, Putin i ostali Rusi imat će druge stvari na umu, a rat će ustupiti mjesto važnijim brigama. Ponekad promijenite temu, a ponekad tema promijeni vas.

 

Naravno, sve ovo ostaje vrlo teško predvidjeti, pogotovo na razini detalja. Drugi su ishodi posve mogući. Ali linija razvoja o kojoj ovdje raspravljam nije samo daleko bolja, nego je i daleko vjerovatnija od scenarija sudnjeg dana kojih se bojimo. Stoga ga vrijedi razmotriti i za njega se isplati pripremiti, zaključuje Timothy Snyder.

 

(SB)

(478)

AMERIČKI HISTORIČAR ANALIZIRA KAKO BI MOGAO ZAVRŠITI RAT: “Činjenica da Ukrajina pobjeđuje na bojnom polju je važna jer time vrši pritisak na rusku politiku. Tirani poput Putina pokazuju…”

| Slider, Vijesti |
About The Author
-