AHMED IMAMOVIĆ, REŽISER; DARO, RODE MOJ: Otvoreno pismo Dari iz Jasenovca

Zato ću ti govoriti iz dubine moje duše, jer znam da oboje želimo isto. Zbog toga i vjerujem da ti neće smetati da te oslovljavam s „rode moj“.

 

 

Piše: Ahmed Imamović

 

 

Pišem ti iz komfora moje radne sobe. Vjerovatno samo mahnit insan može pisati pismo glavnom liku jednog igranog filma, a ako nije mahnit onda je zasigurno naopak čovjek. To ti je najbolje opisao Nedžad Ibrišimović: „…takav čovjek radi sve što rade i drugi ljudi, samo on to radi naopako“. Ali obzirom da i ti i ja potičemo sa ovih istih prostora samo različitog, ali ne i tako dalekog vremena, duboko smo svjesni da ovdje na Balkanu logika nikad nije stanovala, te da je u svakom trenutku sve, baš sve moguće, osim da ljudi počnu tuđu nesreću osjećati kao vlastitu.

 

 

Zato ću ti govoriti iz dubine moje duše, jer znam da oboje želimo isto. Zbog toga i vjerujem da ti neće smetati da te oslovljavam s „rode moj“.

 

 

SVE SAM ZNAO, ALI, IPAK

 

 

Rode, evidentno je da i ono tvoje i ovo moje vrijeme imaju zajedničku poveznicu u činjenici da su jednako savršeno za one koje ne sputava ni savjest, ni kajanje. Pogledao sam film o tebi, po profesiji sam filmski reditelj, međutim neću se ovdje baviti nikakvom analizom, niti kritikom, ni pozitivnom, ni negativnom marginom filma sa pozicije nekoga ko ima kvalifikaciju za to.

 

 

Hoću da ti kažem da sam potresen pričama o srpskim majkama i djeci u konclogorima NDH, iako sam dosta o tome znao odavno prije. Niti jednog momenta ne dovodim u pitanje istinu o sistematičnom provođenju i egzekuciji genocida nad Srbima u to vrijeme. Odrastao sam u bivšoj državi, o stradanjima sam učio iz knjiga, na ekskurziju sam išao u Jasenovac i gledao sam filmove o ustašama i četnicima kroz svoje djetinjstvo i mladost. Duboko sam vjerovao do devedesetih godina prošlog vijeka da je sve to tragična i krvava prošlost i da će zauvijek ostati iza nas. Ipak, 31 godinu poslije prvog čovjekovog leta u svemir i 22 godine nakon prvih koraka koje je čovjek načinio na Mjesecu, apsurd je da se na Balkanu ponovo otvorio ciklus masovnog ubijanja. Jedan musliman je dva puta zaklan na istoj ćupriji i dva puta s nje bačen u istu rijeku. Jedan mali srpski dječak je dva puta strijeljan iz automatskog oružja, oba puta rafalnom paljbom. Hiljade, desetine hiljada ubijenih, milioni unesrećenih. Četiri godine su gorjeli gradovi, četiri godine su bile više nego dovoljno da se ponovo dogodi genocid. A ti, Daro rode, i sama znaš da se genocid ne dešava spontano, da se on dugo i seriozno planira unaprijed.

 

 

Prije par dana sam pogledao razgovor gospodina Predraga Antonijevića koji je režirao film o tebi, bio je gost jutarnjeg programa kod onog Milomira Marića za koga sam siguran da mu je četnička bakterija davno izjela mozak. Vjerovatno mu je tu bakteriju prenio vojvoda Šešelj koji je previše često gost u njegovim emisijama, pa tako i sam već dugo okolo rezonuje kao pomahnitali sifiličar. Nisam htio ništa komentarisati dok ne pogledam film, a večeras sam ga pogledao i zaplakao rode. Prvi put kada su žene srpkinje sa djecom u naručju u stočnom vagonu na putu za Jasenovac zapjevale:„ Zaspo Janko pod jablanom, pod jablanom zlatnom granom…. lijepe moje crne oči, pogledajte na me“. Iako sam unaprijed znao kuda vozi taj voz, koja mu je zadnja stanica, kakav će biti prijem njegovih nesretnih putnika po dolasku u Jasenovac i njihov užasan tretman u nastavku, ali nisam mogao da se oduprem stanju duboke anksioznosti tokom gledanja dok mi se cijepao komad po komad duše.

 

 

Zato i jesam šokiran da se reditelj ovakvog jednog filma može ismijavati na račun izgleda stvarnog čovjeka koji je stvarni zatvorenik stvarnog koncentracionog logora u okolini Prijedora, s tom razlikom što je ovog puta zatvorenik Bošnjak, musliman, a logor drže Srbi. Kolega reditelj Antonijević daje sebi za pravo stručno i medicinsko dijagnosticiranje, te vrlo samouvjereno sve prepisuje kliničkoj slici vezanoj za tuberkolozu, a budalasti Marić, onakav kakav jeste, nastavlja razvijati nebulozne teorije zavjera. Molim te da ovo budalasti ne shvatiš kao njegovo amnestiranje, već baš naprotiv, jer ovakve su budale u medijskom prostoru možda najodgovornije za pokolje i rušenja koja su pokrenuta devedesetih. Zbog takvih mi ovdje i dvadeset pet godina poslije rata živimo u permanentnom strahu i zaziremo jedni od drugih, uporno prebacujući krivicu kao ping-pong lopticu. U ovom buretu baruta čekamo hoće li i kada će ponovo biti potpaljen fitilj, kada će ponovo biti otvoren ciklus masovnog ubijanja na Balkanu.

 

 

BRATSTVO, ILI UNIŠTENJE

 

 

Zato ti i pišem, rode, pomozi. Ti si vrlo utjecajna u Srbiji, poštovana si kod Srba, a tvoje stradanje svakako zaslužuje svaki i svačiji respekt. Tvoja pokojna majka i brat Jovo, Bog dušu da im prosti, su žrtve neviđenog terora i genocida. Ali ti, Daro znaš da su i Aidini isto tako u Srebrenici, rahmet im duši, pobijeni kao žrtve dokazanog i presuđenog genocida.

 

 

Većina Srba negira genocid u Srebrenici, ali tek onda kada ga prihvate, ne kao kolektivnu odgovornost već kao fakt, tek onda može početi proces pročiščenja i katarze na ovom našem Balkanu. Tek onda će svaki onaj koji u svojim venama ima jednu kap krvi cara Lazara, zajedno sa onima koji se Bogu mole na arapskom jeziku, kao i sa onima koji čista srca i bosih nogu gaze na križnom putu ovaj Balkan pretvoriti u mjesto ugodnog življenja uz sve njegove različitosti koje samo mogu da obogaćuju, a ne da razdvajaju. Ukoliko se uskoro ne poklonimo pred svim žrtvama genocida, i onog i ovog doba, tada našoj djeci ostavljamo pretešku hipoteku „prokletstva predaka“.

 

 

Budi mi dobro rode, što bi rekao Jevtušenko: “Uvjeren sam da je čovjekova sudbina ili u opštem bratstvu, ili u opštem uništenju“.

 

 

P.S.

 

 

Ipak ne mogu da odolim, a da kao reditelj na nivou prvih utisaka nakon gledanja ne istaknem djevojčicu glumicu koja je bilijantno odigrala tvoj lik, isto kao i muziku, odličnu, kakvu odavno nisam čuo na filmu.

(27)

AHMED IMAMOVIĆ, REŽISER; DARO, RODE MOJ: Otvoreno pismo Dari iz Jasenovca

About The Author
-