5.april za Sarajlije znači itekako mnogo. Upravo na taj dan daleke 1979. godine košarkaši sarajevske Bosne popeli su se na krov Starog kontinenta, pobijedivši u Grenobleu Emerson sa 96:93. Bilo to čudo nad čudima, do tada najveći uspjeh jugoslovenske košarke.
Briljantna generacija: Delibašić, Varajić, Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Hadžić, Pešić, predvođena s klupe basketaškim magom Bogdanom Bošom Tanjevićem ispisala je najvjetlije historije glavnog bh. grada, ali i kompletne države. Apsolutno niko nije mogao ni slutiti da će deceniju poslije, baš na taj datum, 5. aprila, početi opsada grada u koji su donijeli titulu prvaka Evrope. Historija je htjela da agresori s okolnih brda baš u noći sa četvrtog na peti april 1992. započnu najdužu opsadu jednog grada u modernoj historiji.
13 godina nakon što je cijeli svijet saznao za “studente” i Sarajevo, nad šeherom se nadvila žestoka neman, jedna od najjačih vojnih sila Evrope u tom trenutku. Počela je zapravo odlučujuća bitka Sarajlija za preživljenje i odbranu svog grada, koja je itekako skupo plaćena. Sarajlije su pod opsadom bile 1.500 dana, što je čak tri puta duže od čuvene opsade Lenjingrada. Upravo je opsada glavnoh bh. grada bila jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada.
Opsada je počela 5. aprila 1992. godine, a borbe su prestale 14. decembra 1995., kada je u Parizu zvanično potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Zvanično pak opsada je okončana 29. februara 1996. godine.
Izračunato je i to da je na ovaj grad heroj prosječno dnevno ispaljivano po 329 projektila, ali preživio je. Zahvaljujući nevjerovatnom enzuzijazmu svojih stanovnika i još većoj hrabrosti svojih branilaca.
Rekord od 3.777 ispaljenih granata zabilježen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. Tokom opsade stradalo je čak 11.500 ljudi, a sve je počelo na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine gdje se 67 posto njenih stanovnika odlučilo za osamostaljenje.
Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma u od snagaJugoslavenske narodne armije (JNA) u noći sa 4. na 5. april 1992. godine. Vojska Republike Srpske je sa čak 18.000 rezervista opkolila ovaj grad koji je smješten u kotlnii i prema svim analizama pravo je čudo kako se uspio odbraniti. Slabo naoružani branioci, bez pravog naoružanja, skoro goloruki, odlučno su stali na branik svoje voljene domovine. Nisu poklekle Sarajlije pred najezdom bradatih spodoba, čitaj četnika, i JNA koja je upravo građanima ovog grada okrenula leđa. Sarajlije su odlučno rekli ne i sačuvali svoj ponos.
Već tokom zime 1991/92. godine JNA je rasporedila artiljeriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva, a narod im je slijepo vjerovao da će upravo tim oružjem braniti grad. Međutim, desilo se upravo suprotno, oko 120 minobacača i 250 tenkova stacioniranih na tim brdima godinama su sijali smrt po glavnom bh. gradu.
Već u martu 1992. godine u Sarajevu je došlo do sukoba između pripadnika Srpske Demokratske Stranke (SDS) Radovana Karadžića i policajaca pod kontrolom vlade Bosne i Hercegovine kad su srpske snage na Grbavici i Vracama postavile barikade.
5. aprila 1992. godine održale su se demonstracije za mir. Pripadnici SDS-a su pucali sa krova hotela Holliday Inn na demonstrante. Nakon demonstracija održanih na Marijin Dvoru, okupljeni demonstranti su se uputili ka tadašnjem mostu Vrbanja. Snajperisti koji su bili pozicionirani u objektu naspram benzinske pumpe su otvorili vatru na narod i tu, na mostu su ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić. Upravo su Suada i Olga prve žrtve opsade ovog grada heroja, a most na kojem su ubijene nosi njihova imena i stih: “Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši.”
Sve stranke, uključujući i SDS, su 11. aprila 1992. potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu, ali ubrzo nakon toga, 13. aprila, vojnici JNA pucaju na glavni terminal Sarajevskog aerodroma, gdje je stotine građana čekalo let da pobjegnu iz grada. Aerodrom je zatvoren.
Predsjedništvo BiH je 20. juna 1992 zvanično proglasilo ratno stanje i potvrdilo ono što su ljudi već odavno znali.
Tijekom opsade, grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države te je nastala nestašica hrane, električne struje, plina, lijekova i vode, tako da su Sarajlije znale ići do rijeke Miljacka radi napajanja, gdje su često bili izloženi vatri snajperista.
Ujedinjeni narodi su tijekom tog razdoblja konvojima snabdijevali Sarajlije hranom, lijekovima i gorivom za generatore u bolnicama, jedinom pekarom tada u gradu te centralnom pumpom za vodu. Ko u tim trenucima nije boravio u ovom gradu apsolutno neće nikada shvatiti kroz kakvu torturu su prolazili heroji koji su ostali.
Zapovjednik snaga bosanskih Srba, general Ratko Mladić, dao je direktnu naredbu da se gađaju svi nesrpski ciljevi u Sarajevu. Granatirani su bili gradska bolnica (posebno je bila granatirana tokom vremena za posjete poslijepodne), džamije, crkve i mnogi drugi ciljevi.
Druga polovina 1992. i prva polovina 1993. godine su predstavile vrhunac opsade grada Sarajeva. Razne su grozote učinjene Sarajlijama uz žestoke gubitke. Najvažnija uporišta i skladišta oružja grada čvrsto su bila u rukama Vojske Republike Srpske (VRS). Gradom je vladao strah od snajpera i table s napisom “Pazi, snajper!” su postale svakodnevnica. Neke su ulice bile toliko ugrožene da su nosile naziv “snajperska staza”. Mnogi dijelovi grada kao naprimjer Novo Sarajevo bili su pod kontrolom agresora.
Sredinom 1993. godine u aerodromskom naselju Butmir završio se 800m dugačak Sarajevski ratni tunel, koji je dozvolio ne samo ranjenima da napuste grad, nego prije svega je omogućio opskrbu grada hranom, ali, putem prevazilaženja embarga Ujedinjenih nacija na oružja, i oružjem. Početak tunela je u porodičnoj kući Kolarevih pored piste Sarajevskog aerodroma na Butmiru. Danas je ta kuća muzej ratne historije mlade Republike Bosne i Hercegovine. Najvjerovatnije Sarajevo ne bi preživjelo bez oružja, hrane i medikamenata koji su prošli kroz taj tunel.
BiH je pak priznata kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama, a Sarajevo je preživjelo. Opsada je završena 29. februara 1996. godine, a koštala je živote 11.500 ljudi.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) osudio je tri srpska zapovjednika zbog opsade: to su Stanislav Galić, Dragomir Milošević i Momčilo Perišić.
Stanislav Galić, zapovjednik korpusa Romanija, je zbog kampanje terora protiv Sarajlija, uključujući masakr na Markalema, proglašen krivim za teror i zločin protiv čovječnosti te osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.
Dragomir Milošević, zapovjednik istog korpusa, dobio je 29 godine zatvora.Tijekom izrečenja presude, sudac Patrick Robinson je rekao: “Nije bilo sigurnog mjesta u Sarajevu…Moglo se nastradati bilo kada i bilo gdje.”
MKSJ je bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, generala Momčila Perišića, proglasio krivim i osudio ga na kaznu od 27 godina zatvora za raketiranje Zagreba i za pomoć i podržavanje opsade i terora civila u Sarajevu. U svojoj presudi, MKSJ navodi da je SRJ putem Perišića odobrila isporuku od 800.000 metaka, 2.000 pušaka i 5.400 snajperskih strojnica VRS-u samo u novembru 1993. godine te 721.250 metaka, 27.130 granata, 900 projektila, 50 mina, 100 raketa i 350 detonatora u prosincu iste godine. Veliki dio tog oružja korišten je u vojnoj kampanji protiv Sarajeva.
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, se također našao na suđenju 2009., između ostalog zbog zločina tijekom opsade grada. Ratko Mladić je također optužen za opsadu grada.
Tužitelji su opsadu pred MKSJ-om ovako saželi:
“Opsada Sarajeva, kako je popularno dobila naziv, je bila epizoda tolike ozloglašenosti u sukobu u bivšoj Jugoslaviji da se mora vratiti natrag u razdoblje Drugog svjetskog rata kako bi našli neku usporedbu u europskoj povijesti. Od tada nijedna profesionalna vojska nije provela kampanju neumoljivog nasilja protiv stanovnika europskog grada kako bi ih smanjili do stanja srednjovjekovnog lišavanja u kojoj su bili u stalnom strahu od smrti. U razdoblju pokrivenom u ovoj optužnici, nije bilo sigurnog mjesta za Sarajlije, niti kod kuće, škole, bolnice, od namjernog napada.”
Imena rahmetli Envera Šehovića, Safeta Zajke, Safeta Isovića, Ramiza Salčina, Nedžada Muminovića, Safeta Hadžića, Dževada Begića Džilde, braće Panjeta, Fadile Džaković Žute, Amela Bečkovića, Muje Šejte, pokojnih Želimira Vidovića Kelija, Vinka Šamarlića i brojnih drugih zlatnim slovima će ostati upisana. Baš kao i naših heroja Draga Vikića, Stjepana Šibera, Jovana Divjaka, Ismeta Ćele Bajramovića, Ramiza Ćele Delalića i brojnih drugih heroja, koji su često ostajali nepravedno zapostavljeni. Ta imena ostaju i da opominju buduće generacije, da zaborava ne smije biti. Jer Sarajevo će biti, sve drugo će proći…
A simbolika je htjela da sutra, 6. aprila 2018. godine, ponovo zvanično u pogon bude puštena Trebeviča žičara. Koja će ako Bog da do Sudnjeg dana ponosno prkositi i pokazivati svima da je Sarajevo neuništivo. Baš kao i njegovi stanovnici, koji su prošli najgore moguće torture tokom agresorske opsade.
(615)
Related posts:
Čovjek kojeg je tukla policija RS-a: Željko Vulić dobio Dodikov režim na sudu
Pogledajte film ‘Država protiv Davida’: Od posljednjih sati života do grčevite borbe za istinu….
Srpskainfo otkriva detalje istrage o NESTANKU KRUNSKOG DOKAZA o ubistvu Davida Dragičevića
Evo kako izgledaju oni koje Dodik zove ‘frajerima’: Smrzavaju se u centru Banjaluke u četiri ujutro i…
LJUDI NE MOGU DA VJERUJU: Evo šta se krije iza Dodikovog izvinjenja Davoru!
O OVOME SVI PRIČAJU! Lejla je u grupi ‘Pravda za Davida’ napisala ‘Otvoreno pismo’ Lukaču i Karanu: ‘Vi gnjide i takvi kao vi se niste trebali razmnožavati’
U SOBI JE PAUČINA, KUĆA JE PRAZNA: Davor Dragičević na Trgu večeras svima POSLAO JASNU PORUKU!
ROK JE ISTEKAO, DAVOR DRAGIČEVIĆ VEČERAS NA TRGU SVIMA PORUČIO: Ovo je moj sljedeći korak!
Nikola je u grupi ‘Pravda za Davida’ napisao status koji svi trebaju pročitati: ‘ IMA VEĆ 200 DANA KAKO…’
STRAVIČNA ISPOVIJEST TROSTRUKOG UBICE MUAMERA TOPALOVIĆA: ‘Oni su nama pokvarili Bajram ‘93, pa sam namjenski izabrao Badnje veče i Anđeliće…”
