22 godine nigdje nisam otišla s mužem. Kad su nam djeca uplatila odmor, grdno sam se pokajala… On je cijelo vrijeme bio…

Čak nije bio zadovoljan ni noću, sve mu nešto smetalo, a ako progovorim, odmah sam nezadovoljna, sve mi na njemu smeta. Šta me snašlo, pitam se sve vrijeme, a onda shvatih…

 

 

Užurban život, stres, borba za egzistenciju, trčanje za karijerom, finansijskom sigurnošću ugrožava mnoge brakove, otuđuje partnere koji su zaboravili zašto su zajedno i emocije koje su ih nekada spajale.

 

Nije ni čudo da poslije nekoliko decenija u braku parovi ne znaju da se snađu kada odu na godišnji odmor. Ispovijest Beograđanke možda će podstaći mnoge koji su ušli u začarani krug kolotečine da razmisle i promijene svoje ponašanje na vrijeme – prenosi Kurir.

 

“Odavno sam prestala da se bavim sobom. U stvari, otkako smo se vjenčali, suprug i ja podredili smo sve djeci, koja su nam bila, a i sad su centar svijeta. Svaki trenutak smo podredili njima, njihovim potrebama. I dok se okreneš, prođe 22 godine. Nikada nismo nigde za to vrijeme otišli negde zajedno, prvi i posljednji put to se deslilo baš na medenom mjesecu. Što je strašno, znam. Ali ni on ni ja nismo razmišljali o tome. Djeca su nam išla kod baka, na rekreativne i mi smo te dane kada su oni negdje na putovanju doživljavali kao svoje neke dane – ranije legnemo, ne moramo da kuvamo, pa ne moramo ni da baš sređujemo da bismo dali primjer. Budemo malo opušteniji i to nam je bilo dosta. Mislili smo da nam je to dosta.

 

Kada smo uzimali godišnje, da bi nam djeca što duže bila na moru, prvo sam ja odlazila s njima, a onda, kada meni se završi godišnji, dolazio bi suprug. I opet smo bili razdvojeni.

 

Djeca su nas poslije, eto, toliko godina iznenadila. Uplatili su nam produžen vikend i nisu nam dali da se predomislimo. Sve su organizovali i gurnuli nas na planinu.

 

Moram da priznam da me je odmah uhvatila trema. Zbunjeno smo oboje pošli na put, a do odredišta smo ćutali. Oboje u svom svijetu.

 

Odmah sam se pokajala što sam pristala. Grdno sam zažalila. Suprug je bio nervozan, misli su mu bile na poslu, ali se isto tako trudio da se pravi hladan i da je sve u redu. U stvari ništa nije bilo u redu.

 

“Bolje je da nismo pošli”, bilo je prvo što je progovorio kada smo otišli u restoran na ručak i kada je vidio cijene. Sve mu je bilo preskupo, pa čak i čaj.

 

Smijala sam se usiljeno, pokušavajući da mu objasnim da smo zaslužili da se malo počastimo i da je sve u redu što smo poslije 22 godine odlučili da ugodimo sebi.

 

Namrgođenost nije prolazila ni dok smo šetali i gledali suvenire koje ćemo da kupimo. I oni su mu bili skupi, ni na to nije htio da potroši pare. Sve vreme je bogorozao, gunđao, gledao u novčanik. Nisam mogla da se opustim, da bi on bio miran, morala sam da gledam sve vrijeme u zemlju. Bože ne daj da pogledam u pravcu neke radnjice, prema kiosku sa galetama, a tržni centar smo zaobilazili u velikom krugu, ali, ako je rekao ne zbog trošenja para, nego sve je bilo klizavo, pa nije bilo sigurno za mene. Moš mislit!

 

Čak nije bio zadovoljan ni noću, sve mu nešto smetalo, a ako progovorim, odmah sam nezadovoljna, sve mi na njemu smeta. Šta me snašlo, pitam se sve vrijeme, a onda shvatih.

 

Pa mi ne znamo da se ponašamo i ne znamo šta da radimo kada smo sami i bez obaveza. Postali smo stranci kada treba da se opustimo. Odlično funkcionišemo u stresu, ili mislimo da funkcionišemo.

 

Izgubili smo se, sad me je strah da možda nismo skroz izgubili sebe i šta da radimo. Da li treba ponovo da odemo negdje i da vidimo da li smo preživjeli i možemo li da vratimo našu bliskost?

 

(Kurir, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

(1610)

22 godine nigdje nisam otišla s mužem. Kad su nam djeca uplatila odmor, grdno sam se pokajala… On je cijelo vrijeme bio…

| Magazin, Slider |
About The Author
-