Na službenoj stanici Općine Jablanica je i biografija Mirze Teletovića, jednog od najboljih sportista kojeg je naša zemlja do sada imala, košarkaša čije je ime upisano u povijest NBA lige, današnjeg predsjednika Košarkaškog saveza BiH. No, Jablanica i Teletović vole se javno odavno, pa tu ljubav nisu narušili ni prosvjedi ekoloških udruga zbog gradnje dvije mini hidroelektrane na rijeci Doljanki.

 

 

Teletović u intervjuu za „Avaz“ kaže da razumije naše ljude. Varani su godinama i sve dok u konačnici ne vide finale projekta, svjestan je, bit će nerazumijevanja.

 

Na početku govorimo o djetinjstvu, imao je tek sedam, pošao u školu kad je počeo rat. Kaže da mu ništa nije bilo jasno, ide u školu, a okolo granate.

 

– Otac se trudio da sve imamo. U Jablanici nije bilo tako teško kao u Sarajevu ili drugim gradovima. Ali, sjećam se ograničenog kretanja, podruma, sirena, bježanja, stalne neizvjesnosti. Sjećam se dosta mladih ljudi koji su poginuli. Ni za jedno dijete nije dobro da je svjesno da se to i njemu može dogoditi – kaže na početku.

 

Od lošeg pritiska rata branio sam se košarkom

 

Kad Vi shvatate da košarka postaje važnija od škole, porodice, rata…

 

– U ratu, već sa osam godina počeo sam da se ozbiljno zaljubljujem u košarku. I dan-danas to traje. I danas, kad mnogo radim, puno putujem, bez obzira na vrijeme, bilo ujutro, bilo u 11 navečer, ja sam u dvorani, igram. Tako je bilo i u ratu. Branio sam se od lošeg pritiska rata.

 

Rekli biste da ste ovisni o košarci?

 

– Pa jesam! Imam 33 godine, kraj je moje karijere, našao sam druge stvari koje mi također pomažu. Na košarkaškom terenu trebate najmanje dva sata da se opustite, izbacite negativnu energiju. Sad hodam, šetam, penjem se po planinama. No, ne mogu pobjeći od košarke. Vratio sam se nazad u Košarkaški savez. I to me ispunjava.

 

Šta ste naučili o sebi za ove 33 godine?

 

– Sad imam više sabura, više sam strpljiv. To sam izvježbao. Mada, ponekad ne mogu suzdržati svoje emocije.

 

Šta Vas povređuje?

 

– Nepravda. I neznanje. Neznanje me vrijeđa. Evo i danas sam pričao s jednim roditeljem, dijete mu je u košarci. Tu uvijek imate utjecaja sa strane, neko pokušava nekoga ko nije talentiran progurati tamo gdje mu nije mjesto. I ja sam to doživljavao. No, mene je, da budem iskren, bilo teško šikanirati jer sam bio talentiran, a talent je teško sakriti.

 

Taj Vas je talent, kad preskočimo Evropu, gdje ste bili jedan od najboljih, doveo do sna svakog košarkaša, Amerike i NBA lige.

 

– Dvije godine bio sam prvi strijelac Euro lige. I kad je na dnevni red došlo pitanje odlaska u Ameriku, u NBA, nisam bio za. Osjećao sam se dobro u Vitoriji, taj je grad prema meni pokazao iskrenu ljubav i poštovanje. Mislio sam, idem u Ameriku, opet iz početka, novi život, poznanstva. Postao sam profesionalac sa 15 godina, u NBA došao sa 27. Pitao sam se šta mi to treba.

Zašto, kad kažemo košarka, odmah pomislimo na NBA?

 

– Sad imate, mislim, 160 igrača u NBA-u. I to su najbolji igrači na svijetu. Jednostavno, to su igrači vanrednih fizičkih sposobnosti, znanja.

 

No, onda ste naglo prekinuli, jedan dobar i kvalitetan niz. Kako ste se nosili s tim da više niste na terenu?

– Ovdje je to pomalo pogrešno i preneseno. Drugi su me prisilno oprostili od parketa. Uglavnom, ja i danas, ako želim, mogu da igram.

 

Ako ste iz BiH i želite da uspijete, morate biti 500 puta bolji od drugih

 

Kako se moglo desiti da se Hercegovac razboli?

 

– Ni doktorima nije jasno. Dok sam igrao u Bruklin netsima, povrijedio sam kuk i doktori pretpostavljaju da sam od jakog udarca, velikog hematoma, dobio prvi krvni ugrušak. Drugi se pojavio nakon operacije koljena, koja je trajala dva i po sata. Ljudi moraju shvatiti i pritisak. Ako ste iz BiH i želite da uspijete, morate biti 500 puta bolji od drugih.

 

Bez obzira što ste odličan, vanredan, možda i najbolji…

 

– Vi ste izdvojena individua, znate svoju poziciju, znate šta morate napraviti. I uđete među 160 najboljih na svijetu. Na svakoj poziciji svi su isto dobri. Vlasnik „Tesle“ Ilon Mask je rekao: Ako neko radi od 8 do 4, a ja radim od 8 do 8, šta mislite ko će da uspije. E, ja sam uvijek radio prekomjerno i da bih držao kontinuitet kvaliteta. A to je teško.

 

Vi opet ne bježite od košarke. Uzeli ste sad težak posao, čelnu poziciju u Košarkaškom savezu BiH.

 

– Veoma dobro poznajem situaciju, u Savezu sam proveo više od 13 godina. Vrlo je bitno da na čelnim funkcijama u KS imate ljude koji su posloženi. Prije se krivica, ako odigramo loše, pripisivala igračima. To nije tačno, to je slika posljednjih nekoliko godina u Savezu, koja sada dolazi na naplatu. Ja ne sumnjam u sebe. Ljudi ovdje uvijek očekuju šta će biti za mjesec, dva. To nije moguće. To su procesi, treba mnogo više vremena. Generalno, imamo mnogo problema u sportu u BiH.

Uspio sam, ali sam želio vratiti se u Jablanicu da promijenim cjelokupnu sliku

 

Meni se čini i da nemamo taj, rekla bih, pobjednički gen. Dođemo do vrata i padnemo pred njima?

 

– Pa od rata su prošle tek 23 godine. Mi smo prvi put država. Sve nam je novo. Mi sada sve nanovo učimo, kako da vodimo svoju državu. Da sad ne ulazimo u politiku…

 

Zašto bježite od politike?

 

– Može se i bez politike. Evo, posljednjih pet godina radim u svom rodnom gradu, da ga vratim tamo gdje mu je mjesto, stvorim šanse, nova radna mjesta, da stvorimo ambijent gdje ljudi mogu normalno živjeti.

 

Digli ste grad na noge, udruge za zaštitu okoline protestiraju, kažu, došli ste da im uništite i prirodu i grad.

 

– Meni novac ne treba. Ali, ako neko može da sjedi u kući i gleda u komšiju prekoputa koji jedva plaća račune, hranu, onda mu svaka čast. Ja to ne mogu. Ja ne mogu smisliti da vozim skup auto, a moj komšija razmišlja hoće li imati šta da pojede. Ne volim nepravdu, a to je ogromna nepravda. Eto, ja sam uspio, ali sam želio vratiti se u Jablanicu da promijenim sliku. Ima mnogo nezaposlenih, zatvorene su kapitalne firme, sve je manje mladih ljudi. Razmišljao sam kako ja, koji dolazim iz košarke i ne volim nepravdu, mogu promijeniti situaciju. Kad ulažete svoj novac, mora biti proizvodnja. Da bismo mogli napraviti sto drugih projekata, moramo napraviti mini hidroelektranu.

 

Jedan veliki projekt već je gotov.

 

– Završen je predugovor s „Absolute Groupom“ mog prijatelja Nihada Selimovića. OtvoriT ćemo fabriku sa 100 radnih mjesta. To je proizvodnja tekstila, sportske opreme, više od 90 posto ide vani. Direktno sam ciljao na ovu industriju jer većinom zapošljava žene. Tu će biti plaće od 880 KM početna, šefovima i do 1.400 KM. Planiramo otvaranje do polovine iduće godine. Do tada trebaju biti otvorene i dvije mini HE. Radim još poslovnu zgradu, još 30 radnih mjesta, pa na izlazu iz Jablanice, gdje će biti tehnički pregled, planiramo 10 radnih mjesta. Za godinu planiramo zaposliti 150 ljudi.

Je li Vas iznenadila ta reakcija javnosti kad ste počeli graditi?

 

Nije! Dopuštam da svako ima različito mišljenje. Treba to razumjeti. Ljudi nisu prepoznali šta je to protočna mini hidroelektrana, šta je ekološki minimum, šta trebate napraviti da bi došlo do izgradnje. Ja sam to proučavao pet godina i stojim iza toga. Nikoga nismo ugrozili, potrošio sam više od milion KM da bi to bilo po svim standardima. I ja volim tu rijeku, ljubitelj sam prirode, idem u ribolov… Ne mogu, zato, prihvatiti optužbe da sam došao da to uništim. Prihvatam sumnje, jer je narod ovdje izvaran. Ali, ja imam iskrene namjere. Doveo sam ovdje svoju porodicu, nisam ostao negdje u svijetu jer znam da mogu promijeniti situaciju.

 

Jeste li bili razočarani kad je počela ta kampanja protiv gradnje?

 

– Ne, ja ne odustajem. Mogu vam nabrojati 15 kapitalnih investitora koji su htjeli pomoći, bili su ovdje, prevareni su i više se nikada neće vratiti. Ali, ja sam domaći, znam nas. Naš narod vjeruje kad nešto bude, kad vidi svojim očima. Siti su obećanja. Ja se ne bojim, učim, tražim rješenja.

 

Niko ne razmišlja čega se sportisti sve odriču
Mislite generalno da je napravljena prevelika frka sa sportistima, njihovim plaćama, statusom?

– Jedan je na svijetu Ronaldo, Lebron Džejms (James). Ima još pedesetak igrača koji su svojim mukotrpnim radom to i zaslužili. Niko ne razmišlja o tome da su se ti ljudi odrekli svega, baš svega u životu, da bi bili tu gdje jesu. Ne vidimo koliko ima rada i muke, pa i bola ima. Svi oni su, recimo, imali četiri, pet operacija. Pogledajte priču Lerija Birda (Larry Bird). Pogodilo me kad je rekao: „Još nisam upoznao nekoga višeg od dva metra da živi preko 55 godina“. Sportisti imaju rok, date sve i podredite sportu, pa je i životni vijek vrlo kratak.

 

Moji su idoli oni koji zaposle ljude

 

Šta Vam je košarka dala?

– Ja sam na košarku gledao veoma ozbiljno. To je nešto gdje morate biti prisutni stalno. Ako sezona traje 9 mjeseci, 24 sata morate biti u košarci. Živite u jednom nerealnom svijetu, u kojem se morate snaći. Jedini vam je problem da na sljedećoj utakmici odigrate kako treba, da ne griješite. Stalno se preispitujete, preispitujete protivnike. Ljudi koji se na taj način posvete košarci uglavnom uspiju. Ta nerealna situacija je za mene bila čudna, igram košarku, dajem koševe i zarađujem ogromne novce. Ja sam više bio impresioniran ljudima koji naprave fabriku, zaposle ljude, hrane porodice. To su meni bili idoli.

Zdravlje mi je odlično

Kakvog ste zdravstvenog stanja?

 

– Odličnog. Imam svoje doktore, vode računa o mom zdravlju. Moram reći da je bolest o kojoj se govorilo u Americi prilično bezazlena. Kod nas se tretira kao ozbiljnija. Nije to ništa strašno.

Izvor: Avaz.ba

(93)

Teletović za “Dnevni avaz”: Ne mogu živjeti s nepravdom da pored mene živi gladan komšija